Predvečerje je ušetalo zadnjim zrakama sunca kroz prozor bacajući zaigrane sjene zidovima.

Tiha pjesma vjetra provlači se krošnjama, a odnekud lagani miris ljubičica probudi sjećanja.

Da, vrijeme je da krenem.Posljednji pogled u ogledalu.

Tko si ti?

zapitam ju nečujno

velike zelene oči toplo zasjajiše

-Zar me ne prepoznaješ?

zamislila sam se začuđeno,sanjam li budna

-Bilo je davno kad smo se rastale

nastade muk, zar je moguće

plavi uvojci ukroćeni svilenom vrpcom crvene boje

zadrhte povjetarcem, i stručak ljubičica u ruci

Ponovo,tanku opnu između danas i jučer

otvorih u dubinama sebe

-Pa djevojčica zastala na vratima tvog djetinjstva

ja sam ti

a ti si ja

Kako se pojavila, nestade ostavivši osmjeh na mom licu

probudivši trenucima sreće izvezene uspomene