|
|
Pravi te prijatelj povrijedi samo jedanput i to onda kad umre...
Druzhi se s onima koji che te chiniti boljim...
Budi iskren prema sebi kako ne bi bio lazhan prema drugima...
Uvijek je najtamnije pred svitanje...
I vrag mozhe citirati Sveto pismo za svoje potrebe...
Rijech "sutra" je izmishljena za djecu i neodluchne ljude...
Nije sramota pasti, sramota je ne dichi se...
Meni nije potreban prijatelj koji se u svemu slazhe i koji na sve kima glavom jer to isto mozhe moja sjena puno bolje...
Zhivot je poput bombonjere : nikad ne znash na shto chesh naichi kad je otvorish...
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
by (N)!kky :)
Evo jedan post a da nije nastavak neke priche...Prva pricha je gotova ali ochekujte josh 4...
Buraz je pohvalio moje ocjene na shto sam ja ostala paf jer su mi do sad najgore u cijelom shkolovanju...al ok...tek je polugodishte drugog razreda...josh sam mlada ( za razliku od nekih - ide ribice
) .. i tak...u shkoli je dosadno po obichaju...
Da...zatvorili su nam Krunu do daljnjeg...zbog inspekcije il nekog vraga...prvo je bilo kao tjedan dana al sad je kao do danjeg....jao, bzvz...sad se svi "Krunashi" sjate u Roses ... to ispadne takva guzhva da Zdripek ( vlasnik Roze) okrece vecu lovu nego kroz cijeli tjedan sveukupno...al ok je Roses,samo kaj je tak prek tjedna sjatishte starijih osoba,a dok je pod vikendom sve puno metalaca i punkera zbog svirki...al zajeb je kaj je dosta mali kafich pa je i guzhva i nema bash previshe
zraka...al pretrpi se jer, shto se mora nije teshko
hm,...o chem josh da bulaznim?? Da,nash profesor iz informatike pohvalil je Helenu i mene da imamo najbolje dizajnerske ideje u vezi prezentacije i web stranice .... 
....
i tak to...mislim da je to sve novije u mom malom bzvz-om zhivotu,....
ima josh jedna dosta vazhna stvar....Magda i ja smo,ajmo rechi, izgladile stvari...prichamo al...imam osjechaj da josh uvijek to nije to, a neznam zake imam feeling da neche vishe niti biti..."sveti trio" che ostat,kak mi se chini,bez jedne chlanice-mene...nije to vishe to...
pozzz
Epizoda IV.
I dok sam tako tonula u nepovratni zaborav nije mi bilo vazhno shto che se dogoditi samnom nakon moje smrti, hoche li moja dusha ichi u raj ili pakao jer ionako ne vjerujem u to, nije me bilo briga chak ni za moju obitelj, ni za bol i suze koje che osjetiti moja najbolja prijateljica kada se vrati s ljetovanja i sazna da sam si oduzela zhivot popivshi preveliku dozu tableta za spavanje jer me je zaboravila, a nije me bilo briga niti za Danijela jer sam znala da u njegovom srcu nema vishe mjesta za nikoga, vech samo za njegovu jedinu i nikada neprezhaljenu ljubav... Zheljela sam to uchiniti vech mnogo puta, ali nikad nisam smogla dovoljno snage i hrabrosti, ali sada sam je imala i previshe. Bilo je tako lijepo, tako spokojno, sve dok se odjednom nisam probudila u nekoj odvratno zagushljivoj sobi prikljuchena na neki aparat, mislechi: «Nisam valjda dospjela u pakao?!» Tada su se vrata naglo otvorila i moji izbezumljeni roditelji su uletjeli