Bok. Evo mene opet. Čuo sam da se mnogi ljudi boje starosti. Jednom sam ja tako sam sebe zamislio kao da izgledam kao moj djed i kako isto to pričam svojim unucima u istoj sobi. Ja često ne mislim na starost osim kada mi to iznenada padne na pamet. Mnogi ljudi se boje što će biti s njima kada umru.
Ima i ljudi koji se toga ne boje, kao na primjer moja baka, ako sam dobro zakljućio ona je optimist. Možda mi je ta tema pala na pamet zato što sam jučer gledao snimku polijetanja čovjeka treće dobi života. Ti možeš ostariti za tren. Evo kako ja u svojim godinama gledam na starost: Ja mislim da kada postaneš star da ti život izgleda kao da nikada nisi bio mlad, a meni mladome dvanaestogodišnjaku se starost ćini kao da neće nikada doći. Ako budem živ doći će ako ne budem, neće. Ja mislim da starost treba priznati. Ne smijemo se bojati starosti. Ja se nadam da ću jednom kada budem star moći ići u svemir kao turist ili kao astronaut. No nemojmo se bojati. Pozdrav.
Svemir
Evo moje jako velike želje. Ja mislim kada bi mi netko platio da idem u svemir ja bi išao i tako bio prvo djete u svemiru. Pročitao sam čak da Japanci planiraju do 2030 godine izgraditi naselje na mjesecu. Ja bi volio živjeti na nekom naselju na Mjesecu zato da vidim kako izgleda život negdje gdje nema kisika.
Užasno bi volio jednom skočiti a da ne padnem. Tek tada bi moji roditelji bili u pravu kada kažu da ću letjeti van. Ja mislim da bi ja možda mogao biti prvi Hrvat u svemiru. Tako bi volio imati pogled na planet na kojemu sam rođen. Ja mislim da će se kada ja ostarim ići masovno u svemir kao i avionom.
Ovo su želje jednog dvanaestogodišnjaka i misli. Pozdrav svim i hvala vam što ste me čitali!!!
Ovo je užasno. Ja sam išao na rusalkin blog da ostavim komentar ja otvorim blog, pročitam blog, hoću unjeti komentar ali neda se. Nadam se da ću barem ovaj post moći objaviti. Tražim od svih koji mi ne daju komentirati da mi daju komentirati a ne ova sranja. Ne znam više niti kaj mi je nadimak niti kaj mi je korisničko ime. Jedino sam uspio ostaviti komentar da ne upišem korisničko ime ali tada se je pojavio komentar bez linka. Nitko nije mogao ići na moj blog preko ostavljenoga komentara. Tražim od ovih koji izmišljaju stalno neka govna da vrate sve na staro. Ovaj put sam stvarno ljut kao nikada do sada.
Nakon razoružanja TO glavni cilj Hrvatske bio je pregovorima dobiti na vremenu kako bi se unovačile i naoružale barem policijske snage, jedine na koje je, po još uvijek vrijedećem zakonodavstvu, imala pravo. Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inozemstva, Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30.000 komada uglavnom strjeljačkog i ponešto protuzračnog i protuoklopnog oružja. Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu (Tigrovi), gdje je 28. svibnja 1991. održana i prva smotra. Dana 26. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je predviđeno da se hrvatske oružane snage sastoje od ZNG-a i Hrvatske vojske (HV). Naoružavanje je nastavljeno i tijekom 1991., no istodobno su rasle napetosti, a u proljeće su počeli izbijati i prvi oružani sukobi i pale su prve ljudske žrtve. JNA je ispočetka zauzela prividno neutralno stajalište nemiješanja u sukobe između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga. No tako uspostavljene »tampon zone« zapravo su sprječavale hrvatske snage da interveniraju, a pobunjenim Srbima omogućavale su da na zaposjednutom području provode etničko čišćenje, tj. da odatle protjeruju hrvatsko i ostalo nesrpsko pučanstvo. Potkraj ljeta 1991. JNA se uključila u izravne napadaje na hrv. položaje, a u agresiji su sudjelovale i dragovoljačke postrojbe ubačene iz Srbije. Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor tijekom jeseni 1991. nedvojbeno upućuju na nakanu da se ovlada svim dijelovima Hrvatske istočno od crte Virovitica - Karlovac - Karlobag, odnosno barem većim dijelom toga prostora pokaže li se maksimalistički cilj nestvarnim.
U obrani Hrvatske sudjelovali su ljudi iz cijele zemlje kao i mnogobrojni Hrvati iz BiH i iseljeništva Iako je ljudski i materijalni teret obrane podnijela cijela zemlja, oružana obrana bila je organizirana po bojištima Nastanak bojišta i značajke oružane borbe bili su uvjetovani smjerom i snagom srp. napada, kao i zemljopisnim i drugim obilježjima napadnutih dijelova zemlje. U zaleđu oružanih sukoba na bojištima vodio se »rat za vojarne«. U rujnu 1991. hrv. su snage, često uz pomoć civilnoga stanovništva, blokirale objekte JNA u cijeloj zemlji. Pojedine su vojarne bile zauzete, a iz preostalih se JNA povukla nakon sporazuma postignutog 22.X. 1991.
Istočnoslavonsko bojište
To je bojište obuhvaćalo područje tadašnjih općina Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar. Strateško značenje toga područja bilo je određeno njegovim položajem uzduž granice sa Srbijom, kojoj je osvajanje najistočnijega dijela Hrvatske bilo nužno za uspostavu mostobrana na desnoj obali Dunava i napredovanje prema zapadu. Tu je Hrvatska bila izložena izravnoj agresiji iz Srbije, uz masovno sudjelovanje JNA te korištenje srbijanskog teritorija za napade. Prvi oružani sukob dogodio se 2. svibnja 1991. u Borovu Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca U svibnju i lipnju 1991. postale su sve učestalije provokacije u istočnoslavonskim selima, a Tenja kraj Osijeka i Mirkovci kraj Vinkovaca postali su glavna pobunjenička uporišta. Početkom srpnja postrojbe lokalnih Srba spalile su uz pomoć JNA selo Ćelije, a potkraj mjeseca prognana je većina Hrvata iz Aljmaša, Erduta i Dalja. Preko mosta kod Batine u Baranju su iz Vojvodine ušli tenkovi JNA i postupno zauzeli ključne točke u tom dijelu zemlje.
Glavni smjer napada na istočnoslavenskom bojištu išao je srijemskom ravnicom. Naselja s većinskim srpskim stanovništvom poslužila su kao uporišta iz kojih su napadana susjedna sela s većinskim hrv. pučanstvom. Srijemska naselja zauzeta su tijekom listopada, uključujući i grad Ilok, odakle je većina Hrvata bila prisiljena iseliti se unatoč nazočnosti promatrača EZ-a. Već od kraja kolovoza 1991. počeli su napadaji na grad Vukovar, najveće urbano središte na području, čime je došlo do bitke za Vukovar. Vukovar je branilo 700 do 800 pripadnika ZNG-a i oko 1000 dragovoljaca Branitelji su bili skromno naoružani, s ograničenim brojem protuoklopnih i protuzrakoplovnih sredstava. Dostava oružja i opreme bila je otežana zbog obruča koji se postupno stezao oko grada pa se nakon pada Marinaca i Bogdanovaca potpuno zatvorio. Unatoč neravnopravnu odnosu snaga, branitelji su uništili golem broj neprijateljskih tenkova, izbacili iz stroja tisuće vojnika, vezali na se velike neprijateljske snage te na taj način zaustavili napredovanje. Nakon gotovo puna 3 mjeseca opsade srpske su snage naposljetku zauzele Vukovar 18. studenog 1991. Nakon ulaska u grad srp. su snage počinile teške zločine. Zbog ubojstva ranjenika i osoblja iz vukovarske bolnice optužnice protiv odgovornih oficira JNA podigao je i Međunarodni sud za ratne zločine. Nakon pada Vukovara agresorsko topništvo i zrakoplovstvo nastavilo je s napadima na Osijek i Vinkovce, ali poučen vukovarskim iskustvom agresor je odustao od pokušaja da pješaštvom zauzme te gradove. Potkraj studenoga HV uspješno je obranila Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci, do razmještaja UNPROFOR-a, Srbi su utvrđivali dosegnute crte, nastavili progon nesrpskoga pučanstva te dalekometnim topništvom i dalje ugrožavali Osijek i Vinkovce.
Zapadnoslavonsko bojište
Obuhvaćalo je područje općina Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prvi oružani sukob bio je napad na policijsku postaju u Pakracu u ožujku 1991. U iduća četiri mjeseci sve su češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, a JNA je sve aktivnije nastupala na srpskoj strani. U kolovozu 1991. otvorena je prava bojišnica, gdje se ZNG suprotstavljao Banjalučkomu korpusu JNA i mjesnim pobunjenicima. U početku rujna bili su okupirani Okučani pa je bio prekinut promet autocestom Zagreb-Lipovac. U Četekovcu i u Voćinu agresorske su snage počinile ratne zločine nad civilnim stanovništvom. Srpske snage nadzirale su Psunj, Papuk i dio Bilogore pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskih teritorija od Save do Drave, što bi vjerojatno dovelo do pada cijele Slavonije. U protuudaru HV-a do prve pol.ovice studenoga oslobođena je grubišnopoljska općina, a u prosincu i Bilogora. Papuk i najveći dio Psunja. Oslobodilački nalet zaustavljen je potpisivanjem primirja 2. siječnja 1992.
Banovinsko bojište
Obuhvaćalo je općine Hrvatsku Kostajnicu, Sisak, Petrinju, Glinu i Dvor. Od travnja 1991. rasla je napetost, a hrvatska vlast pregovorima i osnivanjem policijskih postaja bezuspješno ie pokušavala ovladati stanjem. U lipnju i srpnju počeli su progoni hrv. pučanstva. Potkraj srpnja bili su počinjeni zločini nad civilima u naseljima s hrvatskim stanovništvom uz Unu u općini Dvor (Kozibrod, Struga), a potom i u Kraljevčanirna i Hrastovici kraj Petrinje. U kolovozu je ZNG evakuirao Hrvatsku Kostajnicu i branio prazan grad do sredine rujna, kada su ga zauzele srp. snage. Nešto ranije pala je i Petrinja. Potkraj rujna hrvatska obrana stabilizirala se duž bojišnice na rijeci Kupi i više nije bilo većih pomaka. Dalekometnim napadima najviše su bili izloženi Sisak, Sunja i Komarevo, te pokupska naselja na lijevoj obali Kupe.
Kordunsko bojište
Obuhvaćalo je općine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj. Geostrateški je to područje bilo osobito važno zbog prometnoga položaja Karlovca, gdje su napadi izravno prijetili presijecanjem hrvatskoga teritorija. U srpnju su u Krnjaku i Budačkoj Rijeci bili napadnuti policajci, a oko Topuskoga i okolnih sela postupno se stezao obruč. Tijekom rujna bio je opkoljen Slunj, no obrana se održala do studenoga U teškom je položaju bio i sam grad Karlovac, zbog prijetnji iz brojnih vojarni u gradu i oko njega te neprestanoga granatiranja. Uspješno je obranjen, iako je bojišnica sve do 1995. ostala u predgrađu.
Ličko bojište
Ličko je bojište obuhvaćalo općine Gračac, Korenica i Donji Lapac, zahvaćene pobunom već u jesen 1990., te Gospić i Otočac. U početku travnja 1991. došlo je do oružanog sukoba na Plitvicama, koji je odnio prve žrtve u Hrvatskoj. U svibnju i lipnju 1991. zaredali su nemiri na području između Gospića i Gračaca. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika bili su razmješteni srpski tenkovi i topništvo i uskoro su počeli napadi. Polovicom rujna predale su se hrv. snagama vojarne u Perušiću i Gospiću, no druga gospićka vojarna osvojena je istom nakon višednevnih borbi. U listopadu su srpske snage spalile Lovinac i Sveti Rok, a u studenome Saborsko.
Sjevernodalmatinsko bojište
Obuhvaćalo je zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem. Jedan od strateških agresorskih ciljeva bio je izlazak na Jadransko more pa su sve ratne akcije u dalmatinskom zaleđu svoju konačnicu trebale imati na obali. Pritisci na Hrvate i njihov progon iz Knina počeli su već u proljeće 1991. Tijekom ljeta i jeseni 1991. teror i opća nesigurnost proširili su se cijelim područjem. Stvarni simboli otpora i stradanja bila su sela Kijevo kraj Knina i Kruševo kraj Obrovca. Oružane provokacije postupno su prerasle u topničke udare po dalmatinskim gradovima. Na zadarskom području stanje je postalo kritično polovicom rujna pošto je bila razbijena obrana Pridrage i Novigrada, a jugoslavenska mornarica potpuno je blokirala morski prostor. Nakon povlačenja s Masleničkog mosta i njegova rušenja, jedina veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske održavala se preko otoka Paga. Održanje i osiguranje te prometnice bilo je ključno za obranu cijele Dalmacije. Obrana Šibenika bila je uspješnija zbog osvajanja topničkih položaja na Žirju i na Zečevu.
Južnodalmatinsko bojište
To je bojište obuhvaćalo područje općina Ploče, Metković i Dubrovnik. Trajna geostrateška nepogodnost toga dijela Hrvatske mala je dubina teritorija. Agresija se ondje nije odvijala po uobičajenome modelu koordiniranog djelovanja mjesnih Srba i JNA. To je područje bilo izloženo napadima iz istočne Hercegovine, a potom i iz Crne Gore. Područje Konavala i dubrovačkog primorja zauzele su snage JNA u listopadu, a sam Dubrovnik našao se u potpunom obruču. Bio je gađan s mora, iz zraka te s položaja na brdima iznad grada. Razorni napadi na Dubrovnik nastavili su se u studenom i prosincu. Važnu pobjedu HV ostvarila je zaustavivši agresorsko napredovanje kod Stona. Nakon potpisivanja primirja u siječnju 1992., rat je na dubrovačkom području bio slabijeg intenziteta, no novu opasnost, osobito po dolinu Neretve, donio je početak rata u BiH.
