Kako bi to izgledalo?

26.09.2007. u 14:42 | 2 Komentara | Print | # | ^

Stajala bih ispred tebe pognute glave da mi ne vidiš oči. Oči su ogledalo duše, a ja ne želim da mi zaviruješ u dušu. Previše straha sad tamo ima, rekla sam ti. Ne želim da to gledaš.
Imam smjele snove i maštanja, i tebe u njima. Ne želim da to vidiš, a opet želim.
Ne želim da mi vidiš podrhtavanje usana i kako mi se koljena tresu kad si blizu. Ne želim. Jer tvoj odgovor bi mogao biti čista okrutnost. Mogla bih od tebe čuti svašta. Kako se usuđujem? Da jel sam ja svjesna što me sve čeka sljedećih mjeseci? Što mi pada na pamet? Da sam sve krivo shvatila...
Možda i jesam. Um se poigrava kad nekog tako jako želiš. Vidiš signale i poruke tamo gdje ih i nema. U glavi divljaju svi mogući scenariji, dijalozi, monolozi... Koji od njih je moguć, istinit?

Da se nađemo na "kavi". Pričamo o nekim kao "službenim stvarima". Da smo "kao" totalno "cool". Da odjednom samo kažeš - idemo negdje! I da se ja bez riječi dignem. Slijedim te kamo god...

Zavaravam li se?
Samo ti imaš odgovor.
A ja ga ne želim čuti. Jer me je strah, stalno ti to ponavljam.
Htjela bih samo da ništa ne govoriš i da me odvedeš negdje. Da me zagrliš. Prošećeš svojim rukama po mom licu. Da mi kažeš kako te nije briga ni za šta. Da mi priljepiš bezvremenski poljubac na usne, da pustiš da prsti i usne pričaju.
A drugo i nije važno.
Jer ionako ništa drugo sada ni ne možemo promijeniti.

Kad mi dah zastane

13.09.2007. u 14:32 | 11 Komentara | Print | # | ^

Cres Kovacine

Nosim u sebi neke prizore, urezane slike u dušu, skrivene u sjećanjima, koje mi izmamljuju uzdah svaki put kad ih prizovem. Nekad davno nisam imala mobitel s kamerom u džepu, niti fotić u torbi i tako, sada te slike plove jedino u mojim sjećanjima.
Onaj vreli, ljetni dan kad je mala, sedmogodišnja Tai krala suncokret na jednom slavonskom polju, onaj stakleno smrznuti, ispunjen bjelinom snijega dan kad je četverogodišnja Tai plakala od zime jer je morala pješice ići od vlaka do jednog malog zagorskog sela. Plavetnilo onog mora kad su dvanaestogodišnju Tai poveli na Kornate u lov na dagnje. Onaj dan pun istarskih mirisa, kad se trinaestogodišnja Tai osjećala tako malenom kraj Arene...

Danas Tai ima mobitel sa kamerom u džepu i tako je nastala ova slika koju nosim na ekranu od mobača, a najviše u svom srcu. Tog dana, 28.07.2004. zastao mi je dah od prekrasnog zalaska Sunca na Cresu. Stajala sam bosa, nasmiješena, kraj mene su bila moja dva anđela. Pamtim miris soli, šuškanje mora, bistrinu zraka, polagano šuljanje večeri, prisutnost nevidljivih bića koja slave Prirodu i Život. I onaj osjećaj nepomućene sreće i mira u duši, suza izazvanih tom silnom ljepotom, ljubavi koja se iz mog srca slijevala na čitav Svijet. Da, bila sam sretna tada, bili smo sretni. Ništa nije izazivalo strah. Čista, nepomućena sreća.
Želim se vratiti na Cres, želim ponovno biti ta Tai.

Između udaha i izdaha prozori su u vječnost.

Za jedan otkucaj srca

11.09.2007. u 16:07 | 5 Komentara | Print | # | ^

otkucaj

Sve je tako
Prolazno
Zamjenjivo
Promjenjivo

A ja sam
Tako mala
Tako krhka
Tako nezaštićena


Smrt je udaljena uvijek za samo jedan otkucaj srca!

Drvo po drvo - šuma!