da bi me nakon nekoliko sekundi gushili svojim zagrljajima i suzama, a na vratima je stajao on sa istom onom bisernom suzom u oku kao i onog dana promatrajuchi moj ponovni povratak medhu zhive. A tada je doshao i red na njegov zagrljaj... Ushao je polako, sjeo na krevet, primio me za ruke i rekao: «Volim te, Annabel». Nisam znala shto da kazhem jer sam oduvijek mislila da nikad nechu imati mjesta u njegovom srcu zbog njegove neprezhaljene ljubavi, ali sam iznenadhena proshaptala: «I ja tebe». Nakon nekoliko dana provedenih u bolnici, napokon sam doshla kuchi i odmah sam potrchala u park da bi se nachla s njim. Stajao je sa buketom najljepshih crvenih ruzha koje sam ikad vidjela u svom napachenom zhivotu i malenom bonbonjerom u obliku srca s porukom: I Love You! Pala sam u njegov zagrljaj ponavljajuchi: «Nemoj me nikada ostaviti, molim te! Nemoj me nikada ostaviti, molim te!...» i tako sam to ponavljala gushechi ga svojim suzama i zagrljajima dok mi nije rekao sve, ali bash sve: kako je vidio cijeli prizor s Mariom u parku jer je krenuo k meni da bi me iznenadio, kako me je slijedio do kuće, kako se je nechkao dal da udhe ili ne, i da je kad je napokon skupio hrabrost i ushao, chuo moje jecanje, odjurio na kat u namjeri da me utjeshi, ali kad je htio otvoriti vrata, shvatio je da neshto spremam uchiniti jer sam se zakljuchala da me nitko ne bi mogao spasiti od sigurne smrti koju sam toliko zheljela, a zatim je provalio unutra da me spasi te me je odmah odveo u bolnicu jer vishe ne mozhe zamisliti svoj zhivot bez mene... A tada sam saznala tko je bila ta meni ogavna zhenska pojava pored Maria: bila je to Danijelova nesretna ljubav, ta Kristina, meni ogavna zhenska pojava koja se je poput zmije omotavala oko Maria, ista ta djevojka o kojoj mi je mnogo puta jecajuchi prichao kako ga je bezosjechajno ponizila da bi se svidjela nekom boljem od njega (kako mu je rekla taj dan), a taj netko za kojeg je rekla da je bolji od Danijela je bio moja bivsha neprazhaljena ljubav: Mario. I tada smo shvatili da smo i on i ja bili takve budale jer smo uzaludno patili za nekim izopacheno zlim osobama koje nas nikad nisu ni zasluzhile. Tada smo se zakleli da nikada nechemo postati kao oni i da chemo zauvijek ostati zajedno, i u dobru i u zlu.
Nikad nisam ni pomishljala da bi ijedna osoba na ovom svijetu mogla otkljuchati sva vrata obavijena stotinama lokota i stoljetnom pauchinom koji su neumorno unishtavali moje srce iz dana u dan, ali tek sada shvaćam da na ovom svijetu postoji jedna osoba chija me je iskrena ljubav oslobodila svih tereta i slobodnih ruku ushla u odaje mog srca i tamo che ostati zauvijek. I tako je od dana mog povratka medhu zhive proshlo već dugih pet mjeseci koji su bili ispunjeni iskrenom ljubavlju i istinskom srechom, a tako će se i nastaviti jer sad shvacham kako je lijepo opet biti zaljubljen, ali ovaj put u pravu osobu...
P.S. - ovo je chak previshe i za mene...presladunjavo,ali ako je ona tako htjela,nek joj bude...ah mladi....lol....Spoiled bitch
Epizoda III.