Obrana Jadrana
Usporedno s ratom na bojištima duž Hrvatske te ratom za vojarne u pozadini bojišta, odvijale su se i akcije obrane Jadrana. Prvo je, u rujnu, osvojena baza JNA u Pločama Ubrzo su pale i bitnice obalnoga topništva (Žirje, Zečevo) i drugi objekti na obali i otocima Od rujna do studenoga 1991. JNA je provela tri blokade hrv. luka uz pokušaj invazije na Šoltu te bombardiranje Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih obalnih mjesta, no do kraja 1991. ipak je doživjela neuspjeh i bila prisiljena na djelomično povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom, a u svibnju 1992. povukla se i s otoka Visa, Lastova i Mljeta.
Obrana zračnog prostora
U najtežem položaju je bila obrana zračnoga prostora zbog potpune prevlasti JNA u zraku. Zračnim napadima bili su izloženi svi dijelovi zemlje, uključujući i glavni grad Zagreb, gdje je jugoslavensko zrakoplovstvo 7. listopada 1991. napalo i sjedište Predsjednika Republike Franje Tuđmana. Tijekom 1991. protuzračna obrana uspjela je srušiti i onesposobiti velik broj zrakoplova JNA, a ostale odvratiti od letova na malim i srednjim visinama odakle je njihovo djelovanje bilo ubojitije. Nakon 1991. postupno se stvaralo i hrvatsko zrakoplovstvo, koje je u završnim operacijama 1995. imalo važnu ulogu.
Slika:Map of events during the Croatian War of Independence 1991-1992.jpg
Razmještaj mirovnih snaga UN i jačanje hrvatske vojske
Otvorena agresija na Hrvatsku završila je potpisivanjem primirja između JNA i hrvatskih snaga 2.siječnja 1992. u Sarajevu. To primirje bilo je preduvjet za početak mirovne operacije u (UN) Hrvatskoj. Međunarodno posredovanje započelo je već na samom početku oružane agresije. Europska zajednica politički je posredovala još od lipnja 1991., a od rujna u Hrvatskoj je raspoređena i promatračka misija (European Community Monitoring Mission/ ECMM). Prijedlog mirovne operacije UN-a bio je predočen javnosti u prosincu 1991. Budući da je u izradbi plana sudjelovao američki diplomat Cyrus Vance, osobni izaslanik glavnog tajnika UN-a, taj je plan u javnosti bio poznat kao Vanceov plan. Prihvatile su ga sve strane koje su bile sudionici u sukobu: hrvatska vlada, jugoslavenska odnosno srbijanska vlada i vojska, a naposljetku i predstavnici mjesnih Srba, koji su se najviše opirali prihvaćanju plana.
Prema temeljnoj zamisli Vanceova plana, vojne snage i promatrači UN-a bili su raspoređeni u pojedine dijelove Hrvatske koji su označeni kao »područja pod zaštitom UN-a« (UNProtected Areas, UNPA). Kao zaštićena područja bili su definirani oni dijelovi Hrvatske gdje su Srbi bili većina ili brojčano značajna manjina pučanstva i gdje su »napetosti medu zajednicama dovele do sukoba«. Ta se područja razvojačuju, sve oružane snage povlače se ili raspuštaju. To se odnosi i na JNA koja je trebala potpuno napustiti Hrvatsku. Provedbu plana jamčile su mirovne snage UN-a, nazvane Zaštitnim snagama (UN Protection Force, UNPROFOR).
Iz operativnih razloga zaštićena područja bila su podijeljena u četiri sektora:
Sektor Jug obuhvatio je unutrašnjost sjeverne Dalmacije i istočnu Liku
Sektor Sjever nazvano je područje Korduna i Banovine
Sektor Istok područje Baranje i istočne Slavonije
Sektor Zapad područje zapadne Slavovnije
U svim trima sektorima (Jug, Sjever, Istok i Zapad) zaštićena područja bili su zapravo oni dijelovi Hrvatske koje su u to vrijeme nadzirali pobunjeni Srbi. Jedino je sektor Zapad, koji je obuhvatio zap. dio Slavonije, većim dijelom bio područje pod nadzorom legalnih hrvatskih vlasti, a samo manjim dijelom, oko Okučana, pod nadzorom pobunjenih Srba.
Iako nije bila u potpunosti zadovoljna planom, pa je bila svjesna njegovih nedostataka, Hrvatska je plan ipak prihvatila i provodila onoliko koliko je provedba ovisjela o njoj. Osobito nepovoljno za Hrvatsku je bilo tumačenje UN-a da se status zaštićenih područja neće mijenjati dok se ne pronađe sveobuhvatno političko rješenje jugoslavenske krize. Organizacija dolaska i razmještaj mirovnih postrojbi tijekom proljeća 1992. pokazali su se prilično složenima, a sve je bilo otežano i izbijanjem sukoba u BiH. To je mirovnu operaciju stavilo pred nove probleme, a poslije uvjetovalo i njezino znatno proširivanje kako u ljudstvu tako i u području djelovanja.
Povlačenje JNA iz Hrvatske poč. 1992. pokazalo se kao manevar u funkciji srpske agresije na BiH. Prije povlačenja JNA je dio oružja rasporedila mjesnoj srpskoj terit. obrani i policiji. Naime, po mirovnom planu lokalna policija bila je jedina naoružana sila u zaštićenim područjima. Postrojbe JNA koje su se s preostalim naoružanjem premjestile u BiH uključivale su se u ratne operacije, dok je UNPROFOR osiguravao područja pod srpskim nadzorom u Hrvatskoj. Mirovne snage UN-a bile su, po mišljenju Beograda, sigurno jamstvo protiv mogućih napada HV-a.
Nakon razmještaja UNPROFOR je u svibnju i lipnju 1992. preuzeo odgovornost za primirje na hrv. bojištima. Dolazak mirovnih snaga prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove te uglavnom osigurao mir na svim bojištima; međutim, ostale preuzete obveze mirovne snage nisu ispunile. Nisu zaustavile povremene dalekometne udare i granatiranja hrv. gradova i drugih naselja uz bojišnicu. Međunarodno posredništvo nije pomoglo ni oko ublaživanja prometnih teškoća, od kojih je osobito trpjela Dalmacija. Budući da su se u nazočnosti mirovnih snaga osjećale sigurnima, srpske su pobunjeničke vlasti u zaštićenim područjima nastavile agresiju novim metodama. Nastavljen je masovni progon nesrpskoga pučanstva iz okupiranih krajeva, pljačka i uništavanje imovine te stvaranje etnički čistih područja. Namjera da se zauvijek onemogući povratak prognanika bila je više nego očita. Uništavanje domova hrvatskoga stanovništva te, osobito, uništavanje njihovih kulturnih i vjerskih spomenika koji svjedoče o njihovoj višestoljetnoj nazočnosti na tom području, nastavilo se i nakon razmještaja mirovnih snaga. UNPROFOR je s vremenom postao svjestan takve zloporabe, često prosvjedovao i povremeno poduzimao akcije zaštite preostaloga nesrpskog pučanstva, ali su pripadnici UNPROFOR-a uglavnom bili bespomoćni svjedoci nasilja. Pogrješku je UNPROFOR napravio i prihvaćanjem zatečenih lokalnih vlasti. U mirovnome planu bila je predviđena uspostava mjesne vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prije rata, ali su u stvarnosti postojeće strukture priznate kao legalne. Svojim odnosom spram njih mirovni su posrednici kod pobunjeničke vlasti poticali osjećaj sigurnosti i davali im na taj način legalitet. UNPROFOR je propustio spriječiti i nastanak vojnih postrojbi na području samoproglašene Krajine. Organizirane srpske postrojbe nisu djelovale samo unutar granica Hrvatske nego su, zajedno sa srpskom vojskom iz BiH, sudjelovale i u napadima na bihaćko područje.