07.09.2007. u 13:30 | 7 Komentara | Print | # | ^

Image Hosted by ImageShack.us

Tamo gdje god je prošla vatra, prođi i ti, i neka iza tebe ostane drvo!
Ne zaboravite - šume su naš život. Ako one nestanu, neće više biti ni nas.

Šalji dalje.

Pokoji potez kistom na platnu Ljubavi

06.09.2007. u 17:18 | 3 Komentara | Print | # | ^

tai razmisljaLjubav je van svih tekstova, svih poema ikad napisanih, van kemijskih procesa koji je prate na materijalnom planu, van svih mogućih i nemogućih predodžbi s kojima su ljudi, od kad je svijeta i vijeka, pokušali dokučiti istinu o tom veličanstvenom osjećaju.
U stvari, to čak nije ni osjećaj, već stanje svijesti.
Ljudi su ograničili i skučili Ljubav na pravila, moral, običaje, pripadnost, zajednice, brakove, odnose, vrste, sklonosti, navike, epitete, kategorije ... zatočili su je u sve moguće i nemoguće definicije, ladice.
Oh da, ljudi se plaše svega onoga što ne pripada u određenu ladicu, ljudi su takvi, vole kontrolu. A kako ćeš kontrolirati nešto tako eterično, ali moćno poput Ljubavi? Čak je i pojam Bezuvjetna Ljubav ipak samo pojam, i nečije definicije koje se razlikuju.
Zbog silne kontrole, toliko je malo Ljubavi među ljudima. Jasno, i zbog straha. Koje li ironije - zbog straha od te iste Ljubavi.
Ja jednostavno volim, i više od toga nemam što reći. Volim puno ljudi. Ljubomora mi je stran pojam. Ne razumijem
ga. To je kao da mi netko kaže - ne smiješ i njega/nju voljeti - kao da će za tebe manje ostati? Kao da je to ograničena količina koju posjedujemo, pa da njoj treba štedjeti? Ako dam još nekom, zar će manje ostati za tebe?
Kao da još nekome dajem nešto što pripada samo i isključivo tebi? Zaista to ne razumijem. Ni mojih poljubaca neće
biti manje, ni zagrljaja, ni lijepih riječi, ni pjesama koje izviru u mom srcu.
Volim pisati i pjesme i priče ljudima koje volim. I o ljudima koje volim. Kad se s nekim dotaknem u duhu ljubavi to je
veličanstvo života. Život sam. Čista radost. I kako to ograničiti?

I zato, ne vežite mi krila. Pustite me da letim. Pustite me da plešem na krilima Ljubavi. Ne pokušavajte me svezati, stavljati mi okove od Ljubavi, ne mjenjajte mi ime u ime Ljubavi, ne pokušavajte me zarobiti papirima i potpisima
zbog Ljubavi, iznuđenim obećanjima, ne prijetite mi u ime Ljubavi, ni ne pokušavajte definirati moju Ljubav, ne
sudite mi zbog Ljubavi... jer sve ono o čemu vi govorite - nije Ljubav. To je samo vaša definicija ljubavi, blijedo
naličje, nejasna slika - vaša subjektivna slika Svjeta, nametnuta iz materije bez dodira s Duhom.
Stanje svijesti u Ljubavi ne poznaje "moj, tvoj, njegov, njezin", ne poznaje ni rod ni spol, već samo Duh, Ispunjenje,
Kreaciju, radost pretapanja, ispreplitanja. Bivanje. Postojanje.
I zato je moja obitelj velika.
I zato moja obitelj ne sliči na vaše obitelji u kojima se vežete i okivate na sve moguće i nemoguće načine, u kojima
tražite garanciju potpisima, ugovorima, komadima metala koje nosite oko prsta, tražite ekskluzivu u Ljubavi. Vi niste
gospodari Ljubavi, a to tako silno želite biti. Toliko silno želite "mjeriti" Ljubav tako da je niti ne stignete osjetiti. I zato vam stalno nedostaje. Od silnog dokazivanja Ljubavi, Ljubavi je nestalo, a ostalo je samo dokazivanje.
Ja ne "posjedujem" ljubav, ne "posjedujem" nikog i zato je imam u izobilju. Dotakne me iza ugla kad se i ne nadam.
I zato, ne gledajte me čudno kad izgaram u Strasti, kad su mi noći pune uzdaha, kad sanjam nasmješena, kad iz
mene izviru poeme. Puštam svoje Ljubavi da rastu, da plešu, da se smiju, da plaču, da lete i sanjaju, da se ljube, da vode Ljubav u najžeščim vrtlozima strasti, na svim razinama, od Duha pa sve do Materije, u svim svojim izražajima i nijansama, u raznim vrstama Stvarnosti, raznim odnosima, raznim ispreplitanjima.
I tko mi uopće može i smije reći da se nešto "ne smije", da je nešto "grijeh", da je nešto ... bilo što?
Hajde, tko će prvi baciti kamen?