Tog dana mi je rekao zashto je plakao onaj dan kad sam ga prvi put ugledala: plakao je zbog bivshe djevojke s kojom je bio u sretnoj vezi tri mjeseca i bash kad se je chinilo da che njihova veza potrajati zauvijek, dogodilo se ono najgore... Ona se zaljubila u drugoga koji ju nije primjechivao sve do jednog dana... Dana kada ga je bezobzirno napustila ismijavshi ga pred svima samo da bi se svidjela tom drugom s kojim je ubrzo i prohodala, a nitko nije znao da ju on, bez obzira na sve njene bolne uvrede i izopachene osmijehe, josh uvijek voli. A tada je doshao red i na mene da ispricham uzroke mojih suza... Isprva nisam htjela, ali kad sam opet pogledala u njegove tuzhne ochi pune bisernih suza, dusha mi se otvorila i sve sam izbacila iz nje. Rekla sam mu sve, ali apsolutno sve shto me je tishtilo sve ove godine, od mog rodhenja pa sve do danas, rekla sam mu o mojoj nikad neprezhaljenoj ljubavi: o bivshem dechku Mariu koji me je napustio na nimalo lijep nachin samo da bi privukao pazhnju druge i da bi stekao shto bolji status u svom odvratnom pushachkom drushtvu i o roditeljima chiju ljubav nikad nisam osjetila i tog trena smo pali jedan drugome u zagrljaj lijuchi suze i kroz njih tjeshechi se medhusobno da che nam sutra biti bolje... Ujutro, kad sam upalila mobitel, odmah mi je stigla poruka s nekog potpuno nepoznatog broja, a glasila je: «Annabel, ljubavi moja jedina, molim te, vrati mi se! Ne mogu vishe bez tebe! Srce mi puca svakim danom sve vishe i vishe jer te nemam pored sebe! Molim te, vrati mi se! Volim te! Zauvijek tvoj, Mario» Kad sam doshla k sebi, zgrabila sam telefon, nazvala ga i dogovorili smo se da se nadhemo odmah u parku. Trchala sam kao ludhak da bi tamo nashla njega, mog, ali samo mog Maria u zagrljaju neke plavushe koja se je cerila zajedno s nijm gledajuchi me ochima punima sreche i zadovoljstva shto su mi nanijeli toliko boli. «Annabel, ljubavi moja, bash mi je drago shto si tako brzo doshla jer silno zhelim da upoznash moju novu djevojku Kristinu s kojom sam te varao svo ovo vrijeme dok smo bili skupa, a ti si kao mala osmogodishnja glupachica povjerovala da svaki dan idem u knjizhnicu. Jelda da je simpatichna? Mozhda postanete i najbolje prijateljice! Nikad se nezna, zar ne, draga moja Annabel?» Kad sam ih ugledala, srce mi je prestalo kucati jer se je tog trena razletjelo u milijun sichushnih komadichaka koje nitko nikada neche mochi ponovno sastaviti, vrele suze su mi potekle niz lice, a bujica psovki i mrzhnje je pljushtala iz mojih ustiju sve dok nisam sva slomljena otrchala kuchi, a on je povikao: «Ciao, bella!». No, nisam znala da je Danijel sve to vidio... Shvatila sam da sam jedna obichna glupacha koja bezveze trati svoj zhivot i da bi bilo najbolje da se vishe nikada ne probudim... Sastavila sam svoje oproshtajno pismo posvecheno mojim roditeljima i Danijelu isprichavajuchi im se za svo zlo i bol što sam im nanijela. Zatim sam iz kupaonice donijela bochicu maminih tableta za spavanje i chashu vode, pustila pjesmu I Did My Time i popila tridesetak tableta lijevajuchi suze sve dok nisam pala u zagrljaj tame tonuchi kao Titanic u dubok san koji sam toliko zheljela...
Epozoda II.