Imajući na umu neučinkovitost mirovnih snaga, kao i svjesna činjenice da postojeće stanje ide na ruku pobunjenim Srbima jer podržava rezultate agresije, Hrvatska je u razdoblju 1992-95. svoja stalna diplomatska nastojanja kombinirala s povremenim munjevitim oružanim operacijama na okupiranom području. Već u tijeku svibnja i lipnja 1992. oslobođeno je dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice te Župa dubrovačka. Miljevačko područje u zaleđu Šibenika oslobođeno je nakon oružane akcije u lipnju 1992. U listopadu 1992. jugoslavenska vojska povukla se iz Konavala na temelju sporazuma hrvatskog i jugoslavenskoga predsjednika, Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića, postignutog u rujnu 1992. u Ženevi, a samo na krajnji jugoist. dio, na poluotok Oštru ili Prevlaku raspoređena je promatračka misija UNMOP (UNMonitors on Prevlaka). U siječnju 1993. hrvatske snage su u Operaciji Maslenica oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko brane na Peručkom jezeru kraj Sinja. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850 km2 oko 100 naselja, prije agresije uglavnom naseljenih Hrvatima. U rujnu 1993 hrvatske snage potisnule su Srbe iz nekoliko sela u okolici Gospića (tzv Medački džep). Sve hrv. akcije bile su popraćene negodovanjem UNPROFOR-a i ostalih međunarodnih posrednika zbog uporabe oružja.
Završne operacije
Budući da je srpska strana odbacivala sve mirovne ponude i planove, uključujući i plan Z-4 (siječanj 1995) koji joj je davao najširu autonomiju, sporazumno rješenje bilo je sve manje izvjesno, a nazočnost mirovnih snaga išla je na ruku agresoru jer su one svojom nazočnošću zapravo štitile stanje postignuto nasilnim putem. Hrvatska je bila suočena s prijetnjom zaleđivanja takva stanja, s mogućnošću da se okupirana područja u budućnosti sjedine sa Srbijom. Povremeni pregovori davali su tek vrlo ograničene rezultate i mala poboljšanja; takve je naravi bilo i otvaranje autoceste preko Okučana u okviru tzv. gospodarskog sporazuma iz prosinca 1994. Prestanak komunikacijske blokade pokazao se psihološki razornim za okupacijsku vlast pa su na auto-cesti zaredali incidenti kako bi se ona ponovno zatvorila. To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti niti postupnu reintegraciju. Nepoštovanje sporazuma bilo je povod za vojno-redarstvenu akciju Bljesak 1. i 2. svibnja 1995., kojom je oslobođeno više od 500 km2 teritorija u Posavini i zapadnoj Slavoniji. Po učinkovitosti i brzini provedbe, po logističkoj koordiniranosti, kao i po rasulu što ga je unijela u sve strukture pobunjeničkih vlasti, ta je akcija rezultirala jasno naznačenim novim odnosima vojne i političke moći, stavljajući pobunjeničku vlast pred alternativu brze integracije ili vojnoga poraza. Pregovori o tome početkom kolovoza ponovno nisu dali rezultate, niti su pružili ikakva jamstva za mirno rješenje, pa je Hrvatska bila prisiljena okrenuti se ostvarenju druge velike vojno-oslobodilačke operacije nazvane Oluja.
Najvećoj oslobodilačkoj akciji prethodio je sporazum Tuđman - Izetbegović o vojnoj suradnji s BiH, koji je potpisan bio 22. srpnja 1995. u Splitu. Na temelju tog sporazuma izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BiH (Ljeto '95) kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su Srbi potisnuti iz Bosanskoga Grahova i Glamoča. Na taj su se način osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu srpske pobune u Hrvatskoj.
Hrvatske oružane snage 4. kolovoza 1995. iz više su smjerova probile srpsku obranu. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specijalne postrojbe MUP-a, a u zaposjedanju terena pratile su ih domobranske postrojbe. U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo oko 150.000 ljudi, što je zahtijevalo složenu i preciznu razradbu. Glavninu udara nosile su gardijske brigade HV-a. Već 5. kolovoza oslobođen je Knin, a do 7. kolovoza, kada je operacija završena, i cijelo dotad zaposjednuto područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banovine. Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH. Srpske snage povukle su se u rasulu. Većeg otpora uglavnom nije bilo. Zajedno s oružanim snagama iz Hrvatske je pobjegla i većina srpskog civilnog stanovništva. Ponašanje HV-a i policije prema zatečenom srpskom stanovništvu za vrijeme operacije bilo je korektno, međutim su se poslije dogodili slučajevi osvete kao i paleži i pljačke, što je negativno odjeknulo u zemlji i inozemstvu.
Operacija Oluja donijela je preokret na vojnostrateškom planu. Srpska pobuna kao i agresija na Hrvatsku vojno su poražene te su stvoreni uvjeti za provedbu operacija u BiH, a potom i sveobuhvatne pregovore. U Hrvatskoj je pod okupacijom, doduše, ostao još sektor UN-a Istok, odn. područje Baranje i istočne Slavonije, no pokazana vojna moć ojačala je položaj Hrvatske u obnovljenim pregovorima sa srpskom stranom. Pregovori koji su se vodili tijekom jeseni 1995. završeni su u okviru višestranih pregovora održanih u Daytonu u SAD-u. Postignut je sporazum o postupnoj reintegraciji toga područja Hrvatske uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UN Transitional Administration in Eastern Slavonia, UNTAES). Reintegracija najistočnijega dijela zemlje, ili hrvatskoga Podunavlja, provedena je u skladu s prvotnim planom u razdoblju od početka 1996. do siječnja 1998. Ciljevi postavljeni na početku postignuti su bez žrtava i materijalnog stradanja uz suradnju i postupan rast povjerenja između hrvatskih vlasti i lokalnoga srpskog stanovništva.
Posljedice rata
Prema podacima iz 1999., u Domovinskom ratu samo na hrvatskoj strani poginulo je 13 233, a kao »nestalih« registrirano je još 1 149 osoba. Ranjene su 33 043 osobe, a od toga broja 9 816 bilo je civila. Gubitci na srpskoj strani zasad nisu poznati. Oštećeno je i uništeno 183 526 stambenih zgrada.
