nedjelja, 23.03.2008.

Nadam se da se nitko nebude uvrijedio time što ću pisati....:)

Prvo: Sretan Vam Uskrs!!!

eh..malo potaknuta događajima od proteklog tjedna, odlučila sam malkice i pronaći nešto o njima svima i malo zainteresirati ljudove (ne sumnjam da ne znate sve ovo jer ipak wikipedia - ruuullllzzzzz :) šala...)
zašto zainteresirati jer svašta čujem okolo naokolo i malkice mi muka od svega toga jer ljudi nemaju blage što pričaju...ne kažem da vi ne znate ovo kaj će pisati ali meni je ovo gušt bilo čitati i zato je tu stavljeno!

I nadam se da se neki nebudu uvrijedili što ću ih sve staviti na moj blogić..i..hmmm...nemam pojma...ah, da, volim čelave muškiće pa ćemo i sa čelavim poćeti, ne, šalim se, prvi su mi pali na pamet pa krenimo.....
i, da, o ovima dole fkt puno piše i fkt mi zanimljivo bilo čitati i baaa, zato su prvi na redu....nebudite ljuti...smijehsmijehsmijehsmijeh

E, da, imaju 3!!! faze pa ću svaki dan po jednu...

Skinheadsi (en. Skinhead - Ćelava glava) su pripadnici pokreta začetog krajem šezdesetih godina 20. st. u radničkim četvrtima istočnog Londona.

Prva faza: Spirit of '69

Iako su na nastanak i razvoj skinheada utjecali mnogi povijesni, demografski, religijski i sociopolitički utjecaji, najvažnije su dvije pojave: poslijeratno gospodarsko stanje, te imigracija i socijalna integracija jamajkanskog stanovništva.
Pedesetih i šezdesetih godina u Velikoj Britaniji bile su prisutne dvije glavne subkulture koje su naročito pridonijele nastanku Skinheada. Predstavnici britanske bijele radničke klase bili su modsi - mladići koji su slušali najnoviju "modernu" glazbu (uključujući soul, reggae i ska), nosili besprijekorno uredna odijela i vozili skutere (vespe i lambrettesmijeh).
Modsi su bili "tipični pomodari niže klase" – subkultura poslijeratne Velike Britanije kada su teenageri imali solidne dohotke i želju za identitetom pored ličnosti školarca ili radnika. Nosili su nazgled konzervativna odijela pristojnih boja, te su bili probirljivi i uredni. Glazbom i mjestima za izlazak bili su usko vezani uz crnačku zajednicu imigranata s Jamajke, koja je u to doba bujala. U isto vrijeme, kako na Jamajci, tako i među imigrantima bila je aktivna subkultura čiji su akteri bili znani kao "Rude Boys".
Nosili su odijela, slušali ska i reggae, te bili na zlu glasu zbog bezobzirnosti i nasilja.

Subkultura modsa počela se raspadati na niz različitih grupa tokom 1966. godine. Najočitija je bila podjela između "hard modsa" i onih koji su otvoreno slijedili modu šezdesetih godina (te se tako približavali hipijima).

"Ekstravagantniji modsi... upleteni u cijeli ritam i blues, pomodarstvo, stil ulice Carnabie... pretapali su se u modno svjesne hipije"

Takozvani "hard modsi" ili "gang modsi" su odbacivali hipijevske zamisli slobodne ljubavi i uživanja droga, njihovu glazbu i političke poglede. Često su se oblačili u jednostavnu odjeću – traperice sa naramenicama, teške čizme sa čeličnim "kapicama", kratko ošišani...
Slušali su ska, rocksteady i reggae.

Iz te grupe razvili su se skinheadi, te su krajem šezdesetih godina činili samostalnu i prepoznatljivu subkulturu. Svaka subukultura može se identificirati određenim stilom koji ju prati, a skinheadi nisu bili iznimka.
1969. se razvilo nekoliko prepoznatljivih značajki stila koje su se mogle vidjeti po čitavoj Velikoj Britaniji: ako si imao kratko ošišanu kosu, naramenice i cipele sa čeličnom kapicom, mogao si se nazvati skinheadom – a tada je to bila većina mladih iz radničke klase.
U to vrijeme dužina kose i nije bila toliko "važna" kao danas – iako je većina redovno išla brijaču, "prolazila" je svaka dužina kroz koju se mogla vidjeti koža. Takozvana "nulerica" nije postala popularna sve do kasnih sedamdesetih.

