Ljudi su govna

utorak , 27.01.2009.

Hrpu toga bih htjela napisati i to skoro svaki dan, ali ne stižem.

Evo započet ću s dobrim stvarima. Onaj biznis u koji sam se upustila za sada se kotrlja. Još uvijek je sve skupa neizvjesno ali izvjesno je da smo počeli, pomakli se s mjesta i nadam se da će se sve dalje odvijati po planu.

Ne mogu tu pisati o čemu se točno radi jer sam putem postala i više nego oprezna ali nazovimo to „moj privatni biznis“. Dakle, u protekla dva tjedna bila sam na nizu sastanaka sa sponzorima, pisala mailove i sve u svemu komunicirala na ovaj ili onaj način s popriličnim brojem ljudi i to iz različitih struka, različitih obrazovnih i kulturnih staleža i ono što mi je ostalo kao najupečatljivije iz sve te komunikacije jest činjenica da su ljudi grozni. Elaborirat ću, naravno da hoću, nemojte sumnjati. Mi smo tek počele s tim privatnim biznisom, nepoznate smo i stoga a priori potencijalno opasne, i za konkurente i za pasivne sudionike. Zašto? Ne znam.

Vjerojatno postoje neka nepisana pravila tržišnog natjecanja po kojima je svatko novi automatski ugroza tebi, iako on to uopće ne mora biti jer si ti u utakmici već dugi niz godina, imaš more kontakata o kojima početnici mogu samo sanjati i zapravo bi hladno mogao gledati početnika kako se koprca i trudi i energiju i dalje trošiti na svoj posao i svoje aktivnosti. Ne, očito to ne ide tako i nakon nekoliko istovjetnih slučajeva, shvatila sam što mogu očekivati. OK. Mogu se nositi s time da mi naizgled dobronamjerni savjetnici uglavnom žele zlo, nije mi to problem jer i ja itekako dobro klimam glavom u znak „super, javim ti se, dogovorit ćemo se“ unaprijed znajući da od toga neće biti ništa i da na tu osobu ne mogu računati. Onaj tko ti želi pomoći može to napraviti u 5 minuta i 3 telefonska poziva a ne dogovarati kave i meetinge i slati mejlove u nedogled. Dakle, taj dio sam shvatila. Tedi, budi dobra, smješkaj se i osloni se isključivo na sebe i provjerene igrače. Onaj dio koji ne shvaćam i neću shvatiti i da živim sto života odnosi se na ljude koje znam od prije, ljude koje u neku ruku smatram čak i poznanicima, a koji će iz čistog jala učiniti sve da me spriječe u uspjehu. E to ne razumijem.

Svjesna sam da pričam u šiframa ali ne mogu drukčije. Evo vam jedan primjer. Tiče se osobe koju znam skoro dvije godine, radi u frendičinoj bivšoj firmi, a skupa smo bile na hrpi partya i evenata (kako ja mrzim ovu riječ!), uvijek veselo dotrči do mene, pa di si, šta ima, kako si, kako posao, joj što ja tebe volim, idemo se naći, piti, bla. Pri tome je usitinu simpatična (simpatične, jer se radi o dvojcu, dvije cure koje vječito skupa izlaze, druže se) osoba, naizgled dobrohotna, frendice smo i na facebooku, skoro svakodnevno chatamo tamo i tako, recimo da u protekle dvije godine one itekako znaju što se događa sa mnom a znaju i za privatni biznis. Pa sad zamislite situaciju gdje mi brbljamo o biznisu, pričam joj i žalim joj se kako su ljudi govna, kako nam podmeću na svakom koraku, kako ne vjerujem koliko loših ljudi ima i kakve su im karme, a one sućutno slušaju, potvrđuju moje riječi i sažalno konstatiraju da su ljudi takvi i neka se ne sekiram, neka samo nastavim raditi vrijedno i pošteno kao do sada jer će mi se rad i ulaganja definitivno isplatiti, možda ne odmah sada ali dugoročno zasigurno hoće. I sad, kako je Zagreb zapravo selo, a ova branša jedan poprilično zatvoren i uzak krug u koji se treba znati ugurati a kad si jednom u krugu nema te informacije koju možeš propustiti. Pa sam tako prije koji dan čula i što te dvije kvazi frendice okolo pričaju o nama. Od niza neistina koje su izrekle, mene su najviše raspizdile njihove konstatacije kako smo mi predobre za taj posao i da će nas veće zvjerke pojesti za užinu i prije nego se okrenemo oko svoje osi ali da ih baš zanima kako će to biti i kako to jedva čekaju jer smo nekako previše poletjele s tim prvim poslom koji nam se „posrećio“. Dakle, sve strahove i brige koje smo im kao frendicama povjeravale one su uspjele pretočiti u 5 minuta naslade zbog naše propasti.

Kako ja ne znam šutjeti, a nezgodno mi je zbog osobe pred kojom su rekle tu gadariju, ostaje mi samo blog pa tu vama kukam, zapravo samo se žalim, jer to se ipak dogodilo prije par dana i sabrala sam se, vratila se onoj svojoj da su svi ljudi govna i točka, pa čak i oni koji se ne čine takvima na prvi pogled.

Ja jesam veliko dijete i naivna sam i glupava ali ne želim postati govno, nisam takva. Razmišljam već danima hoću li ovim dvjema gadurama nešto reći ili se i dalje dopisivati s njima. Danas sam odlučila, nakon nekoliko ignoriranja, danas sam im napisala da se ne ljute ali da nemam više dovoljno vremena za dopisivanje i druženje jer se posao konačno zarolao i to dobro, pa neka pričekaju tamo do iza 8. ožujka, kad ću se konačno i opariti (u smislu zaraditi, nadam se barem) pa da onda častim kao čovjek. Ma fuck you both što se mene tiče, jedva čekam što će sada smisliti.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se