Posebnu brutalnost pobunjenici i agresor su iskazali u protjerivanju i zločinima protiv civilnoga stanovništva, što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničkim čišćenjem. Zbog strategije etničkoga čišćenja Hrvatska je 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika, ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima. Prvi progoni započeli su već u proljeće 1991. iz kninskoga područja. Izbijanjem otvorene agresije u ljeto 1991. uslijedili su masovni progoni iz hrvatskog Podunavlja, s Banovine, Korduna, iz Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac prognaničke krize bio je u studenome 1991. nakon pada Vukovara. Stanovništvo (uglavnom žene i djeca) napuštalo je sva područja u neposrednoj blizini bojišnice pa je na kraju 1991. u Hrvatskoj bilo 550 000 prognanika te još 150 000 izbjeglica u inozemstvu. Nakon povratka stanovništva u mjesta uz bojišnicu te njihova ponovnog popisa, broj prognanika smanjio se na oko 250 000. Budući da se nijedan prognanik nije uspio vratiti na okupirano područje, njihov boravak u progonstvu bio je dugotrajan, a povratak moguć tek nakon oslobađanja. Hrvatska vlada vodila je brigu o prognanicima su stavom socijalne skrbi, a od prosinca 1991. posredstvom Ureda za prognanike i izbjeglice. Ured je od sredine 1992. preuzeo skrb i o bosanskohercegovačkim izbjeglicama. Uz značajnu humanitarnu pomoć iz inozemstva, troškove zbrinjavanja prognanika i izbjeglica najvećim su dijelom ipak snosili hrvatska država i građani.
Prema međunarodno prihvaćenim klasifikacijama ratnih šteta izravne štete odnose se na troškove za vođenje obrambenog rata, na ratne rashode, na štete prema naseljima i zaštićenim objektima, štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu, štete zbog kršenja zabrane uporabe pojedinih oružja, štete zbog kršenja prava sudionika u ratu, štete zbog uništavanja i iskorištavanja nacionalnoga bogatstva i gospodarstvenih izvora, štete počinjene pljačkom i uništenjem imovine. Počinjene su neizravne ili sekundarne štete, primjerice gubitak nacionalnoga dohotka i umanjenje društvenoga proizvoda, prisvajanje imovine hrvatskih tvrtki, štete na ime obnove gospodarstva, štete zbog duševne patnje stanovništva, demografski gubitci.
:
Pozdrav svim čitateljima ovog posta ili bloga. Ja mislim da znam zašto loši učenici idu u školu a neće ućiti.
Ja mislim da je u nekom prijašnjem razredu netko rekao da loši učenici idu u školu da bi se viđali s prijateljima i pravili probleme. Npr. jedan učenik iz našega razreda je jako blizu ukora a znate da ako imaš 3 ukora da te izbace iz škole- to se kod nas u školi desilo u drugom polugodištu 5 razreda (pogledaj neki post prije). Zbog nekolicine učenika cijeli je razred dobio 1 iz tjelesnoga. Mi smo najgori razred u školi. Evo na primjer jučer su se potukli jedan dječak i jedna djevojčica iz našega razreda a sve je počelo zato što mu je ona bacila pernicu u WC školjku. Ja pretpostavljam da će nas u sedmom razredu biti puno manje. Meni bi to bilo bolje jer bi ovi učenici koji rade probleme( večina) propala razred i opet pohađala 6 razred. Razred bi bio puno bolji da nema dvijice-trojice učenika u razredu.
Nemam puno teksta pa ću dodat još jedu temu.
Količina ugljikovog dioksida u atmosferi
Naime jednom sam na vjestima čuo dau atmosferi ima 15 000 000 000 milijardi tona ugljikovog dioksida. To je strašno. U velikim gradovima( nekim ) praktički više nema zraka. Zamisli, jednog dana izađeš iz kuće/zgrade i udaviš se od zagađenosti zraka. Ako čovječanstvo ne smanji izbacivanje ugljikovog dioksida u atmosferu ljudi će izumrijeti. Ja mislim da nam je takva sudbina. Ko i kako su izumrli dinosauri.
Pozdrav!!!
Pozdrav. Evo mene opet. Odrasli se znaju pitati zašto loši učenici su loši i ne žele učiti. Za to može biti krivo i stanje u obitelji, prijetnje, prava lijenost... Najćešće je zbog lošega stanja u obitelji i zbog toga što su mamine ulizice. Ali opet kada bi svi učenici bili dobri profesori roditelji, ministarstvo bi rekli da smo mi učenici varali. Kužite??? Pogotovo mnogi odrasli. Trebate djeci makar oduzeti igrice i reći mu: Igrat ćeš igrice tek onda kada postaneš dobar učenik!!! Ili razmašenim glupacičama: Prestani se smijuljiti i kreni raditi ili ćeš dobiti/nećeš dobiti nešto. Ja samo znam za dječake jer ne znam kaj je djevojčicama najbolje. Ili zato ako su odrasli rastavljeni, maltretiraju svoju djecu, zatvoren u stanu 24h.
Neki roditelji misle: He, he ako ga zatvorim u sobu izgubit će volju za maltretiranje i počet će učiti. Ali neće biti tako. Djeca će vas zamrziti jer im nedozvoljavate kontakt sa ostatkom svijeta. Treba im prvo reći zašto oni uopće idu u školu. Neki idu u školu samo zato da naprave nevolje. Imam jedan primjer iz svoje osnovne škole. Dobio je tri ukora!!!- to se u našoj školi dugo nije deslilo. Ili moj prijatelj najbolji koji se u 2 polugodištu petoga razreda odselio iz kvarta imao je divljaka koji je trebao ići u sedmi razred a on i dalje je u petome razredu. Ja se nadam da će se naki učenici iz mojega razreda propasti razred zato što prave samo nered i kvare naš ugled u školi. Mi smo već šestu godinu nemogući. Nama naš razrednik govore da se na nas žale svi profesori (čak i oni koji nam ništa ne predaju)!!! To je stvarno užasno
!!! Cijeli je naš razred dobio jedan iz tjelesnoga jer je nekoliko učenika radilo ogromne probleme. Čak i ja sam dobio 1. A i profesorica je isto kriva. Ona uđe u dvoranu poslije nas
i to nekoliko minuta iza nas. I ona i isto trebala dobiti 1 ko i mi. Jedan naš učenik je već pred ukorom.
On je propalica još odkada je došao nama u razred u 2 razredu. Kraj!!! Pozdrav svima i hvala vam što ste me čitali!!!
