tehnozena

23.06.2009., utorak

susreti za volanom

Počinje ljetna sezona, a to znači da počinje i sezona nesreća na cestama. Ove posIjednje vožnje u suprotnom smjeru po autocestama, nagnale su me na razmišljanje o vlastitim susretima odnosno izbjegavanjima nesreća za volanom. Ne znam stvarno zašto ne stave stupiće na one pristupne ceste (onako između dva traka - tako da uopće ne možeš skrenuti u krivi smjer kad dolaziš na autocestu; prošli tjedan ponovno se jedan vozio tako, ali bez nesretnih posljedica) I nama se nedavno dogodilo da nam je u susret jurio auto na cesti gdje ti nitko ne smije juriti u susret. Za dlaku smo izbjegli starijeg lika koji je mrtav-hladan vozio u suprtonom smjeru. Blicanje i trubljenje i panično skretanje automobila kojima je išao u susret nmisu ga zbunili! Srećom, kišilo je pa nismo jurili. Svi smo bili u autu, cijela moja četveročlana obitelj. Mogli smo prestati biti... No, nismo.

Ali to nisu svi moji susreti s "tunelom" a za volanom. Prvi put mi se to dogodilo na samom početku vozačke karijere. Ja, sestra i prijateljica išle smo na koncert u Labin, čini mi se. Vraćale smo se kasno noću i padala je kiša. U jednom sam zavoju izgubila kontrolu nad vozilom i auto je umjesto desno, otišao ravno. Završile smo u nekom grmlju, na nekom kamenju... Uopće nismo znale što se događa. Nekako sam osjetila da nama neće biti ništa, ali sam pretpostavljala da će auto biti u lošem stanju. Sljedeće čega se sjećam jest da je auto na cesti, u našem traku prema Rijeci, ja dajem gas i auto vozi. Šutjele smo do našega kvarta. Kad sam parkirala ispred zgrade, pitala sam ih: Što se to dogodilo? Niti jedna od nas ne zna kako smo se, kojim čudom našle nazad na cesti i kako smo došle doma. Autu nije bilo ništa.

Još mi se nekoliko puta dogodilo da mi se auto zanio, zaklizio, jurio prema rupi sa strane, ali sam ga nekako (pojma ne znam kako) uspjela ispraviti, vratiti na cestu... To je valjda normalno, ako si često na cesti kao što jesam. Imala sam i pravu nezgodu - sletjela sam s ceste i pravo u stablo: 17 dana bolnice, slomljena dva rebra i probijena jetra. Za uspomenu imam ožiljak od grudi do pupka.

I koliko god znam kako treba voziti, događaju se i dalje krivudanja. Ponekad me netko drugi zezne i napravim glupost, a ponekad jednostavno nisi koncentriran koliko trebaš biti. A trebali bismo uvijek biti mirni, odmorni i ... pametni kad sjedamo za volan. Da, trebali bismo. Da, trebala bih. Ali znam da nisam uvijek.

hoću dobri stari kiki!

Ne jedem baš bombone, ali ako ću se tu i tamo zaželjeti istih, u obzir će doći SAMO Kiki ili Bronhi. Bronhi je uvijek Bronhi, ali Kiki... Svaka čast redizajnu i multipliciranju Kikija u razne podvrste, ali ja sad ne znam, ne mogu, ne uspijevam naći onaj stari obični Kiki. Kiki Vulgaris.

Voćni nije. Lješnjak nije. Danas potrošila 8,47 kn da bih otkrila da nije ni "Milk". Možda je karamela, ali toga danas nije bilo. Nadam se da je jer "Milk" izgleda smeđe poput obične karamele a ne bijelo kako bi čovjek pomislio i kako je nekad Kiki izgledao. Ni prodavačice ne znaju. Eto ti modernizacije u Krašu, Kiki u 68 različitih okusa i oblika. Zar su zaboravili nas, djecu socijalizma - 1 bombon - 1 okus, uzmi ili ostavi;).

20.06.2009., subota

do kada je sport samo sport...

... a kada postaje igra u kojoj opstaju samo najbolji? Ili "najbolji"?

PK trenira karate u samoborskom klubu a nogomet tu u našem lokalnom seoskom klubusretan. Iako se nama roditeljima čini da mu bolje leži karate, on, naravno, više voli ganjati loptu. Svi dečki u njegovom razredu to vole, nogometna groznica trese ovom zemljom svake dvije godine (europsko, pa svjetsko prvenstvo) pa nas nogometni likovi napadaju sa svih strana, od sladoleda do jumbo-plakata. A i mama mu je luda za nogometom. Volim taj sport, žestoka sam navijačica i svake sam nedjelje (dok traje natjecanje) pred malim ekranom i pratim ovu našu «kakva je-takva je-draga je» ligu.
Iako je za vrijeme Svjetskog rukometnog prvenstva razmišljao čak i o promjeni sportske «karijere», PK je ipak spremno dočekao ponovno treniranje na zelenoj travi. Za vrijeme zime, naime, nema treninga. Meni je drago da voli sport, da se bavi onim u čemu uživa i, ne kraju a ne manje važno, da je na zraku. No, sport danas prilično brzo postaje ozbiljan. Nema više onoga predškolskoga stajališta prema kojem su svi dobri, svakom treba dati šansu i svakome se viče: «Bravo!» pa čak i kad izvedba i nije bravo-rozna.
Kad je počeo trenirati išao je još u vrtić. Trener ga je stavljao svako poluvrijeme 5-7 minuta. To mu je bilo dovoljno, čak je zabio i jedan službeni gol. No, danas sjedi na klupi i čeka svoju šansu (kako bi rekli naši sportski novinari). Novi ga mladi trener neće stavljati na lijepe oči ili iz eventualnih pedagoških razloga. Rekla sam mu da se mora puno truditi na treninzima (na zadnjem je dao 2 gola nakon dugo vremena: bravo, sine!) i stalno se dokazivati.
No, mislim si, zar već sada? Je li prerano u 8 godini biti suočen s konkurencijom, nepravdom, porazom, pobjedom? Ili je samo meni prerano a on već polako shvaća pravila igre u kojoj, nažalost, niti roditelj ne viče uvijek i bezuvjetno: «Bravo, sine!»

