Taajni svijet

„Ne, to nije ta polica“ već pomalo uzrujano pomisli u sebi.
„Postoji li ovdje uopće ta knjiga? ne, ne, meni baš ne ide“, sagnula se prema donjoj polici, sasvim nesvjesna svog izgleda i uopće svoga okruženja.
„ali da, pa mene netko gleda… gdje su oči u ovoj pustoši? Što su zapravo gledale, moje rame koje je pobjeglo van košulje… hmm“
Digla se i pogledom potražila strančev pogled.
„pa tu si“ pomislila je vidjevši s druge strane naslaganih knjiga njegov pogled. Samo oči koje su ukočeno gledale u njeno lice.
Osmjehnula se, više zbog nelagode. Strančev pogled je ostao ozbiljan, samo se spustio niže, na vrat i polako kliznuo na rame. Popravila je košulju i klimnula mu glavom u znak pozdrava. Uzvratio je samo ironičnim pogledom, bez riječi.
„Što je sad ovo bilo? Slučajni susret s nijemom osobom?? Ma doviđenja…“
Naglo se okrenula, pošla je prema izlazu knjižnice ne osvrćući se.
Pri samom izlasku, nečija ruka, topla i čvrsta se našla na njenom ramenu. Okrenula se i susrela se upravo s onim pogledom koji je do maloprije bio zaklonjen iza naslaganih knjiga. Trnci su je prošli „što hoće ovaj čovjek?“

Nepomično i bez riječi ga je gledala. Nije mogla ništa reći, kao začarana tim njegovim pogledom, osjećala se samo toplina njegove ruke na ramenu. I dalje ozbiljan, nije odvajao pogled s nje. Otvorio je usne i tihim glasom rekao: „Ovo rame je stvarno neposlušno“, pri tome mu je ruka krenula prema rubu košulje, povukla ju na rame, zadržala se koju sekundu na vratu, dohvatila pramen kose koji se spuštao niz vrat.
Sada je držao taj pramen kose i znalački ga promatrao. Odjednom kao da je poludio, plamen mu je zahvatio oči, kroz zube je progovorio: „odlazi, odlazi odavde…“
Uplašeno je krenula van, jedva je dočekala gužvu ulice, njenu buku koja ju je vratila u stvarnost. Krenula je na parkiralište, nemir ju je natjerao da se osvrne prema ulazu u knjižnicu. Stajao je tamo, čovjek uspravan i visok, gledao ju je kako odlazi, pratio još uvijek onim pogledom bijesa.
„Čudnog li čovjeka...“ govorila poluglasno sama sebi, više da se smiri od događaja koji ju nije ostavio ravnodušnom.
„Što je htio zapravo? Čemu ta predstava? Tko je on?“
Pitanja, pitanja…
Da bi zaboravila na stranca, upalila je radio.
„Zašto se ova vožnja uvijek mora okončati dolaskom u tako pustu kuću? Auto je zapravo sasvim dovoljan za moje biće, mogla bi u njemu živjeti. Voziti se tamo gdje treba, spavati na stražnjem sjedalu, život bi mi se sasvim ugodno odvijao u autu“ Nasmijala se svom razmišljanju… „ludo...“
04.08.2010. u 20:30
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |