Taajni svijet




Kao ni jedan bio je vjetar… bezbrižan, mrsio mi kosu, igrao se pramenom, rasuo ju po ramenima… kao ni jedan…
Bio je smijeh… kao ni jedan toliko sretan, jednostavan… kao ni jedan… bio je pljusak, prepun gustih kapi… tako mokar.
Kao ni jedna, pjesma je stigla, provlačila se kroz pukotine misli, pjesma koja je rekla sve…
Bili su pogledi od nikoga slični, dragi pogledi…
Bio je miris, samo taj miris, pomiješan dodirom ljepljivih otisaka… tjednima ljepljivi… mirisni…
Bilo je svjetlo i kad nije bilo sunca, bila je svijetla točka… onda dovoljna, sada…
Kao ni jedne bile su riječi, zauvijek ostavile trag, kao ni jedne… bile su suze, samo za tebe… vjetre…
Kao ničija, bila je mašta, probuđena vjetrom, kišom, pjesmom…
Kao ni jedna, spava uspomena…

Kao ni jedan… oproštaj…

27.02.2011. u 07:27
| Šta ti misliš? (1) | Tko printa? |

Nemoj Srećo, nemoj danas...









22.02.2011. u 00:56
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |

Kakav lijep dan!!!

"you need to be happy in this life because there's sooo many things always trying to get u down"

20.02.2011. u 14:00
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |

Zadatak je značio odlazak, odvajanje od dragih ljudi, radost i bol pomiješana u jednom osjećaju.
Trgnula se iz misli… «poruke stižu», pogledala je u kovčeg. Iz njega je rasla trava, lijepa, zelena trava s kapljicama rose, u mislima je čula šum vjetra koji dodiruje travu, zujanje buba u proljeće… sada je stvarno blizu.
Pogledala je nebo, sunce Kaus se protezao u sivo-plavoj boji okružen svojim planetima.
Ustala je, uzela kovčeg u ruke, zažmirila i čekala. Niim se okrenuo u pravcu sivkastog mjeseca jedne planete. Prepoznao je put kuda ga je kovčeg vodio.
Stigli su. Površina mjeseca je bila kamenita, sastojala se od stijena, ali i potoka, životinja neobičnog izgleda..
Kovčeg je pri izlasku iz Niima počeo vibrirati, vrijeme je za novi život, onaj koji je tu pripadao.
Legla je na kamenu ravnicu, držeći kovčeg na svom tijelu. Polako ga je otvarala… zelena svjetlost je zablistala. Svježa trava, živi pokrivač je krenuo puzati van iz kovčega, prekrivajući ženine ruke, tijelo, zatim kamenje na planetu, širilo se, širilo na sve strane…
Žena je pala u duboki san, kasno u noć, kada je Kaus zašao na drugu stranu mjeseca, ženu je probudio miris tek niknule proljetne trave na planetu.
Sreća na licu, zadatak je izvršen, mjesec je ponovo dobio ono što je bilo uništeno na njemu.
Sada treba sačekati vizije, spavati na Mjesecu neko vrijeme i pronaći drugi kovčeg, drugi zadatak, drugo putovanje.
Tako ležeći na travi, pokušala ga je dozvati mislima, prenijeti mu sliku trenutka. Miris trave na sivom Mjesecu, osjećaje sreće…
Nema ga, daleko je, u nekim drugim svjetovima.

18.02.2011. u 22:42
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |

Spojila je prste ruku i napravila s tom radnjom trokut, podigla tako složene ruke u zrak, prema nebu, potvrdivši svoj put. Da, to je to, upravo onako kako je zapisano u umu. Kaus, Nunki i Markab, trokut triju galaktika, trokut njenog zadatka. Na Markabu mora pronaći novi trokut, u manjim udaljenostima. Još joj u um nisu doprli nazivi sunčevih sistema.
No, sada može odahnuti, kovčeg je pokazivao znakove života, promijenio je boju, to je znak, vrijedilo je, uspjet će, živjet će.
Četiri mjeseca plovidbe su pred ženom. Nastupa vrijeme pohrane misli iz prošlosti i primanje galaktičkih poruka…
Glasić djevojčice već odjekuje, pitanja nejasna izmiješana sa smijehom i pjesmom. Razumna je, sa svoje četiri godine uspijeva mislima poslati poruke do žene, nejasne, ali uspijeva. Na dobrom je stupnju, ali još uvijek samo djevojčica željna majčine blizine.
Žena je zažmirila, šalje osmjehe malenoj s umirujućim mislima neka se strpi sa svojim pitanjima, odgovori se dobiju na blizinu, gledajući se u oči…

Od njega nema misli, otišao je previše daleko sa svojim zadatkom. Ipak, postoje sjećanja iz prošlosti. Ženino odijelo u tom trenutku poprimilo je jaču zelenu boju. Misli su joj postale kaotične… Ne smije nastaviti razmišljati na taj način, um upozorava svijest, boje su postale jače…

Pogled skreće na kovčeg, zadovoljna je, njegova boja postaje sve ljepša, misli iz njega ne izlaze, još uvijek su previše udaljeni od odredišta.