11.06.2009., četvrtak

proći kroz crveno

vidiš li na meni tragove kočenja
stala sam kad je trebalo
čekala zeleno
vidiš li na meni tragove kočenja
razum je pobijedio
požuda na čekanju

htjela sam raširiti ruke
zaboravit' tko sam
izgubiti tlo pod nogama
uroniti u san
no…
na meni su vidljivi tragovi kočenja
razum je pobijedio
nisam zagrizla jabuku
prošla na crveno


Bismo li trebali živjeti život - onako kao što nam romani i filmovi sugeriraju - punim plućima, bez razmišljanja? Ne vjerujem baš da je to moguće iako ponekad pomislim... kako bi bilo kad bih...

07.06.2009., nedjelja

je li to taj vozač?!

onaj kojeg ste jučer pretekli? ili vas je iznenadio naglim skretanjem udesno? rudarko, ti?

05.06.2009., petak

ivica i marica

Ewa je, kao drugo dijete, naslijedila brojne slikovnice od Petra. Iako najviše voli svoje, danas mi je odlučila čitati Ivicu i Maricu. Tu slikovnicu je Petar dobio davno na dar, nisam fan tih ludih bajki i to nisam kupovala. Možda zbog ovakvog razgovora. Ewa ima tek navršene 3 godine.

- Tu su Ivica i Marica (uopće ne znam kako zna njihova imena, op.ja), tu je tata. A gdje je mama?
- Umrla je.
- Zašto?
- Bila je bolesna.
- Ajme, vidi ih. U šumi su. Zašto?
- Tata ih je poslao u šumu.
(srećom, nema novog "zašto?")
- Vidi mama. Ivica je unutra. Kako se to zove?
- Kavez. Ta zločesta baba ga je stavila u kavez jer ga je htjela pojesti.
- Vidi ovo! Što to Marica radi?
- Gurnula je babu u vatru. Nije htjela da joj pojede brata.
- Evo tate!
- Da, vratili su se tati. Tata je sad sretan.
- A tko živi u kući?
- Nitko. Baba je mrtva i sad nitko ne živi u kući.
(tišina)

I onda smo prešli na Fifinu slikovnicu. U njoj je Narcisi neugodno jer joj je Spori posvetio pjesmu, zaljubio se...

01.06.2009., ponedjeljak

srednji prst

Nije da nisam nikad opsovala, za volanom to činim i češće no što bih htjela. Zapravo, voljela bih da uopće ne psujem, ali psujem. No, doista nikada nikome nisam pokazala srednji prst. To mi je... vulgarno, ružno, ne znam kako bih to opisala. I dok još mogu dopustiti da se netko iznervira i "pobjegne" mu, ovo nikako ne mogu shvatiti.

Vozim se ja seoskim uličicama iza nekog Peugeota 205, čini mi se. Idemo relativno polako zbog zavojitosti i uskosti. Kad odjednom, auto ispred mene - stane. Jedva zakočim, jer to doista nisam očekivala i lagano zatrubim jer, hej, tako se to ne radi. Čovjek je, naime, razgledavao okoliš. Kad vozač odjednom pobjesni i pokaže mi, znate što, naslov posta. I nastavi mi ga pokazivati još jedno dvjestotinjak metara.

Dogodilo se i meni da se zamislim i nekome uletim u trak, ali kada znam da griješim, lijepo dignem ruku i ispričam se. Znam i mahati i trubiti nekome kada se meni ubaci, ali ako digne ruku, odmah se smirim. Čovjek se ispričao. Dugo sam poslije, vozeći se dalje uskim i zavojitim seoskim magistralama razmišljala o tome što tjera čovjeka koji odjednom naglo stane i kojeg sam zbog toga skoro lupila da mi pokazuje pet minuta srednji prst?! Što je htio reći? Vidi ga sad, glupačo jedna, što uopće voziš u isto vrijeme kad i ja?

A kad smo već kod automobila, nikako se ne mogu oporaviti od šoka da je za gradonačelnika Samobora izabran čovjek koji je još 2002. godine pljačkao ta osobna prijevozna sredstva. Jesam za to da se svakome da šansa ako je odslužio svoju kaznu, ali neka radi u videoteci a ne kao prvi čovjek jednoga grada. No, očito da većina mojih susjeda misli drukčije...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se