Taajni svijet

Zar ne može biti kraj?

Nakon borbi, glupih ratova, gubitka i pobjede,
neprobojni štitovi razuma, izglancani bljeskaju na suncu...
Zar je moguće da nakon svega ne vidi dobro?
Zašto vojnik nakon uboda koplja ne osjeća ništa?
Bol?
Nije to bol od uboda, to je bol što ne može dalje...
Mrtvilo?
Nije to mrtvilo, to je osjećaj bez osjećaja...
I što više razmišlja o tome... manje razumije...
Zar je mozak tako sastavljen da je odlučio lagati sam sebi?
Zar oči koje gledaju vide drugačiju sliku od stvarnosti?


Zbog čega bi vrijeme dolaska moralo biti proporcionalno vremenu odlaska?
Kada dolaziš pješke, a odlaziš avionom...



Šapnuo si mu priču koja se prostire poljem logične stvarnosti... i još uvijek mu nešto govori da je to ipak samo priča, bajka...

Možda u određenim dijelovima šarenih krugova nema mjesta logici i razumu...



Onaj ranjeni vojnik koji je dopuzao do polja titrice, ležeći na zgaženim travkama, upijajući mirise koje raznosi vjetar, gledajući u oblake koji lagano klize nebom... želi izgovoriti samo jedno...
ne želim više biti dobar...

02.12.2009. u 21:30
| Šta ti misliš? (2) | Tko printa? |