Image Hosted by ImageShack.us
S drogom nikad nisi sam. Zlo je uz tebe. - Savršenstvo je skoro poput nas - Blog.hr

Savršenstvo je skoro poput nas

ponedjeljak, 12.02.2007.

S drogom nikad nisi sam. Zlo je uz tebe.

Zacijelo se pitate zašto nisam pisao. Možda ne bi bilo pametno da vam ja odgovorim na to pitanje, možda bih vam trebao dopustiti da posegnete u svoje vlastite riznice znanja i pokušate dokučiti odgovor. Ali kada bih to dopustio, tada bih riskirao da neki od vas dobiju krivu predodžbu. Događaj koji sam imao priliku doživjeti ponukao me da kažem istinu o sebi. Ja sam medij. Ne u smislu radio ili televizija, već imam sposobnost predviđanja budućnosti. Ne znam točno kada je to počelo, možda sam rođen s tim, a možda je to Maybelline. Donedavno sam predviđao samo lijepe stvari i uvijek su se ostvarivale npr. umetanje silikona Ivane Banfić, novi CD Tonija Cetinskog… Ali to se nažalost promijenilo. Prije dva tjedna dobio sam pismo od jednog malog dječaka iz Svetog Petra u Šumi. Ili je bila djevojčica? Ne znam, ali znam da je to dijete bilo malo. Ne rastom, već onako kako inače mala djeca bivaju. Od tog trenutka sam počeo proživljavati događaj koji me potpuno promijenio, jedino su mi obrve ostale kao nekada. Taj dječak, kojem su roditelji nadjenuli ime Lahor, prestao je jesti meso nakon što je vidio da na Tangici nema novih postova. A svi znamo da meso sadrži bjelančevine i proteine koji pomažu u izgradnji tijela. No, šalu na stranu, ono što me više potreslo je bilo to, da je Lahor odlučio prestati konzumirati, ni manje ni više, nego Vegetu. Bocnulo me u srcu, prvi put sam ja, ja sam kriv za nečiju tragediju. Ja sam nesvjesno prouzročio nešto što ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Stavio sam se u poziciju dječakove majke. Bila je srednji vanjski. Poput Ivana Balića, poznatog esejista i kritičara, mog idola iz vremena stare Jugoslavije. Teret odgovornosti me slomio te sam se ubrzo vratio u svoje tijelo. U tom trenutku se u meni dogodila eksplozija misli i osjećaja, te sam u nekoj vrsti transa ušao u svijet maštanja. Tako sam ja, sjedeći pogrbljen nad tim suzama ispisanim pergamentom, u glavi dobio viziju mladića u dobi od 23 godine i 4 mjeseca, ne nužno tim redom. Bio je nerazvijen, podbuhlog lica, kukova širih od struka, vidno potresen i žalostan. Na rubu usana su mu se iscrtavale bore, a pogled mu je bio prazan poput kontejnera za plastičnu ambalažu nakon što je donesen zakon o plaćanju naknade za boce. Bilo je očigledno da mu je u mladosti nedostajalo Vegete. Ubrzo sam shvatio da je ta osoba Lahor. Isti onaj Lahor, koji je čitao ovaj blog, isti onaj Lahor koji se s ovim blogom smijao, s kojim je plakao, na kojem je doživio prvi poljubac i svoje prvo pijanstvo. Taj prizor mi se usjekao u čelo poput sjekire u med, te sam ispustio štapić iz ruke i kleknuo, nažalost u kaugumu. Podigavši pogled, osvrnuo sam se oko sebe. Bila je to mala soba u potkrovlju, svega dva-tri metra kvadratna. Zidovi su bili oblijepljeni posterima Eltona Johna (od kojih je jedan bio u stvarnoj veličini), a na polici su stajale stare i prašnjave knjige. Usmjerivši svoj pogled kroz podebeo sloj grinja i mikroorganizama, uspio sam pročitati naslov jedne od njih. Tamara Marčetić – Deutsch für Heute und Morgen 2. Bila je to moja najdraža knjiga koju i dan danas držim ispod jastuka. U tom momentu osjetih čudnu povezanost s Lahorom. Pogledao sam prema njemu. On je samo sjedio na krevetu, ali se nešto promijenilo u njegovom pogledu. Sada se u onom ispraznom oku pojavila kaplja, prekivajući površinu oka i boreći se sa gravitacijom. Lahor je trepnuo, i ona je polako pala na stari istrošeni sag ubivši pritom jednog mrava koji je nosio mrvicu kruha svojoj obitelji za objed. Nikad do tada se nisam osjećao tako ganut. Tuga, Usamljenost i Bol u jednom trenutku. Kao da gledam Oprah ili Sanja show. Dozivao sam Lahora, nekako mu htio pomoći, ali me nije čuo. Ostao je ustrajan u svojoj patnji, produljujući njenu besmislenost. Zapravo, ja nisam mogao zaključiti zašto on pati. Okrenuo sam se oko sebe tražeći neki razlog. I našao sam ga. Točnije, nisam ga našao. Jer ga nije bilo. Bilo je razloga, ali nije bilo uzroka. Lahorova soba nije imala vrata. Niti prozor. Bio je popuno zatvoren, gušeći se sam u svojem disanju, bez komunikacije sa okolinom. Pitao sam se kako je dospio tamo, ali nikako nisam mogao spoznati način na koji bih to saznao. I tada sam se sjetio – možda piše dnevnik. Prvo što mi je palo na pamet bila je staklena vitrina koja je stajala do prozora. Otvorio sam gornju ladicu i ugledao malu bilježnicu. Natpis koji sam uočio na njoj me blago rečeno zaprepastio. Na bilježnici je pisalo: Pisanka B. ''Pobogu, on koristi pomoćne crte!'' pomislio sam. Ali nisam imao vremena za razmišljanje. Otvorio sam dnevnik na najzalizanijoj stranici. Počeo sam čitati:

