tehnozena
20.06.2009., subota
do kada je sport samo sport...
|
... a kada postaje igra u kojoj opstaju samo najbolji? Ili "najbolji"? PK trenira karate u samoborskom klubu a nogomet tu u našem lokalnom seoskom klubu  . Iako se nama roditeljima čini da mu bolje leži karate, on, naravno, više voli ganjati loptu. Svi dečki u njegovom razredu to vole, nogometna groznica trese ovom zemljom svake dvije godine (europsko, pa svjetsko prvenstvo) pa nas nogometni likovi napadaju sa svih strana, od sladoleda do jumbo-plakata. A i mama mu je luda za nogometom. Volim taj sport, žestoka sam navijačica i svake sam nedjelje (dok traje natjecanje) pred malim ekranom i pratim ovu našu «kakva je-takva je-draga je» ligu.Iako je za vrijeme Svjetskog rukometnog prvenstva razmišljao čak i o promjeni sportske «karijere», PK je ipak spremno dočekao ponovno treniranje na zelenoj travi. Za vrijeme zime, naime, nema treninga. Meni je drago da voli sport, da se bavi onim u čemu uživa i, ne kraju a ne manje važno, da je na zraku. No, sport danas prilično brzo postaje ozbiljan. Nema više onoga predškolskoga stajališta prema kojem su svi dobri, svakom treba dati šansu i svakome se viče: «Bravo!» pa čak i kad izvedba i nije bravo-rozna. Kad je počeo trenirati išao je još u vrtić. Trener ga je stavljao svako poluvrijeme 5-7 minuta. To mu je bilo dovoljno, čak je zabio i jedan službeni gol. No, danas sjedi na klupi i čeka svoju šansu (kako bi rekli naši sportski novinari). Novi ga mladi trener neće stavljati na lijepe oči ili iz eventualnih pedagoških razloga. Rekla sam mu da se mora puno truditi na treninzima (na zadnjem je dao 2 gola nakon dugo vremena: bravo, sine!) i stalno se dokazivati. No, mislim si, zar već sada? Je li prerano u 8 godini biti suočen s konkurencijom, nepravdom, porazom, pobjedom? Ili je samo meni prerano a on već polako shvaća pravila igre u kojoj, nažalost, niti roditelj ne viče uvijek i bezuvjetno: «Bravo, sine!» |