Tu gdje počiva nemir
17.07.2006., ponedjeljak
Besmislenost ili pak nešto više?!
|
Nešto je zatočilo moje biće u svojim rukama i ne pušta me. Kao da se Anđeo Smrti nadvio nad moje ime i hrani se mojim duhom, mojim bićem i mojim umom. Umorna sam od traganja za onim nedokučivim, onim što možda nikad neću doseći.. Blesave kapi kiše ispiru kožu nagriženu od bola, istrošenu od grubosti, a moje pitome godine me podsjećaju da vrijeme kraj mene prolazi.  Osjećam kao da se svaki dan borim sa vjetrenjačama i istina je-ja se svakog dana borim sa sobom samom i sama sam sebi najveći neprijatelj. Zar sam pala toliko nisko da me nitko više i ne mrzi, zar se moje biće svelo samo na jedno ime, jedan vers u još neispisanoj knjizi života patnice, đavolje suputnice?! Ponekad se osjećam tako prazno.. neispisane riječi prolaze umom, ali ja nemam hrabrosti izustiti ih, nemam hrabrosti napisati svoju knjigu do kraja i dostojanstveno dogorjeti do mramornog tla. Zemljom su zatrpane moje misli, trulež i crvi su zaposjeli moj klonuli duh, a neizvjesnost je ostala zatočena u meni. Svrbi me koža, svrbe me laži koje su drugi stvorili da bi me odaljili od svih, od sebe same. No, ja sebe samu ne razumijem, pa zašto bi onda netko razumio mene?! U biti, tko sam ja!? Altruistično biće zatočeno unutar praznih ljuštura svijesti ili samo list kojem fali početak i kraj.  Poet koji me pisao zaboravio je staviti točku na I! Zaboravio je da i nesavršenstvo treba svoj kraj. Zaboravio je da dogorjele svijeće ne mogu gorjeti i da su listovi uvijek prazni ako ih se ispisuje vrelom, nevidljivom tintom… Netko je zaboravio da i meni ipak treba malo ljubavi i da mi je dosta ovog osjećaja tuposti. Ponekad se molim samoj sebi da me netko iskoristi samo kako bih se osjećala korisnom, kako bih našla barem jednu svrhu svog postojanja. I ponekad mi se čini da postojim radi drugih, da postojim da bih udovoljila drugima i da budem nepostojana kao vlastita jedinka. Sve je tako besmisleno, čak je i ciljnost izgubila svoj cilj!! Kažu da trebaš voljeti samog sebe, a ja ponekad ne znam što bih to u sebi voljela.. ljudsku glupost, grešku prirode, nedefiniranu definiciju ili pak nešto sedmo, onozemaljsko?! Voljela bih biti astralnom projekcijom. Postojati, a u biti ne značiti puno običnom laiku. Voljela bih biti nešto što se uči. Pojam koji je moguće definirati i list koji je moguće ispisati, ali ga se nikad ne može pročitati.  Nekad bih željela sa sebe skinuti sve maske, skinuti kožu sa svog tijela i stati na kišu da ispire prljavštinu utisnutu u ljudskosti. Bilo bi lijepo skinuti kožu sa svoga tijela, staviti je u vlastite ruke i najtvrđom četkom iščetkati sve nametnike… skinuti i sva mišićna vlakna i pogledati te opipati one kosti koje čine konstituciju naših ovozemaljskih tijela. Postoji nešto savršeno u nesavršenom robotu. Postoji bezosjećajnost koju se ja više bojim osjećati, jer i ona je čuvstvo, jer ponekad bi i najtvrđi kamen želio pući i rasuti se u milijune kamenčića, a ponekad bi i voda poželjela bar na tren prestati teći. Toliko je toga logičnog u mojoj nelogičnosti! Toliko je toga strašnog u mojoj mirnoći. Toliko je toga besciljnog u ciljnosti. Pa i definicija je definirani pojam, ali ga je nemoguće definirati! Zna li uopće neko definiciju definicije?! Mislim da ne, a i ona kao pojam postoji.  Archie je nesmisleno podvojen pojam!!! Izgubljen, nagrižen, iskren i do bola trul. Kao tumor grizem iznutra, nagrizam vlastitu tanku ovojnicu i zubima nagrizam vlastitu dušu. Trunem poput dunje na ormaru koja je odavna suviše požutjela i izgubila onaj miris profinjenosti. Kamen sam, a drhtim na suncu od ciče zime. Logično?! Mislim da ne! Istinito?! Definitivno, DA!!! Moja kontradiktornost je kontradiktorna proturječju. I što se na kraju dogodi kada zilijun minusa pomnožite sa bilijun minusa?! Ne znam, a zna li uopće netko što sam htjela time reći!? Zna li itko zašto sam to izustila?! Zašto sam neispisani list popunila praznoćom?! Odgovor bi vam rekla, ali ne znam ga! Moje razumijevanje, opravdava nerazumijevanje ovoga posta, opravdava moju rezoluciju boja i monotoniju zvuka.. Smisleno?! Definitivno, NE! Al to sam ja! Nesmislenost pronađena u smislenosti, neodlučnost nađena u odlučnosti autodestrukcije… ja… jedna….jedina…. i dalje trula i postojana…. Nagrižena, nekonzumirana… svoja i ničija… sebično zagrižena i bolno izfrustirana… imuna na grubost, nenaučena na nježnost. Izbubljena u besciljnosti… ničija i… tražim nepostojanost (08.06.2005) |
i slični ĆE BITI PRIJAVLJENI kao spam! Ne toleriram ni lance sreće i sl. 