Petak, 13.02. 2014.

Moji roditelji su, preuređujući kuću, zabunom zazidali moju sobu ne ostavivši mi vrata niti prozor kroz koje bih mogao izaći. Budući da je otac inzistirao na vrhunskoj zvučnoj izolaciji, moji bolni krici nisu mogli dospjeti do njihovih ušiju(…)

Četvrtak, 12.02.2015.

Nikada me nisu doživljavali, ali ovo je prevršilo svaku mjeru! Sutra će biti godina dana otkako sam zatočen u svojoj sobi bez zraka, bez hrane i vode. Ormar sam već pojeo, još mi preostaju pisaći stol i komoda. Nadam se da će me se sjetiti do 2017.(…)

Ne znam više koji je dan, ni datum, 2017.

Vjerojatno je ovo kazna jer sam ih maltretirao time da želim svoju sobu. Dovoljno sam kažnjen, stvarno bih htio izaći. Počinjem sumnjati da su me zaboravili. Nisam trebao biti tako povučen u osnovnoj školi. Trebao sam biti popularan, trebao sam postati navijačica(…)

Tu sam morao prestati čitati. Cijelo tijelo mi se počelo tresti. Nisam mogao vjerovati da je tako nešto moguće izvan Amerike. Pogled mi je letio preko teksta, preko godina: 2019, 2020… Sve ove godine on je tu, zatočen u sobi bez ikakvih uvjeta za život. A sve to, sve to zbog krivog arhitektonskog projekta. Da su njegovi roditelji slušali susjede koji su im govorili da ne preuređuju kuću, da je ljepša onako stara, da su pokušali ostaviti sve onako kako je bilo, sada bi on možda imao polu-normalan život (ne treba zaboraviti da je odrastao bez Vegete) i bio bi sretan! Dok su mi oči prolazile preko tog teksta začudio sam se jer su slova postajala drukčija, bilježnica je nestala. Umjesto nje ostao je samo papir. Shvatio sam da je vizija gotova. Ponovno sam bio u svojoj sobi i gledao u dječakovo pismo. Naslonio sam laktove na stol i primio se za glavu. To me prilično iscrpilo. Taj dan sam donio dvije odluke. Ne samo da spasim Lahora, nego tisuće, čak milijune naših drugih čitatelja koji možda proživljavaju istu patnju, istu sudbinu. Prva je bila da ću postati arhitekt i spriječiti zazidavanje djece u potkrovlja, a druga da ću ponovno početi pisati na Tangici. Tangica se ponovno rađa kao Feniks iz pepela! Radujte se! I širite vijest!

_SARMAGEDDON_aka_Jehovin svjedok d.d.
- 21:47 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se