Sjeo je pored mene, uzeo me za ruku i obrisao mi suze, a tada me je pogledao duboko u ochi i proshaptao: «Ne plachi vishe sama, sad sam ja tu da plachemo zajedno», a ja sam mu istog trena pala u zagrljaj jecajuchi. Kad sam se malo smirila, pogledala sam njegovo mlado ispijeno lice i duboke beznadne crne ochi i shvatila da sam napokon nashla nekog tko me zaista razumije iako se nismo niti upoznali. Taj dan smo proveli tako zagrljeni sjedechi na klupi prolijevajuchi suze bez ijedne rijechi. Cijelo vrijeme je gladio moju kosu svojim andheoskim rukama, a ja sam samo shutjela i plakala pognute glave bez ijedne rijechi sve dok nisam mogla izdrchati te njegove predivno njezhne i tople dodire koje mi je netko podario po prvi put u mom beznadnom zhivotu i tada sam pobjegla ostavljajuchi ga samog dok je Mjesec blago osvjetljavao njegove predivne ochi koje su me opile. «Kako li se samo zove? Dopustila sam nekom neznancu da me miluje, a da ga nisam pitala niti ime! Pa shto je meni?! Jesam luda ili shto?! Shto mi je?! Buduchi da nema ime, nazvat ću ga... Nazvat ću ga... Ah, znam. Nazvat chu ga Stranac u nochi jer je on ipak samo josh jedan plod moje mashte, zar ne?» govorila sam samoj sebi sve jache stishchuchi jastuk mokar od mojih suza. Cijelu noch sam provela razmishljajući o njegovim crnim ochima, njegovoj njezhnoj crnoj kosi, o njegovoj potpuno crnoj pojavi chija su prsa bila prekrivena mekim crnim puloverom kakve su nam radile nashe bake dok smo bili mala djechica, o mirisu njegova tijela koji me je opio poput snazhnog vina, a chak sam pokushavala dokuchiti uzrok njegovih suza, ali sve uzaludno jer sam josh vishe padala u vrtlog depresije zbog pretpostavke da ga nikad vishe nechu vidjeti jer je on, prema mom razmishljanju, bio još jedan uzaludni plod moje bujne mashte... Ali ipak nije bilo tako... Sutradan, dok sam shetala pustim gradom, netko je primio moju ruku. Vrisnula sam okrenuvshi se i zapiljila se u njega otvorenih ustiju izgledajuchi kao neka ludhakinja sve dok mi se on nije toplo osmijehnuo i odveo me u jedan kafich preko ceste gdje smo se konachno i upoznali. U pochetku nisam znala što da kazhem jer sam ga josh uvijek onako zabezeknuto promatrala mislechi da sanjam pa je on pocheo: «Evo mene opet. Ako te zanima moje ime rechi ću ti ga, a ako te ne zanima otichi chu...» Napokon sam se sabrala, zatvorila shirom otvorena usta i promucala: «Molim te, nemoj ići. Trebam te... Ja sam Annabel, a ti si...» „Danijel“, proshaptao je i tako smo nastavili prichati sve dok nisam pogledala na sat i shvatila da moram pochi. On je upitao: «Zar vech? Nastavljamo sutra?» i osmjehnuo se, a ja sam presretno uzviknula: «Naravno! Na nashem starom mjestu!» Kad sam htjela pochi, njezhno mi je dotaknuo uzharene obraze i goruche usne svojim mekim anđeoskim prstima te upitao: «Mogu te otpratiti barem dio puta?» i tako me je otpratio cijeli put do mog pustog doma. Poshto moji roditelji nisu bili kod kuche (kao i svaki dan, bez obzira shto je već bilo blizu ponochi), pozvala sam ga na piche, ali je rekao da mi ne zheli smetati i njezhno me poljubio zazheljevshi mi laku noch, a zatim nestao u crnoj nochi kao da nikad nije ni bio tu samnom i tako sam opet ostala sama prepustivshi se mashtanju i snovima o njemu. Svaki dan smo se nalazili na nashem starom mjestu, odnosno na jedinoj osamljenoj klupi u parku daleko od svih i polako, ali detaljno smo se upoznavali.
Kao shto sam najavila,pochinjem s objavljivanjem pricha svoje najbolje prijateljice....e pa...prva epizoda...bit che ih 4 ili 5....
Epizoda I.