...Sve oko mene je grijeh, vrijeme je morat ću poć'
Kao Atlantida tonem u noć...

Žena u bijelom

05.09.2007. u 15:30 | 8 Komentara | Print | # | ^

sa_ri
Jedna žena u bijelom mi je spasila život ili... ili mi je donijela smrtnu presudu. Još uvijek ne znam što je od tog dva. Nadam se da je ipak ovo prvo.
Ukoliko je tako, nosit će cijeli život dio moje duše, kažu Indijanci.

Obično smo neodoljivo privučeni onim ljudima i situacijama koji su od ključnih značaja za naše živote. To je ona neodoljiva privlačnost kojoj se nitko i nikad ne može oduprijeti. To je ona privlačnost koja je zaslužna da u našim životima iskusimo svu snagu osjećaja, svu snagu Svjetlosti, Ljubavi, možda mržnje, straha, ljubomore...
To je ona snaga i Svjetlost, koja kad zasja, natjera neke ljude da pokriju lice, okrenu glavu i pobjegnu jer ne mogu izdržati zasljepljući sjaj Svjetlosti koja tjera tminu i koja te ogoljuje pred drugim u svoj svojoj ranjivosti, svoj svojoj krhkosti.
To je ona fatalna privlačnost koja je predznak nove etape na životnom putu, nove lekcije, evolucije. Privlačnost koja kroz druge, natjera čovjeka da pogleda sebe.
I što je najvažnije, to je uvijek obostrana lekcija, bilo da učiš, ili si poučavan, uvijek kroz drugu stranu dobiješ ono što je najpotrebnije za tvoj rast. Ili jednostavno odbiješ lekciju. Ali i to je lekcija.

Kako god, kako bilo da bilo, da su neke druge okolnosti, vremena, situacije - ušla bih u to svom svojom silinom koja je oduvijek rušila zatvorena vrata, formu, barijere.
A sad?
Sada su neka druga vremena, druge okolnosti, godine, mudrost, oprez. I stojim ovako u mjestu, još uvijek razmišljajući iz pozicije Mudrosti, a ne Strasti.
Stojim.
Čekam.
Sat kuca.
Odbrojava.
Dvojim.
Razmišljam.
Sanjam.

Sanjam li ja ženu u bijelom ili ona sanja mene?

Sanjam...

02.09.2007. u 15:56 | 4 Komentara | Print | # | ^

Image Hosted by ImageShack.us

Vidjet ću te...uskoro

01.09.2007. u 23:43 | 2 Komentara | Print | # | ^

Kad sam odlazila na usnama mi se zaledilo pitanje: "Pa onda se nećemo više...?
- ... vidjeti? Ma hoćemo!
- Hajde bok!
- Bok!
Smješak.
Zatvaram vrata. Sve nekako službeno i bez veze.

When will I see you again?
When will we share precious moments?
Will I have to wait forever?
Or will I have to suffer and cry the whole night through?

When will I see you again?
When will our hearts beat together?
Are we in love or just friends?
Is this my beginning or is this the end?

Dizajn: Endless-Light.com | Slike: Luis Royo
Copyright © tatjana.spoljar[at]gmail[tocka]com Zabranjeno korištenje svih tekstova sa ovog bloga bez dozvole autorice.
Tekstovi su autorski, neki od njih i objavljivani pod mojim imenom i prezimenom. Ukoliko želite nešto s ovog bloga javite mi se mailom, ljudi smo - dogovorit ćemo se.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se