Pozdrav svima. Slušao sam negdje da su neki znanstvenici procijenili da je u Iraku umrlo već 600 000 ljudi!!! Dakle 25 puta više od toga što je Bush rekao. Rekli su da je nesporno da je Irak država u kojoj se najviše umire nasilnom smrću. Naime, ako sam dobro zapamtio svaki dan umire 500 Iračana nasilnom smrću. Dakle, Irak je najnepogodnije mjesto za život na svijetu. Mnogi govore da je Amerika išla u Irak zbog nafte. Naime Irak ima 10% sveukupne nafte na svijetu. Prije valjda godinu dana se uspostavilo da Irak nema oružje za masovno uništenje. Ja mislim da na Bliskom Istoku mrze Ameriku zato što ih ne puštaju na miru da žive. Čuo sam da nema šanse da se Amerika povuče iz Iraka do 2008. g. Amerikanci su previše umišljeni zato što su najviše razvijenija zemlja u svijetu. Ako ne počnu konačno početi činiti dobro svijetu još će biti na kraju u jako gadnoj situaciji. Iako ne misle svi Amerikanci isto. Oni govore kako šire demokraciju a nisu uopće pitali narod što o tome on misli. Ja mislim da se negdje 3/4 Amerikanaca protivi ratu u Iraku. Ajde dosta sada crnila. Pozdrav!!!
Bok. Evo mene opet. Danas ću vam pisati post o demografskoj eksploziji.
Za one koji ne znaju što je demografska eksplozija stanovništva reći ću im.
To je porast broja stanovnika u 19 i 20 st. U nultoj godini na svijetu je bilo 200 milijuna stanovnika planeta Zemlje. Do 1800 zbog brojnih ratova, epidemija, nestašica hrane... broj stanovnika je slabo jačao. Ali 1800. godine zbog prestanka ratova, mnogih pronalaska u medicini desio se nagli porast stanovnika. 1800 g. kada je započela demografska eksplozija na svijetu je bila 1 milijarda ljudi.
Do 2000. godine na svijetu je više od 6 milijardi ljudi.
Najviše djece se rađa u Africi gdje prosječna žena u Sudanu ima 6 djece. 1998 g. u Kairu u glavnom Egipatskom gradu održana je konferencija o prevelikoj mjeri rađanja. Najme Afrika može u 24 g. uduplati broj stanovnika Afrike a Europi bi za to trebalo 1024 g. Ako se ta konferencija, mislim provođenje smanjenja rođene djece do 2015 Zemlja će imati 7 milijardi stanovnika a u protivnom 7,3 mlrd. ljudi a do 2050 12 mlrd. ljudi.
U Africi ima toliko mnogo djece zbog ne znanja.
To bi bilo sve za danas. Pozdrav svima vama.
Pozdrav. Evo mene opet. Znate li što ja mrzim ali stvarno mrzim kod škole?
Prije tjedan-dva razred me je optužio da previše filozofiram. Dobro ja sam se smirio.
Danas kada nismo imali tjelesni zato što je profesorica bila bolesna mi smo išli u garderobu.
Tamo je bilo divljaštva i svega, kasnije je čak došao i ravnatelj škole. Četvrti sat su svi mene uzeli pod zub. Zato što sam rekao da je moj kolega napravio rusvaj u garderobi on kaže da me je gađao zato što sam previše filozofirao. Tada je cijeli razred se tužio na mene a ja sam tada u garderobi tom ucjenjivaču rekao da ne jede te smrdljive koštice ležeći jer bi se možda ćak mogao udaviti. Ja kod svojega razreda mrzim to što im fali nešto dasaka u glavi
. Ja ću tražiti od mame da mi kupi kazetofon, digiton ili kako se već zove, onu spravu za snimaje razgovora i profesor će moći vidjeti kako oni lažu. Nadam se da ću ga dobiti je ja mrzim laž i ne istinu jer u laži sam uvijek ja meta. Ali meni nikada ne smeta ako mi govore da šute zato jer imam pravo govoriti kada je odmor. Oni su sebi utuvili u glavu da mogu zapovijedati svime i svačime. Mene nikada nije briga ako me netko ucjenjuje zato jer imam istinu na svojoj strani. Mene laž nikada ne može izbaciti iz sadašnjosti. Ja naime nisam siguran da li sam filozof ili nisam filozof. Tako su me dečki nazvali pa vjerujem da je to tako.
Naime ja mislim da se pod mojom filozofijom ( ako je to filazofija) podrazumijeva ovo:
1. Nikada ne govori riječ moram nego riječ trebam( jer se mora samo umrijeti)
2. Ne govori riječ: Baš me briga( kada te nije briga) nego riječ baš me nije briga
3. Ne smatrajte povijest filozofijom( kao neki moji kolege koji su si stavili u glavu da je to filozofija)
4. Najvažnije: Uvijek shvati što je istina i poštivaj je kao takvu.
Sigurno se pitate zašto ovaj post ima toliko puno riječi.
Znate zašto?
Zato što želim imati više od 250 riječi po postu( da konačno imam jedan veliki post) a ne ove male postiće. Naime gledao sam svoju statistiku koliko prosječno pišem riječi po postu pa sam skužio da imam samo 76 riječi po postu ( prosječno naravno).
Ovo je veliki lubilej. Ovo je moj dvadeseti post!!!!!!!!!!! Pozdrav i želim vam još puno postova i komentara!!!!!!!!!!!!!!
Pozdrav. Danas ću vam pisati o toleranciji nasilja u našoj školi.
Tamo kod ulaza piše ovo: Nulta tolerancija
na nasilje u školi
vlada republike Hrvatske
Taj naslov se uopće ne provodi 
. Svakih nekoliko dana izbijaju ogromne tučnjave u kojima stotina učenika navija dva-tri učenika se tuku !!!
To je sramota!!! Vlada samo obećava, obećava, obećava... Znate što se dogodi onim učenicima koji se potuku??? Ništa!!! Samo par prodika. Niti ukor, niti jedinica iz vladanja, ma ništa.
To je stvarno užasno!!! Mene moji prijatelji guraju s hodnika, samo zato što im govorim da se tu ne smiju loptati. Meni je toga dosta ali stvarno dosta 
!!!
Domar prolazi s kutijama i samo kaže: Ne smijete se tu igrati. I to blagim glasom i otiđe kao da se ništa nije niti dogodilo. Tako i spremaćice pa otiđu. I kao da to nije dosta, mi ne možemo imati informatiku dok ne dođe alarm u tu učionicu, zato jer se boje da će kompjutori biti ukradeni ko i u Siječnju ove godine. Nada se da će ovaj post biti objavljen da se vidi da još postoji tolerancija na nasilje u školama u Zagrebu. Unaprijed hvala. Pozdrav svim čitateljima.
Pozdrav. Sada ću vam pisati kako doči na naslovnicu. Malo blogera ima tu čast, imao ju je i netko meni poznat iz obitelji i ja sam toga iz obitelji pitao: Kako si došla na naslovnicu??? Ona je odgovorila: Moraš dugo pisati blog i moraš imati ozbiljne postove te tada će ljudi doći na tvoj blog i doboti ćeš puno komentara. Istina je, ona ima dobar blog i uvijek dobi mnogo komentara.
Jako je važno imati ozbiljan blog jer je većina ljudi ozbiljna. Ja iako sam dijete ja mislim da sam ozbiljan.
