tarantula_vk8

Jednom davno jedan je čovjek napravio dobro djelo. Neću vam otkriti što…bojim se da bi tim otkrićem umanjila ljepotu toga čina. Uostalom, najveća i najiskrenija djela su ona napravljana u tajnosti. Ne znam dijeli li taj čovjek moje mišljenje ili šuti o svom činu iz jednog, meni osobno glupog, razloga zvanoga „sram“. Da, žalosno ali istinito. Ljudi se srame svojih dobrih dijela. Lakše prihvaćaju kritiku negoli kompliment.
Ili je to pak napravio iz sebičnosti. Zbog prirode čina ne bih rekla da je imao neke materijalne koristi od toga…možda je jednostavno htio umiriti savjest. Nije li prema tome sebičnost i dobra stvar? Ja volim reći da u svakom kukolju ima žita.
Uglavnom…..
Taj isti čovjek jednom je i loše postupio. Opet vam neću otkriti o čemu se radi jer je ljudski griješiti. Bojim se kritizirati nečije loše postupke, jer danas sutra i ja mogu slično pogriješiti, koliko god se trudila učiti na tuđim greškama.
Ono što je bitno da kažem je to da ljudi od tada upiru prstom u njega i optužuju ga. Nije važno kaje li se on ili ne, u oba slučaja je to samo njegova stvar. Ali neki si uzimaju za pravo kritizirati, optuživati, ogovarati….
Da rezimiram, ljudi se vole baviti tuđim životima.
To im dođe kao neki hobi. Zbog čega je to tako? Zar su svi oni toliki „sveci“? Ili je baš u totalnoj suprotnosti stvar? Osobno smatram da nisu, niti se takvima smatraju, nego su svjesni svojih vlastitih sramota. Guraju ih pod tepih. Nose u grob. Upravo zato ljudi tračaju. Iz straha!
Kada ljudi nose neku sramotu u sebi plaše se da bi razgovor u društvu mogao otići u neželjenom smjeru. Netko bi mogao spomenuti TO. Netko bi mogao spomenuti nešto slično, a mi bi iz straha pomislili da aludira na naš čin. Strah nam potpuno pomuti razum. Zdravom logikom bi mogli zaključiti na što točno sugovornik cilja, ali ovako se znojimo i mijenjamo temu. Kako je napad najbolja obrana ta nova tema obično bude netko odsutan. Nipošto prisutan, jer bi i on mogao koristiti napad kao obranu i tako bi se opet doveli u opasnost da budemo glavna tema.