Taajni svijet

postoji osoba koja ne žali za osobom, koja žali za tako bitno-nebitnim stvarima i pojavama...
Ne znaš zapravo što ti je gore u životu voljeti čovjeka ili voljeti ono što te okružuje.
Kada te čovjek prestaje voljeti odžaluješ svoje mjesec, dva, godinu...
Pojave, stvari, događaji su nešto drugo... ne mogu me voljeti, samo su dio mene koji se postepeno uvijao u kose, prizori koji su me umirivali omotavajući se oko mene kao nevidljiva koža... srasli su uz mene... i polje, i drveće, i zrak... i... smijeh djece na igralištu, i bosonoga jutra koja dočekuju sunce, i snijeg koji se svjetlucao na mjesečini, i kiša koja je lupkala u prozore... zavijanje poludivljih mačaka na ulici, djevojčica koja neumorno ronda pomoćnim kotačima na svom biciklu, lišće breza koje je znalo dopirati kroz zavjese u sobu, zbog svega toga i onoga što nisam navela

ni one više ne cure... a On tako spontano reče - znao sam, i nakovanj bi razjebala

Naučio je strani jezik i pravila ponašanja u tuđoj zemlji.
Naučio kodekse hladnoće i zabranu upotrebe mašte, nije se zdravo smijati od srca, iritira okolinu, nije zdravo sanjati i maštati, nije zdravo toliko voljeti, toliko pružati i davati… ne možeš biti iritantno osjećajno dijete s velikim očima i srcem… drži to u sebi – ako već posjeduješ te loše osobine…
Sam početak mu je bio težak jer je morao brzo otputovati i nije se zapravo stigao pripremiti i oprostiti od svega onoga što ga je vezalo za dom.
Jednog dana, jesenjeg, davne 1992. prilično promjenjivog vremena, ujutro je sjalo sunce i zadnji cvjetovi ruža, oni najljepši prije mraza, samo za njega su bili ubrani i postavljeni po stolovima, mislio je da je sretan, da bolje ne može biti, poslijepodne toga dana, kad je izlazio iz male kapelice, dočekale su ga pahulje snijega, prve pahulje te godine… pale su 24.10.
Te noći su se pahuljice pretvorile u kišu koja je neprestano padala, nije se umarala…
Drugo jutro se probudio u drugom domu, u drugom krevetu, u drugom okruženju…
Prvi puta kad je otvorio oči poželio je još samo malo, otići u svoju sobu, u svoju zemlju i oprostiti se kako treba sa svim ljudima i svojim stvarima… previše promjene preko noći, rekli bi ljudi…
Privikavao se na strance, pokušavao ih razumjeti godinama, tražio da i oni njega shvate… ali onaj tko mu je trebao biti najbliži sve više se udaljavao od njega… možda je strancu to sve bilo naglo i previše brzo… možda nije razmišljao dovoljno kvalitetno nego se gubio u sjenama nedostižnih oblaka…

Čovjek koji je bio u tuđini, nakon svih oluja koje je doživio daleko od svoje kuće, shvatio je s godinama da
tajna života nije u tome da imaš sve što poželiš, nego da želiš sve što imaš…
ono što je imao mu je bježalo iz ruke, dok na kraju nije zauvijek pobjeglo…

Čovjek u tuđini se nakon 19 godina vraća kući… sad shvaćam kako se osjećaju gastarbajteri…

"Osećam se ko poslednje govno
A to skrivam i čuvam ko tajnu
Samo čutim, a glasno bi psovo
Oj, Frankfurtu, jebem li ti Majnu
Ne izlazim, samo kući sedim
Vredno šljakam svoje dane radne
Svaku marku gledam da prištedim
Jedva čekam da subota padne…"

Lay beside me, tell me what they've done, speak the words I want to hear, to make my demons run
The door is locked now, but it's open if you're true, if you can understand the me, than I can understand the you.

Lay beside me, under wicked sky, through black of day, dark of night, we share this pair of lives
The door cracks open, but there's no sun shining through, black heart scarring darker still, but there's no sun shining through...

What I've felt, what I've known turn the pages, turn the stone
behind the door, should I open it for you?

skupljala sam kapljice po listovima, tražila rupe na cestama, čeznutljivo gledala sretne Krozore, pozdravljala nepoznate kerove, mirisala kišne oblake, fiksala se Tvojim smiješnim sličicama, zatrpavala osjećaje ispod jorgovana, sanjala nedostižnog e.bog.@, šaputala mu priče na uho... (da li me je čuo u pogledu?), skupljala ljubav u sebi s kojom bi osvijetlila pola goleme planete, s kojom bi ugrijala sve STOLCE ovoga svijeta, s kojom bi rasklimala stolove... njegove i moje... s kojom bi 39 u hladu bio samo blagi kraj zime... kad nema velike ljubavi...
jebajga, toliko sam se akumulirala da sad grijem kao solarno... ne diraj me snažnim rukama... lijepi se sve... mogle bi ti ostati na dlanovima zauvijek... bit će da je unutarnja izolacija malo popustila...

znaš li gdje završavaju ranjeni i ludi?

mrzim ljeto... baš ga pravo nevolem... nevolem njegovu nesnošljivu vrućinu, sve što je iznad 30 je... nije nemoš...
nevolem previše prisutnog dana u 24 sata, mora li već u 4 svitati?
nevolem nedostatak kisika... oči ćemo si iskopati zbog toga tko će prvi udahnuti...
jučer sam skoro svoju rođenu decu zatukla, tko im dozvolio da zrače toplinu...
za dragog sam bila doslovno zaljepljena... kao markica na pismu
nemogu trpiti osobe kojima nešto fali između uha i uha
kosa mi vapi da ju raspem niz leđa,
ne mogu spavati ispod jorgovana,
ne mogu disati punim plućima,
ne mogu kuhati što volim,
ne mogu dočekati kišu...
neka grmi, neka seva... mrzim ljeto



Prije bi se slupao u drvo s poršeom od petsto milijardi
neg što bi te vidio sa drugim dudove i orahe da bereš
Dao bi ti prijevozno biciklo, metalika-ljubičasta boja
u kupus rani da s njim ne zalaziš uveče kad večera se sprema

Ma neka me izlome i prelome, nek mi u čvor oči svežu plave,
nek mi kravu sakatu donesu, samo ne dirajte gaće njene tamne...

ostavila mene ti si, otišla si drugome... otpočetka lagala si, nisi bila fer... sada moliš da se vratim, da oprostim ti sve... grliš me i kažeš da sad sam ti OK...
AL JA NE ŽELIM DA BUDEM OK



i nešto za razvali Miško zidove... mljac