Ostala sam vam dužna-priča sa poroda
|
Evo i ja da se podsjetim a vama sam ostala dužna, nadam se da ću odsada biti češće na blogu. Porod kako je bilo, mada već davno jako se dobro sjećam tog dana. Naime dan prije sam bila kod ginekologa koji mi je rekao da neću roditi još sigurno tjedan dana, njegova potvrda mi je trebala budući da sam te subote planirala ići u svadbu prvoj rođaki. Popodne smo muž i ja sjeli u auto i odvezli se u Split,trebali smo prenoćiti kod moje sestre koja dole stanuje. Na veče negdje oko ponoći počeli su me hvatati trudovi, u početku sam mislila da nisu ali budući da su dolazili u pravilnim vremenskim razmacima dalo se naslutiti o čemu je riječ. Dragi i ja smo smišljali što ćemo i odlučili još čekati nismo mogli vjerovati da ću roditi kad mi je isti taj dan liječnik rekao da neću još. Vjerovali ili ne pod tim trudovima sam zaspala,ujutro sam se probudila u 7 i shvatila da me bolovi još uvijek peru,nazvala sam liječnika koji mi je mrtav hladan rekao da su bolovi koje osjećam sigurno trudovi i da idem u bolnicu. E zamislite sad ovo moji svi u pripremam za svadbu a ja u bolnicu rađati i to u Splitu gdje ne znam nikoga. Moram reći da sam stoički sve podnosila i cijelo vrijeme plakala ko malo dijete, ni danas ne znam zbog čega ali dragi moji suze nisu prestajale. Primila me neka super zgodna liječnica koja bi bolje pristajala na modnoj pisti nego u onoj sivoj rađaonici, dala mi klistir i poslala na čekanje. E sad drage moje što se tiče poroda ne mogu vas utješiti (vas koje ste rodile već i ne moram) POROD BOLI,odnosno da budem određenija sve u vezi poroda boli, barem je mene boljelo. Od trenutka dolaska u rodilište i onoga još bitnijeg kad su me smjestili na stol za rađanje i priključili na onaj tzv drip, ja sam umirala od bolova. Žene drage cijele Firule su odjekivale od moje vike i preklinjanja da mi se skrate muke, plakala sam i zapomagala bez prestanka bolovi su bili nesnošljivi. Drage moje zamislite najveću moguću bol i pomnožite ju sa 10 dobiti ćete bol koja se može očekivati kod poroda. Sreća u svemu je što sam bila u gradu i bolnici gdje me nitko ne zna pa me nije sram moje galame danas, ali uistinu još uvijek kad se sjetim tih bolova prođe me jeza. Na stol za rađanje su me stavili u 15 h a rodila sam u 20 h. Da i tiskanje boli kao i trudovi, i epiziotomija boli, i šivanje boli, sve boli i boljelo je još 2 tjedna nakon poroda. Jedino što ne boli je pogled na bebu koja vraća vjeru u život i nadu da će bolovi nekada proći. I hvala Bogu prošli su. Danas imam krasnu,ma prekrasnu, presladku djevojčicu pored sebe. Nikada nisam ni mogla zamisliti da je moguće nekoga ovako voljeti, a tek osjetiti ljubav kako ona mene voli,to je nešto što se uistinu ne može platiti nikakvim novcem. No budući da majčinstvo iziskuje mnogo napora i vremena rijetko sam na blogu no potruditi ću se odsada biti češće. Toliko za sada pa do čitanja. |
