Kad mi dah zastane

Nosim u sebi neke prizore, urezane slike u dušu, skrivene u sjećanjima, koje mi izmamljuju uzdah svaki put kad ih prizovem. Nekad davno nisam imala mobitel s kamerom u džepu, niti fotić u torbi i tako, sada te slike plove jedino u mojim sjećanjima.
Onaj vreli, ljetni dan kad je mala, sedmogodišnja Tai krala suncokret na jednom slavonskom polju, onaj stakleno smrznuti, ispunjen bjelinom snijega dan kad je četverogodišnja Tai plakala od zime jer je morala pješice ići od vlaka do jednog malog zagorskog sela. Plavetnilo onog mora kad su dvanaestogodišnju Tai poveli na Kornate u lov na dagnje. Onaj dan pun istarskih mirisa, kad se trinaestogodišnja Tai osjećala tako malenom kraj Arene...

Danas Tai ima mobitel sa kamerom u džepu i tako je nastala ova slika koju nosim na ekranu od mobača, a najviše u svom srcu. Tog dana, 28.07.2004. zastao mi je dah od prekrasnog zalaska Sunca na Cresu. Stajala sam bosa, nasmiješena, kraj mene su bila moja dva anđela. Pamtim miris soli, šuškanje mora, bistrinu zraka, polagano šuljanje večeri, prisutnost nevidljivih bića koja slave Prirodu i Život. I onaj osjećaj nepomućene sreće i mira u duši, suza izazvanih tom silnom ljepotom, ljubavi koja se iz mog srca slijevala na čitav Svijet. Da, bila sam sretna tada, bili smo sretni. Ništa nije izazivalo strah. Čista, nepomućena sreća.
Želim se vratiti na Cres, želim ponovno biti ta Tai.

Između udaha i izdaha prozori su u vječnost.