Mnogi moji vršnjaci su tako dosadni, samo nose mobitele u školu, pa rade gluposti.... Čak kada sam ih pitao da li imaju blog oni su rekli da je blog glupost. Ja sam se jako začudio iako ne znam zašto
!!! No dobro vratimo se na temu
!!! Ako sam dobro vidio na naslovnici uredništvo ti napiše ime bloga i o čemu ti pišeš i tako možeš dobiti mnogo komentara.
Idem ja sada na drugu temu!!! Pozdrav...
Idealno ja!!!
Sada mi je upravo palo na pamet ovo pitanje!!! Kako zapravo ljudi trebaju biti da bi bili idealni( mislim dobro se ponašali...)!!! Ja mislim da bi bio dobar u društvu da se moraš držati zakona ako je dobar, da ne lažeš, da budeš dobar učenik koji ne pravi brdo problema...!!!
Ima ljudi koji su idealni za sebe ali nisu za društvo. Meni je glupo kaj neka djeca misle da su cool tako što puše, puše drogu...!!! Najčešće oni sami odluče da budu propalice a ne cool. Oni se sigurno nikada nisu zapitali što to znači biti cool!!! Cool biti znači biti iskren, ugodan u društvu, ne kriminalac
!!!
Pozdrav i budite dobri ljudi!!!
Bok. Evo mene opet. Ljudi misle da je Columbo prvi otkrio Ameriku, ali postoji šansa da su Vikinzi već u 1000 godini otkrili Ameriku. U to vrijeme oni su imali najbolje brodove u Europi-drakare.
Jučer sam gledao na televiziji i rekli su da su tamo vjerojatno već trgovali s onim narodima koji su tamo u tadašnje vrijeme živjeli. Taj se pothvat ubrzo zaboravio pa je Europa morala ponovno otkrivati Američki kontinent.
Komentari!!!
Ja još nikada nisam vidio da netko piše post o komentarima na blogovima pa ću ja napisati. Dakle, blogeri nikada ne govore vole li oni kada im drugi ostavljaju komentare. Ja volim imati što više komentara i posjeta. Ja mislim da blogeri vole biti popularniji. Ja kada posjećujem nečiji blog, ako je dobar ostavim komentar jer nema razloga ako je post dobar da ne ostavim komentar a ja mislim da i mnogi drugi to rade tako. Mnogi koji žele mnogo komentara evo vam jedan savjet. Uvijek komentirajte što više možete i tako ćete dobiti i vi mnogo komentara.
Pozdrav.
Bok. Evo mene opet i pišem svoj 16 post koji će biti posvećen povijesti. Prava je rijetkost da negdje možeš pročitati što je povijest. Znate li čemu služi učenje povijesti po mojem mišljenju?
Učenje povijesti znači da naučimo greške prijašnih naroda, ljudi, da ne napravimo grozote koje su se događale tijekom povijesti čovječanstva. Povijest pamti mnoge dobre ljude sa dobrim idejama ali na žalost postojalo je više umišljenih i ludih koji su čak mislili osvojiti svijet. Povijest nam služi svemu tome što sam vam sada nabrojao i nemojte biti nikada kao neki zlikovci nego budite normalni ljudi.
Nadam se da znate pod što se to podrazumijeva.
Podrazumijeva se: Ne činite greške koje su se već dogodile.
Knjige
Knjige služe tome da u njih zapisujemo stvari koje želimo zapamtiti, zapisati, izmisliti za zabavu.
Mnoge knjige se izdaju koliko ja znam a valjda ih se jednako toliko ne izda. Danas se teško može napisati originalnu knjigu zato jer i mnogi drugi ljudi imaju slične ideje.
Pozdrav.
P.S. Moj savjet vam je ako želite napisati dobru knjigu da prvo pročitate mnoge druge da ne napravite kopiju iako ne namjerno.
Pozdrav!!!
Bok ljudi! Danas ću pisati o drugome svjetskome ratu. Ako sam dobro zbrojio najviše vas je glasovalo za 2 svjetski rat.
Povod
Povod za rat bio je lažni napad Poljske na njemačku radio-stanicu u Gleiwitzu, koji su izveli Nijemci u poljskim uniformama.
Prva faza - veliki uspjesi agresora
Jugoistok Europe za vrijeme II. svjetskog rata.
Države koje su sudjelovale u 2. svjetskom ratu su sudjelovale ili na strani Saveznika ili "sila osovine". U prvoj fazi rata agresor je imao priličan uspjeh, strategija "munjevitog rata" (blitz-krieg) bila je iznimno uspješna. Rat je počeo u rano jutro 1. rujna 1939. napadom Njemačke na Poljsku. U nedjelju 3. rujna diplomatskom notom Velika Britanija je objavila rat Njemačkoj. Istog dana njemačka je mornarica imala prvi plijen: podmornica U-30 torpedirala je putnički brod "Athenia". Francuska je predala diplomatsku notu u nedjelju, a ratno stanje po njoj je nastupilo sutradan, 4. rujna 1939. godine.
[uredi]
Poljska, Finska, Norveška, Danska
U Poljskoj su se tenkovi borili protiv konjice, jednostavno nisu imali šanse. Poljsko zrakoplovstvo uništeno je u prva dva dana rata. Krakov je osvojen 6. rujna, a dva dana kasnije njemačke trupe bile su na prilazima Varšave. Do 17. rujna 35 poljskih divizija bilo je ili uništeno ili opkoljeno. Podjelom Poljske sa Staljinovim SSSR-om 28. rujna Poljska je nestala kao država.
Slijedeću veću ratna akciju nije izvela Njemačka, već SSSR koji je 30. studenog 1939. napao Finsku.
9. travnja 1940. izvedena je pomorska invazija Njemačke na Norvešku i Dansku, Danci su se predali, a njemački ratni stroj zagrizao je novu žrtvu. Norveška je kapitulirala 10. lipnja 1940. godine, dakle operacije su trajale dva mjeseca, mjesec dulje nego što je trajalo u Poljskoj.
[uredi]
Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Francuska
10. svibnja 1940. zemlje Beneluksa došle su na dnevni red. Nizozemska je osvojena praktično desantnim snagama i bombardiranjem Rotterdama. Kapitulacija je potpisana 15. svibnja, pet dana poslije početka operacije. Belgija se predala 28. svibnja. Nijemci su probili francusku frontu po sredini, i ulovili sjeverni dio francuske vojske, Britanski ekspedicioni korpus i belgijsku vojsku u klopku, probijanje je počelo 14. svibnja, opkoljavanje je završeno šest dana kasnije. Tad je Hitler dozvolio Britancima da se izvuku, poznata je evakuacija kod Dunkirka. Počela je 27. svibnja, a završila 4. lipnja. Spašeno je preko 330 tisuća vojnika. 14. lipnja Nijemci su ušli u Pariz, koji Francuzi nisu branili. 10. lipnja i Mussolinijeva Italija ušla je u rat napadom na Francusku, ali usprkos 32 divizije nisu se baš iskazali. Francuska se predala 22. lipnja 1940. Time je završio njemački blitz-krieg, pokazala se slabost Italije kao njemačkog saveznika, a ono što slijedi je druga faza rata, u kojoj nije sve išlo baš onako kako je Hitler planirao.
