Pjesnik...

09 ožujak 2010















I dok svjetlost rasipa svoje dodire
u naborima noći tišina uzdiše
jedan pjesnik uronjen u sjećanja
gledajući mjesec sjetno stihove piše
sve njegove riječi u tišini teku
dok plamene zvijezde svoj odraz jutrom gube
tijelo mu drhti i oči su vlažne
čije li sad usne njene usne ljube
uspomene bole,previše su snažne
tisuću bolnih koraka unutar sebe
pepeo i prah starih uzdaha gori
u srcu što vapi,trebam samo tebe

Života crno bijele slike poput jata ptica
na obale sjećanja slijeću i polijeću
srce puno jada,gusta magla boli
pjesnik živi san o novom proljeću
mrveći trenutke u srebrni prah
želeć samo da ga netko voli
polomljena slova na bijelom papiru
cvjetovi bez boje na izgorenim poljima
zid tišine puca pred valom istine
nova pjesma u duši čeka da se rodi
o ljubavi,samoći,životu,o slobodi
pjesnik sjetno živom dušom slika
sjećanja sliku u zlatnom okviru

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se