Postoji nekoliko teorija koje govore o razlozima za takav izbor odjeće. Jedna kaže da je glavni razlog tuča – nasilnici su se počeli kratko šišati da im kosa ne bi smetala u tučama, a cipele s čeličnim kapicama također daju očitu prednost.
Druga pak kaže da kratka kosa i cipele sa čeličnim kapicama dolaze od lučkih radnika, koji su morali brijati glavu da ne bi dobili uši, a čizme su im štitile prste.
Za prvu medijsku pojavu skinheada uzima se listopad 1968. i "Great Vietnam Solidarity March" kada je dvjestotinjak mladića obrijanih glava u bojama FC Millwall-a trčalo za hipijima uzvikujući "Enoch, Enoch".
Sama riječ "Skinhead" nije ušla u govor sve do 1969., ali obrijani mladići s čizmama su viđeni u mod krugovima već oko 1964. Kako su hipiji i njihovi načini razmišljanja došli tek nekoliko godina kasnije, skinheade se ne može jednostavno svesti na antitezu hipija.

"Hard modsi" su ostavljali odijela za večernje izlaske, a po danu su nosili obične majice i traperice. Isto tako, skupe cipele su zamijenjene cipelama s čeličnim kapicama, a kosa je postajala sve kraća i kraća. Skinheadi su počeli nicati po svim većim gradovima Velike Britanije – od Londona, Liverpoola, Birminghama, Newcastle-a pa sve do Glasgow-a.

Kao i u ostalim subkulturama, i ovdje je u socijalizaciji veliku ulogu igrala glazba. Bio je to reggae – drugi najvažniji jamajkanski izvozni proizvod! Skinheadi su večeri provodili u halama za ples skupa sa imigrantima s Jamajke, plešući na najnovije ska i reggae hitove – Desmond Dekker, Jimmy Cliff, Pat Morgan...

Ovo doba se među skinheadima pamti kao "zlatno doba" – kad im se život sastojao od škole/posla, nogometa, izlazaka, alkohola i nasilja.

No, uskoro je u reggae glazbi došlo do velikih promjena koje su nagovještavale isključenje bijelaca. Reggae je postajao sve jasnije posvećen rasnim temama, sve se više okretao rastafarijanizmu. Glavni motiv je postao Jah i moć crnog čovjeka.

Ranih sedamdesetih, mnogo starijih skinheada je polako "vješalo cipele o klin". Skinheadi su postali sinonim za nasilje, policija ih je neprestano kontrolirala, a i bilo im je otežano traženje posla. U Lutonu je policija skinheadima zabranila večernje izlaske nakon serije nasilnih incidenata s Azijcima, "greaserima", drugim skinheadima, pa i slučajnim prolaznicima.

Stil skinheada nije potpuno nestao, ali je bilo očito da su se stvari jako promijenile. Odvojile su se tri nove struje – suedeheads, smoothies i bootboys. Suedeheads su pustili tek nešto dužu kosu, ali opet puno kraću u odnosu na ostale u to doba. Odijela i cipele koja su dosad bila rezervirana isključivo za večernje izlaske, sada su postala dnevna odjeća. Prestali su nositi teške cipele, ali ih se često moglo često vidjeti s kišobranom, koji je podjednako opasno oružje. Naime, znali su naoštriti sam vrh kišobrana, ili sakriti bodež u ručku!

Smoothies su potpuno napustili izgled skinheada – nosili su tenisice, vjetrovke i zvonaste hlače, te su puštali kosu dužu od suedeheada. Sa skinheadima i suedeheadima ih je povezivala povezivala ljubav prema istoj glazbi, pivu i nogometu.

1972., u doba dotad neviđenog huliganizma, pojavili su se bootboys. Glazba i moda su igrali sporednu ulogu u životu bootboy-a, jer se sve vrtilo oko nasilja i bitke oko teritorija – bilo da je pub, kvart, selo, grad, ili tribina nogometnog stadiona u pitanju. Ska i reggae su još uvijek bili popularni, ali se također slušala i glazba sa top lista. Nosili su jeans i teške cipele sa osam do deset rupa, koje su suedeheadi i smoothiesi napustili. Bili su to fanatični navijači kojima je svako nedjeljno popodne prolazilo u tučama na nogometnom igralištu.

1972. subkultura skinheada je zapala u prvu krizu, te je ono što je u početku bilo znano kao "skinhead" skoro potpuno nestalo.

Skin tatooo

nastavak slijedi...sutra...
18:34 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.