[uredi]
Druga faza rata
[uredi]
Bitka za Britaniju
Dok je okršaj kod Dunkirka bio zapravo izvlačenje odsječenih Savezničkih snaga koje nisu imale pozadinu pa se nisu ni ozbiljnije sukobile, bitka za Britaniju je prvi okršaj drugog svjetskog rata koji je Hitlerova Njemačka izgubila. Operacije su počele 12. kolovoza njemačkim bombardiranjem, a bitka je završila 15. rujna (njemačka avijacija je nastavili s noćnim bombardiranjem Londona do 3. studenog, no to je bio Hitlerov odušak za izgubljenu bitku).
[uredi]
Rusija je došla na red - operacija Barbarossa
Atomska bomba na Nagasakiju
Nakon što su 23. kolovoza 1939. sovjetski i njemački ministri vanjskih poslova, Molotov i von Ribbentrop, potpisali pakt o nenapadanju, Staljin je bio uvjeren da ne postoji opasnost od njemačke invazije. No, Hitler se, ne uspijevajući slomiti otpor Velike Britanije okrenuo prema svom 'savezniku', smatrajući da će Moskva pasti prije nego London te bi on, samim tim, ostao i jedini europski grad koji nije pao pod nacističkim okupatorom. Iako je već u srpnju 1940. započet plan o napadu, neuspjeh napada na Britaniju je dodatno pojačao motive o invaziji na SSSR. U velikoj tajnosti, na sastanku visokih njemačkih državnika, 18.prosinca 1940. donesena je odluka o napadu na Sovjetski Savez. Operacija je trebala započeti u proljeće 1941. i za pet mjeseci, trebala je biti gotova u listopadu iste godine(da bi se izbjegla kobna ruska zima). No, neuspjeh talijanske vojske u Grčkoj i nepredviđeni napad na Jugoslaviju, odgodile su vrijeme napada za mjesec dana. Tako je 22. lipnja 1941., u 5:30 ujutro, započela njemačka invazija na SSSR. I to je doslovce, u svakom smislu riječi, bila invazija. Na njemačkoj strani nalazilo se 150 pješačkih divizija i većina eskadrile Luftwaffea, koja je bila povučena sa zapadnog bojišta odnosno britanskog bojišta. Ukupno oko tri milijuna njemačkih vojnika krenulo je u tri smjera, Lenjingrad, Moskva i Staljingrad. Ime operacije Barbarossa, nazvano je po njemačkom caru iz doba križarskih ratova.
Bitke 2. svjetskog rata
Kopnene, pomorske i zračne bitke
· Bitka kod Dunkirka
· Bitka za Britaniju
· Bitka za Kretu
· Operacija Barbarossa
· Bitka za Moskvu
· Bitka za Singapur
· Pomorska bitka u Bengalskom zaljevu
· Pomorska bitka u Koraljnom moru
· Pomorska bitka kod Midwaya
· Bitka kod Kurska
· Bitka za Staljingrad
· Prva bitka kod El Alameina
· Druga bitka kod El Alameina
· Pomorska bitka kod Marijanskog otočja ili Pomorska bitka u Filipinskom moru
· Bitka za Normandiju ili Operacija Overlord
· Operacija Market Garden (Bitka za Arnhem)
· Bitka kod Monte Cassina
· Bitka u Ardenima (1944)
· Bitka za Berlin
· Bitka za Iwo Jimu
· Bitka za Okinawu
· Napad na Pearl Harbor
· Operacija Bagration
· Bitka kod Hurtgenske šume
· Bitka kod Tali-Ihantala
· Bitka za Leyte
· Bitka za Peleliu
· Bitka za Lugou Bridge
· Bitka kod Tai er zhuang
· Bitka kod Changsha
· Bitka stotinu regimenti
· Bitka kod Milne Baya
· Bitka kod Prachuab Khirikhana
[uredi]
Drugi svjetski rat ukratko
Nije to tako puno. Ja mislim da ću neko vrijeme pisati o povijesti.
P:S: Prije nego pomislite da je dugo pogledajte je li je predugačak za vaš ukus.
Pozdrav.
Bok. ima ljudi koji misle da sam ja štreber. Ja to uopće nisam!!! Nemojte me više nervireati s tom temom
!!!
Ja imam dobre ocjene i volim povijest! Moj prapradjed je napisao knjigu o povijesti! Moja obitelj koliko sam ja zaključio voli povijest. Za tatu ne znam. Meni je glupo da netko misli da sam ja štreber zato što ne volim dosadne stvari ali vam ih neću nabrojati. Meni je povijest zabavna. Svaki tren postaje povijest i tu nema ničega štreberskoga. Jasno?!!!!!!!
Ja volim filozofiju po kojem sam i nazvao ovaj blog. Ja sam saaaamo drugačiji od svojih vršnjaka!!! Jasno?!!!!!!!!!!! Sada da vam nešto kažem!!!!
Odlučio sam maloprije da ću pisati o povijesti pa mi recite temu. Npr.
1. Svjetski rat
2. Svjetski rat
3. Kultura nekog antičkoga naroda
4. Crkva u srednjem vijeku
...
Ja ću razmisliti a vi mi odgovorite. Pozdrav!!!!!!!!!!!!!
Bok. Evo, malo prije sam došao iz škole. Na satu na kompjutoru piše da je sada 12:30.
Današnji dan je bio užasan. Zamalo sam poludio 
. Jedan iz našega razreda me optužio da ja ogovaram profesore pod nastavom. To me ne bi jako živciralo da je to istina no to je laž! A svima govorim da mrzim laži a sada će ispasti da lažem. To je sada prevršilo svaku mjeru. Kaj oni misle da su frajeri?!! To se desilo isto slično prošli sat samo 100 puta ne važnije i bilo je istinito. A to kažu taman dan prije roditeljskog sastanka gdje će biti ravnatelj i pedagogica, a to kažu baš zato da me ocrne.. Ja se toplo nadam da vi ne vjerujete u te prljave laži.
A uvijek mene najviše ocrne jer mrze filozofiju. Čak jednom ja im kažem imamo to i to umjesto toga i toga a oni se na mene ljute što "filozofiram". Oni su tako blesavi da čak povijest zovu filozofijom. To je prešlo sve granice normale!!! No nemojte ni slučajno misliti da je pouka ove priče da nemojte filozofirati, jer je baš obrnuto !!! (P.S. užasno ću se naljutiti ako netko kaže da je pouka ove priče da nemojte filozofirati ) Treba im dokazati da mi nemaju pravo zabraniti pravo na moja mišljena pogleda na svijet i događanja na svijetu.
No pustimo užase i idem ja, no pozdrav.
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moja razmišljanja, dnevna događanja, zanimljiva povijest
Historia est magistra vitae. (povijest je učiteljica života)
Affirmati incumbit probatio. (Tko tvrdi mora i dokazati)
Nil lacrimae et gemitus defuncto corpore prosunt. (Kada je tijelo mrtvo, ništa ne koriste suze i jecaji)
Bitke kroz povijest
Mitologija
atlantida
sirenica
rusalka
mali iz Metkovića
apstinentica
