Taajni svijet

Nije me zapravo zanimalo...
...od čega živiš
...koliko imaš godina
...jeli priča koju mi pričaš istinita
...koga znaš i kako si dospio ovamo
Zanimalo me...
...jesi li u stanju vidjeti ljepotu koja se ne vidi
...jesi li spreman ispasti ludica zbog ljubavi
...što te gura naprijed kada se sve ostalo sruši
Sad znam...

Živi… upravo tako... kako si odlučio.
Sa turobnim pogledom slučajno upućenim kroz krozor.
Sa navalom bujice bockavih riječi koji padaju kao kiša. Sa namjernim skretanjem pogleda u stranu... ponekad.
Ukrasi lice osmjehom lijepim, lijepim kao lijep dan. Reci sve i ne reci ništa. Baš me briga.
Ali kada nestane buke, utihne i zadnja pjesma koja se vrti u pozadini stvarnosti, a noć
se uvuče u svaki djelić tvoje blizine. Kada je tišina toliko glasna da ti ne pušta san na oči, probaj ne
pomisliti, probaj ne zamisliti, ono što je odavno, ono što se spušta niz zidove sjećanja. Što je mirisalo
u zraku, što se više ne govori, što je kao nestalo.
Probaj ne pomisliti i ja ću zauvijek odlučiti da... NP.

Vidjeh ih danas, nakon dugo vremena... ostaviše me bez daha... ponovo.
Još uvijek s onim sjajem, žive i velike. Mogla bi ih gledati satima, a da se ne zasitim... i
opet mi nebi bilo dovoljno. Nisam im mogla sve reći gledanjem, nisam, iako sam željela...
Nema veze, znaju one sve, one sve vide i kada misliš da ne vide.
Zato i jesu tako lijepa ta dva zelenkasta malahita.
Zeleno nije dovoljna riječ za njih, ni jedna riječ nije dovoljna...
One otimaju svaku riječ sa usana.
Čuvaj mi ta dva kamena, čuvaj... kao oči u svojoj glavi... zbog svih divota koje su kriju u njima.


Sreća nije u tome da imaš nekog pored sebe s kim možeš, sreća je u tome
da imaš pored sebe nekog bez koga ne možeš.

Živimo svoje živote ne razmišljajući zapravo o sebi, da, mislimo... ali kako da si
ugodimo, svoje materijalne i emocionalne potrebe... o da... još kako o tome razmišljamo...
Ali svoje tijelo, njegove dijelove i funkciju... tko o njima razmišlja? E golema, golema...
Uvijek me taj mozak fascinirao, skriveni mišić zaštićen kostima... a oni opet prekriveni
više ili manje lijepom slikom :)
Mozak - to smo mi :)
Na koji način mišić radi... uh... na bezbroj načina...
Sinoć sam čitala knjigu, roman zapravo, toliko me je okupirao da ne znam za granicu.
Znam da je kasno, ali ono... ajd još jedno poglavlje, pa idem spavati.
Polumrak u sobi, Golema u svom krevetu i čita, čita... polako osjetim kako mi se
spava sve više.
Neću zaspati - pomislila sam - ovo me stvarno zanima.
I baš nakon te misli zaspala sam... još uvijek čitajući tonula sam u san. Trgla sam se nakon minut-dva i
shvatila da sam zaspala, ali moj mozak je nastavljao čitati u snu... hehhee... koja neobična
pojava.
Shvatih, zaspala sam u pola rečenice i u snu jednostavno dodala nastavak
te rečenice. Naravno, nije bio kao onaj iz knjige, ali mozak je tako reagirao, sam
sebi počeo čitati roman, po svojoj želji :)

Često sanjam jednu osobu, i... toliko je prisutna u mojim snovima da mi je to postalo normalno.
Vjerojatno zato što se često na neki način s tom osobom družim kroz dan.
Ali ima nešto neobično u tim snovima u kojima je i ta osoba prisutna. Što god da se zbivalo,
što god da radili, gdje god se našli, ta osoba šuti. Baš šuti, ništa ne
govori (maca pleeezik popapala, ha?) i koliko god osoba bila šutljiva, meni je sve
jasno... i što hoće, što misli...
Zbog čega tako mozak radi?
Zašto iz usta te osobe do mene ne dopire glas?
Možda zbog funkcije ćevapa?

;)

„U ljudskom mozgu postoji 100 bilijuna
(100.000.000.000) živčanih stanica, koje mogu slati poruke tisućama
drugih stanica brzinom od 320 km/h. Kada bismo sve živčane
stanice mozga poredali jednu do druge, stvorili bismo zamišljenu liniju
dugačku 1000 km, ali bi linija bila vrlo uska, širine kao tisućiti dio jednog
milimetra.

Zijevanje razbuđuje mozak
Zijevanje se povezuje s umorom i pospanošću, međutim, ono zapravo budi mozak. Zahvaljujući njemu u pluća ulazi više zraka i mozak dobiva više kisika, što ga čini budnijim. Zijevanje je dakle nastojanje tijela da ostvari punu koncentraciju.

Činjenica je također da je zijevanje zarazno. Nitko ne zna zašto, međutim, na taj način pomažemo i drugima da se razbude. Zanimljivo je da zijevanje nije zarazno među drugim sisavcima. Npr. psi zijevaju u stresnim situacijama i njime smiruju ostale pse.

Računalne igre razvijaju sposobnost izvršavanja više radnji istovremeno
Akcijske video igrice, traže raspodjelu pozornosti po cijelom ekranu, te brzo otkrivanje i reagiranje na okolnosti. Drugim riječima igranje video igara i nije tako loše kako se čini.

Veličina mozga ne određuje inteligenciju; konačno Albert Einstein imao je mozak prosječne veličine.
Međutim, istraživanja su pokazala da inteligencija ovisi o vremenu stvaranja sinapsi – veza između moždanih stanica. Sinapse rastu ili se smanjuju tijekom djetinjstva i mladosti, a obrasci po kojima se to zbiva utječu na inteligenciju.
Mozak koristi manje energije od žarulje u hladnjaku.“

Neizravno, ali po njenom mišljenju ipak direktno pitanje, koje je bilo usmjereno u njenu odluku tako jako izraženu, u njena uvjerenja kojih se svaki dan držala od strane jednog Zajebanta kojeg nikada zapravo nije upoznala (ali ga po njenim riječima već jaaako dobro zna!), izazvao je na njenom licu baš onaj pogled...
Već i ovako ogromne zeleno-smeđe okice, postaše još veće, usne se malko stisle i nakrivile... na njenom licu se mogla pročitati želja, pomješana sa zajebancijom...
"vamo, vamo mi ga dovedi, oči u oči, da mu sve rečem, sve što ga ide.."

Pitanje tako vješto i lako postavljeno osobici koja je vegetarijanac...
Kada bi u jabuci koju jede našla crva, da li bi ga pojela?

Uz onaj opisani izraz na licu, s malo zategnutim mišićima lica, uslijedio je odgovor odmah u drugoj sekundi:

Ne, nebi ga pojela, nego bi ga udomila, zbog njega nebi imala druge djece, jer bi svu svoju pažnju posvetila malom crviću plavih uvojaka i velikih izražajnih crnih očiju...