Tu gdje počiva nemir
23.07.2006., nedjelja
Nevidljivo crna (?!?)
|
Nedokučiva spoznaja me napokon prenula iz duboka sna. Shvatih da sam sama, da sunce više ne sija i da nema ničega ljepšeg što bi se moglo dogoditi sutra. Pukla me sjeta. Neka čudna sila je u meni pobudila želju da volim i da budem voljena, a znam da to ne bih smijela. Ne mogu se samo tako opet nekome otvoriti i onda rušiti sistem. Nema više toga i hard drive i software su mi otišli. Nema tu više ničega zdravog, no ni sretnog. Tužan je moj život kad me strah veseliti se nekome, potrčati nekome u naručje nakon svog krvnika i onda biti sretnom. To tako jednostavno u mom kukavićkom životu ne ide. I kada se krvnik osmijehnuo i priupitao me imam li dušu-zaplakala sam.Onako, još jednom, za kraj! No, da li je tu sve stalo?! Ne znam. Ponekad kažu i da kamen zaplače,al pobogu, ta nisam ja kamen, nisam ni crna mrlja... ipak, sam netko, nešto na ovom prokletom svijetu i tako sam nevidljiva. Ironična, sarkastična, brutalna i nevidljiva,a ipak tako crna...  Ponekad želim rasporiti svoju kožu, vidjeti da li sam čovjek ili robot i nasmijati se svojoj nesreći, no smijeh je odavna nestao s usana. Tužna, shrvana okrećem nekoć značajne listove knjige koju sam vlastitom krvlju i suzama ispisala i ne osjećam ništa. Nema ni tuge, ni jada, ni bola, a najmanje ljubavi. Ništa mi nije jasno, sama se sa sobom vrtim u krug i prevrćem u hladnoj postelji.. Vrištim i nadam se da će netko čuti moj krik i zabiti bodež u moje suho grlo. Tresem se i nadam se da će netko uslišiti molitvu grešnice i jednim kratkim potezom rasporiti šutnju.. Ubiti mrtvu sliku i pustiti istinu da poteče. (29.11.2005) |
i slični ĆE BITI PRIJAVLJENI kao spam! Ne toleriram ni lance sreće i sl. 
