tehnozena

23.06.2009., utorak

susreti za volanom

Počinje ljetna sezona, a to znači da počinje i sezona nesreća na cestama. Ove posIjednje vožnje u suprotnom smjeru po autocestama, nagnale su me na razmišljanje o vlastitim susretima odnosno izbjegavanjima nesreća za volanom. Ne znam stvarno zašto ne stave stupiće na one pristupne ceste (onako između dva traka - tako da uopće ne možeš skrenuti u krivi smjer kad dolaziš na autocestu; prošli tjedan ponovno se jedan vozio tako, ali bez nesretnih posljedica) I nama se nedavno dogodilo da nam je u susret jurio auto na cesti gdje ti nitko ne smije juriti u susret. Za dlaku smo izbjegli starijeg lika koji je mrtav-hladan vozio u suprtonom smjeru. Blicanje i trubljenje i panično skretanje automobila kojima je išao u susret nmisu ga zbunili! Srećom, kišilo je pa nismo jurili. Svi smo bili u autu, cijela moja četveročlana obitelj. Mogli smo prestati biti... No, nismo.

Ali to nisu svi moji susreti s "tunelom" a za volanom. Prvi put mi se to dogodilo na samom početku vozačke karijere. Ja, sestra i prijateljica išle smo na koncert u Labin, čini mi se. Vraćale smo se kasno noću i padala je kiša. U jednom sam zavoju izgubila kontrolu nad vozilom i auto je umjesto desno, otišao ravno. Završile smo u nekom grmlju, na nekom kamenju... Uopće nismo znale što se događa. Nekako sam osjetila da nama neće biti ništa, ali sam pretpostavljala da će auto biti u lošem stanju. Sljedeće čega se sjećam jest da je auto na cesti, u našem traku prema Rijeci, ja dajem gas i auto vozi. Šutjele smo do našega kvarta. Kad sam parkirala ispred zgrade, pitala sam ih: Što se to dogodilo? Niti jedna od nas ne zna kako smo se, kojim čudom našle nazad na cesti i kako smo došle doma. Autu nije bilo ništa.

Još mi se nekoliko puta dogodilo da mi se auto zanio, zaklizio, jurio prema rupi sa strane, ali sam ga nekako (pojma ne znam kako) uspjela ispraviti, vratiti na cestu... To je valjda normalno, ako si često na cesti kao što jesam. Imala sam i pravu nezgodu - sletjela sam s ceste i pravo u stablo: 17 dana bolnice, slomljena dva rebra i probijena jetra. Za uspomenu imam ožiljak od grudi do pupka.

I koliko god znam kako treba voziti, događaju se i dalje krivudanja. Ponekad me netko drugi zezne i napravim glupost, a ponekad jednostavno nisi koncentriran koliko trebaš biti. A trebali bismo uvijek biti mirni, odmorni i ... pametni kad sjedamo za volan. Da, trebali bismo. Da, trebala bih. Ali znam da nisam uvijek.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se