Dragi virtualni prijatelji...par riječi od mene

Svatko u životu ima svoj put, sretnemo na tom putu mnoge ljude na koje ostavimo trag,i one koje ostave trag na nas. Mnoge od vas osjetih svojima, onako-pri duši.Mada znam da se nećemo nikada sresti, dragi ste mi.Život istkan od bezbroj trenutaka, paleta osjećaja,riječi, radosti,tuge i uvijek jedan novi dan pred nama .Minute,dani,godine kao srebrna niska trenutaka...nepredvidljiv let duše kroz mračne ponore,za svjetlošću ispod duge, na pola puta između tame i svjetlosti kivudave staze kojima nije uvijek lako proći.Dan kojeg sami možemo učiniti boljim, dan gdje ćemo okrenuti se sebi i jučerašnjem sebi reći zbogom ...pokloniti najbolje od svojeg bića nekome koga volimo,tko će nam uzvratiti.I vidjeti.Trudite se vidjeti, a ne samo gledati...kroz nešto,prolazeći usput. Osjetiti,dati a ne samo tražiti.Zastanimo na tren,jer taj tren je sad i nikad više...Netko nam baš tada želi pružiti ruku, dati zagrljaj,reći riječ, pokloniti osmjeh.Sutra tko zna...
Mnogo puta žurila sam ne gledajući, ne vidjeći, ne obraćajući pažnju...
I onda, čovjek ugleda sebe kao stranca u tom ogledalu svakodnevice...udaljenog od sebe,udaljenog od drugih.Ne treba jučer grčevito stezati, lijane sudbine, i tako nas previše dave svojim okovima .
Susrela sam sebe,oči u oči...i rekla staroj sebi-zbogom. Zbogom žaljenju za prošlošću,zbogom tuzi za izgubljenim,zbogom minutama,danima,godinama koje su mi mnogo dale...no mnogo i uzele.Nastavljam let,bez krila...
Ja,tvrdoglavo svoja, komplicirano jednostavna,naivno iskrena...zaigrana,nasmijana...tužna,sjetna...volim sebe . Neki me osjete,neki ne...nekima sam simpatična,nekima antipatična no ne zamaram se time.
Prestajem se truditi svidjeti se nekome,jer tako gubim sebe.Ne vrijedi ići za tuđim koracima,nego tražiti svoj put.Dođite, ostavite osmjeh,riječ i krenite dalje.

Želim vama i vašim obiteljima blagoslovljen i sretan Božić, uz pregršt radosti i beskrajni mir u duši.
vaša Tay