Ponoć je...

13.10.2007. u 20:26 | 1 Komentara | Print | # | ^

Image Hosted by ImageShack.us
By reina108

Ponoć je odbila svojih 12 gong udaraca
I kaže mi on - odlazim, došao je čas za moju transformaciju!
Kako? Pa nije pun mjesec - šapnem mu ja na uho.
Svake večeri se ja transformiram, moja ljubavi, svake večeri, svakog trenutka, svake noći. Svaka minuta je moje umiranje, mala smrt iz koje nema povratka. Iz noći u noć, sve sam dalje od tebe.

Spleli su nam se pogledi. Krenuo je rukom da me dodirne, da me zagrli, ali je stao usred pokreta i dohvatio kutiju cigareta. Negdje putem je izgubio hrabrost.
Negdje putem je izgubio vjeru u sebe - ššššššš, ma neću uspjeti... ona je tako... ona je tako jebeno svoja!
Da li netko tako svoj može malo biti moj!?! - pitao se on.

Da li netko tako ne svoj, može biti moj - pitah se ja.

Napitak zaborava našao se u njegovoj čaši. U ustima mu je bilo gorko, a utroba je gorjela. Izostao je onaj slatki osjećaj zadovoljstva.

A ona je negdje tamo, preko 7 gora, daleko od mora....

A ona je postala ja.

Dodirujem mu lice. Grč, bol i strah. On mora pobjeći. Mora.
Nigdje ne vidi izlaz iz tunela. Nadzorne kamere snimaju. Gleda me zaprepašteno, traži mobitel. Na njemu niti jedne jedine kune. A što bi mi i rekao.

Da me voli više od života.


19.01.2007.

Dizajn: Endless-Light.com | Slike: Luis Royo
Copyright © tatjana.spoljar[at]gmail[tocka]com Zabranjeno korištenje svih tekstova sa ovog bloga bez dozvole autorice.
Tekstovi su autorski, neki od njih i objavljivani pod mojim imenom i prezimenom. Ukoliko želite nešto s ovog bloga javite mi se mailom, ljudi smo - dogovorit ćemo se.