«Mrzim vas! Mrzim vas sve! Zar ne vidite što mi chinite?! Hochu umrijeti! Mrzim vas! ...» govorila sam samoj sebi shechuchi se parkom gledajuchi zamuchenim ochima od suza i punim srcem mrzhnje zaljubljene parove na klupama kako zaljubljeno guguchu drzhechi se za ruke. Gorjela sam od ljubomore i zavisti koja me je polako izjedala iznutra dok sam ih promatrala. I tako dok sam slushala najtuzhniju pjesmu i gledala tu odvratnu ljubav oko sebe, sudarila sam se s njim... iPod mi je izletio iz ruku na shljunchanu stazu, a moja vech svakodnevna psovka je odmah izletjela iz mojih ustiju, ali se je ipak zaustavila chim sam ugledala te tuzhne crne ochi, te ochi pune suza i tuga, bash kao i moje. Na brzinu je promrmljao: «Sorry» i odjurio u nekom nepoznatom smjeru ostavljajući me samu kako gledam u njega dok ubrzano ishchezava u nekom nepoznatom smjeru. Chim sam ugledala to mlado ispijeno lice prekriveno suzama, morala sam potrazhiti slobodno mjesto na najblizhoj klupi jer od silnog shoka nisam mogla dochi k sebi. Dok sam tako sjedila i pokushavala dochi do zraka, pomislila sam u dubini dushe: «Mozhda ipak nisam jedina na svijetu... Ne, ne, to nije moguche. To mi se je samo uchinilo, zar ne? Mene uopche nitko ni ne primjechuje, a kako bi me onda jedan takav komad primjetio?! Ne, ne, on nije stvarnost. On je... On je... Znam shto je on! On je obichni plod moje nepresushne mashte zbog koje mi se upravo chini da ludim. Nije valjda da ludim?! To stvarno nije moguche! To se ne dogadha meni! Neee!» Odmah sam otrchala kuchi i zatvorila se u sobu kako me nitko ne bi ometao, ali kako bi me uopche tko i ometao kad je moja jedina prijateljica već odavno na moru i već me je zaboravila jer danonochno trchi za komadima po plazhi dok ja tu trunem u samochi ove kucherine, a za roditelje niti ne postojim jer nikad nisu kraj mene kad ih trebam i tada sam oslobodila svu moguchu tugu koja se godinama, odnosno cijeli moj jadni zhivot skrivala na dnu mog srca zakljuchana sa sto lokota i obavijena lancima koje su prekrili debeli slojevi prashine i pauchine tako da nitko nikada ne bi uspio otkljuchati taj ledeni dio mene prepun mrzhnje i bijesa koju sam osjechala prema ljubavi, srechi i svim zaljubljenim i sretnim ljudima koje sam promatrala iz dana u dan hranechi se njihovom ljubavi koju su shirili da bi ju naposljetku pretvorila u bijes pohranjen duboko u meni. I tako dok sam grcala, sjetila sam se kako bi napokon mogla zaboraviti ovu tugu, barem na nekoliko sati. Odjurila sam u podrum i uzela sva alkoholna picha koja su moji roditelji imali spremljeno mislechi kako njihovoj ljubimici nikada ne bi palo na pamet da popije ijednu kap alkohola, ali tu su se prevarili i to jako... Povukla sam se u sobu, zakljuchala i bacila se u zagrljaj alkohola koji me je prozhdirao iznutra poput neke paklene vatre, a tako sam i zaspala. Kad sam se ujutro probudila, opet sam bila sama kod kuche tako da sam neometano mogla do kraja osloboditi svoj izmucheni zheludac od tog pakla zvanog alkohol, a zatim sam se sva mamurna vratila u krevet u kojem sam provela cijeli dan. Nakon nekoliko dana trijezhnjenja od gluposti koju sam zamrzila zauvijek, opet sam tugovala u istom tom parku sve dok nije doshao on.