II

Ljudska vrsta je preživjela dva uništenja svojih planeta, nakon toga je uslijedio evolucijski napredak. Milijarde godina su prošle kako je Sunčev sustav prestao biti pogodan za život ljudi. Zemaljska kugla je okovana ledenim pokrivačem i hladnim morem. Rijetke životinjske vrste nastanjuju planet, prilagođene polarnim hladnoćama.
U dalekoj prošlosti pronašli su način, uz pomoć ljekovitog, stoljetnog drveća, potaknuti uspavani um na neslućene aktivnosti.
Usavršili telepatiju, pokrenuli komuniciranje pomoću misli na velikim udaljenostima, putovanja kroz galaktike, pružanje pomoći svojoj i drugim vrstama. Milijarde godina ljudska vrsta je uništavala sebe i svijet oko sebe, sada, svaka jedinka se rađa sa postojećim ciljem, zadatkom u sebi. Smisao života koji moraš ostvariti, izgrađujući sebe, svoj um, um onih za koje si odgovoran i um onih s kojima pristaješ spojiti svoj um i dušu.
Ljudi su odabrali drugačiji put, oni su sada misionari, ispravljajući zlo koje su godinama činile druge vrste ili oni sami.
U današnje vrijeme ne postoji zlo, ono je u prošlosti dostiglo svoj vrhunac, nastupilo je vrijeme za ispravak zala.
Ne postoje bolesti, otkrili su tokom evolucije da ljudska jedinka upravlja svojim tijelom uz pomoć prirode koja ju okružuje.
Ne postoji loše, samo stupanj prije.
Nema podjela na rase, na bogate i siromašne. Sve nekadašnje lažne vrijednosti izgubile su svoje značenje, rasplinule se kao šaka pijeska u svemiru.
Sada postoje ljudi koji su zadržali pozitivne ljudske osobine, sa rastom napretka prema stupnjevima koji se ostvaruju pomoću izvršenja cilja dobivenog tokom samog rođenja.
Osoba, dijete s nepunih 5 godina postaje svjesna svoga zadatka, uči se i priprema uz pomoć druge djece, odraslih i prirode shvatiti točno svoj zadatak i način na koji će ga ostvariti.
Sa 25 godina zna na koji način će izvršiti svoj zadatak i tada počinje umom i uz pomoć prirode koja ga okružuje graditi svoj Niim. Niim je jedinstven kao što je jedinstvena i svaka jedinka, svatko ima svoj Niim koji mora izgraditi da bi izvršio svoj zadatak.

15.02.2011. u 20:29
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |

Daleki svijet

Odgrtala je rukama snijeg većim dijelom zaleđen. Nije osjećala hladnoću, prsti su joj bili crveni.. Želja da dođe do kovčega bila je jača od hladnoće.
Noć se spuštala, zavijanje polarnog vuka na trenutak joj je odvuklo pogled. Očiju uprtih u Mjesec i kosom koja se miješala s vjetrom i toplim obrazima izgledala je kao opčinjena.
Vodila je nijemi razgovor s Mjesecom, šapat se provlačio kroz rumene usne, vjetar ga je uz fijuk odnosio dalje…
«bit će dobro… osjećam da je tu, bit će dobro…»
Klečala je i dalje, jače uz sebe privukla ogrtač i krenula dalje otkopavati.
«… još samo malo… nastavi.. dovrši…»

Na bljedunjavoj noćnoj površini koja se prostire sve do mora, na prostranstvu smrznute zemlje kleči žena, rasutih crnih kosa, očiju blještavih gotovo kao i kovčeg kojeg je privila na prsa. Samo šapat kojeg je vjetar nosio daleko remetio je ledenu tišinu.
«… imam te… ponovo te imam…»
Ljubila je kovčeg, zatim ga dugo promatrala na mjesečini, upijala svaki njegov dio, prizivala sjećanja. Ledenim prstima je obrisala suzu koja se pokušavala preko brdašca obraza spustiti niz vrat…
Ustala je i krenula na dug put zaleđenim prostranstvom prema moru. Nije brinula za sebe, za hladnoću, samo neka kovčeg izdrži, treba ga čvrsto umotati, čuvati.

Jutro bez sunca nagovijestilo je skoru plovidbu. Brod na zaspaloj pučini… ne onakav kakav znamo, nego Niim. Niim koji se dogodi na višem stupnju razvoja bića, prilagođen osobi koja ga posjeduje, funkcionira pomoću misli. Animi ingenium – Niim.
Srebrno bijela stolica, minimalizam, sačinjena iz jednog komada, nema ništa i ima sve. Naslon za glavu koji se povija u naslon za ruku, kormilo na dodir povezan s mislima, karta u glavi, odredište unaprijed poznato. Kaus, Nunki, potom M2 u blizini zviježđa ribe, na kraju Markab…
Stolica smještena u prozirni trokut plutala je na površini mora. Ušla je kroz opnu trokuta koji se u tom trenutku ponašao kao voda, tekućina… slap bez šuma vode. Stranice trokutastog Niima poprimiše na njezin ulazak zelenkastu prozirnost prilagođavajući prostor ženinoj temperaturi.
Stajala je nekoliko minuta bez pokreta, ne puštajući kovčeg iz ruku. Plašt koji je imala na sebi počeo je mijenjati oblik, nestajao, pretvorivši se u pokrov uz tijelo.
Tek sada je lagano spustila kovčeg i dalje ne skidajući pogled s njega. Promatrala je i čekala. Tek kada je i kovčeg poprimio zelenkastu boju sjela je na stolicu. Radost na licu i bljesak u očima. Uspjela je, spasila ga je… može krenuti dalje.

14.02.2011. u 20:50
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |

Svatko ima nekoga koga više nema, svatko koga više nema ima svoju pjesmu

07.02.2011. u 22:45
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se