Taajni svijet

Čudan splet okolnosti... biti sranac nekome koga dugo znaš...
Dugačak, nepreskočiv, hladan... kineski zid u malom vrtu...
Tu je, mjesecima je nastajao, primjetno, ali ipak iznenađujuće brzo
za moju neprilagodljivost...
I koliko god uživao u mirisima tek niknulog cvijeća... znaš za njegovo postojanje... zid... mjerljiv samo u svjetlosnim godinama...
Njegova hladnoća remeti mazna jutra, osjećaj spokojnosti u nečijim rukama... davno izgubljene dodire...
...plašim se, prognat će me tamo gdje nikada nisam htjela biti... u zagljaj nepoznatog stranca u nepoznatoj noći...

I lile su kiše, slane i bolne, ali ipak kiše,
i ne pitaj me zašto je volim... znaš da ona puno toga sakrije...
šareni kišobrani ne dolaze u obzir... neka padaju kiše, stvarno je vrijeme... moraju odraditi svoju ulogu, više ne mogu dugo čekati taj potop... puknut će brana na suho, a onda će biti previše očito...
Nema se za što žaliti, bilo pa prošlo... i previše bilo... i previše prošlo...

Željene granice ipak ne možeš prijeći, pripadaju drugim stražarima... srolaj me prema dolje i znat ćeš o čemu govorim... iz svakog slova, iz svake riječi izvire...

Palim muziku, neka poremeti tišinu i krivudave misli... sjeća me na onu novembarsku kišu kada nije padalo... i onu prikrivenu, neizljećivu bolest koja je isplovila van... u noćnim satima, a ti si pitao za lijek... nema lijeka... ne može se sve izlječiti... al kucni u drvo neka bar ovako ostane.

Dobro je ne znati budućnost... treba živjeti za trenutak sadašnjosti... zato neka krene kiša i opere svu sivu prošlost iza mene...
... želim još jednom... bosa trčati ulicom... mokrom od proljetnog pljuska...

Jednom
davno,
jedan
Zajebant
htio
iskamčiti
od
jednog
lozogriza
cijeli komplet ćevapa...

al neznam
da li bi se sad
zadovoljio samo s jednim...
vrlo vrijednim...
malim,
slatkim,
"nepogrešivim"
i neponovljivim...
ćevapčićem...

Ipak,
apetiti s godinama rastu...

Znam da će nekima neobično
zvučati ova rečenica...
al probaj me uzeti za ruke i skuhati gulaš...
... ne može se to... zbog onog pogleda ispod obrva...
malog mačka u čizmicama...

22.9.2009. - Dvadesetčetverogodišnja Ukrajinka, Kseniya Simonova, pobijedila je na ukrajinskom natjecanju talenata i oduševila svijet. Na Youtube-u njezin nastup pogledalo je oko dva milijuna ljudi.


Simonova crta serije slika u pijesku. Na osvijetljenoj tabli koja pokazuje njeno umijeće na velikom ekranu, izmjenjuju se slike njemačke invazije u Drugom svjetskom ratu. Te su slike dirnule publiku, rasplakale mnoge i ona je osvojila glavnu nagradu od 75 000 funti.

Kseniya Simonova počinje stvarati sliku koja pokazuje ljubavni par koji sjedi na klupi pod vedrim nebom i drži se za ruke. No, pojavljuju se vojni avioni i scena se briše. Zamjenjuje ju slika lica žene koja plače, nakon čega se pojavi dijete i ženi vrati osmijeh na lice. Ponovno dođe rat i Simonova baci pijesak u kojem se pojavi lice mlade žene. Ona u sljedećoj slici postane tužna i naborana udovica nakon čega se slika pretvori u spomenik neznanom vojniku. Slika dobiva okvir zbog kojeg gledatelj doživljava scena kao da gleda na spomenik s kućnog prozora. U završnoj sceni majka i dijete stoje unutra, a muškarac vani s rukama na staklu izgovara zbogom.

U borbama na Istočnoj fronti u Drugom svjetskom ratu, koje ukrajinci nazivaju Great Patriotic War, poginula je četvrtina stanovništva, točnije jedanaest od 42 milijuna ljudi.

Čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže - tko ne misli ovako taj kleveće i laže.
Ljudi bez kalibra i ideje, ufuravaju nam istine crno bijele. Investicije su probile plafon, troše se krediti, svuda mnogo paranoje, svi su do grla u Jkrizi.
A mi??... mi bismo htjeli biti centar svijeta, kineski sindrom za mnogo ljeta...
Šljakeri danas žive ko bubreg u loju, nitko ih ne dira dok stoički drmaju lozu, penzioneri sjede mirno kao ptice na grani, raj za moju baku - vrte se tobogani...
Svatko malo neko se pospe pepelom po glavi, opreznost prije svega, budi pametan, stari... šta ti tu možeš? ne budi lud - oni bi tebe mogli ravno na sud...

A ja?... ja nemam dara i... zabranjeno da se odgovara...

Moj dragi nije nikada bio u jumbo jetu, ne pada mu napamet - on drži dijetu, klinci zure u TV i to po cijeli dan, oči su im četvrtaste kao ekran... ovih dana vraćam se kući, raaaano, u pola šest, jedino što mi paše u tom trenutku - jogurt u frižideru, udarac u glavu me brutalno dovlaći svijesti - ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti...

Moj prijatelj... je visoka osoba... i kada obujem štikle na kojima su pete 9 cm, opet je ON visoka osoba. Maaaa, pravi se važan...
Moj prijatelj je najjača osoba na svijetu i znam da bi me branio kad bi me napale ninđe.
Moj prijatelj je opak... ma Hitler mu nije ni do koljena.
Mrzi rasizam i pedofile... eeee njih bi kažnjavao... uf, što bi ih kažnjavao...
prvo u zatvor s obdarenim srnsima, a onda do kraja života pokretna meta specijalcima...
Mog prijatelja se svi boje, pa čak i Staljinovci...
Moj prijatelj misli da je dobrota subjektivna kategorija (i to potpisujem) i ako si dobar da je nekažnjavanje dovoljna nagrada.
Moj prijatelj ima brze prste i rodio se s tipkovnicom.
On nikada ne psuje.
Moj prijatelj je najzabavniji Zajebant za kojeg znam.
Moj prijatelj je vješt u instaliranju i deinstaliranju, (vrata, prozora (windowsa), bravica), zna puno toga popraviti i nije mu teško kad mora šarafati.
On je pravi majstor Mrkonja i nekada davno je imao svog šegrta Hlapića.
Zna puno puta tokom dana instalirati čak i sušare.
Obožava brzinu i Ferrari crvenu boju. Obožava spavanje, fina mu je moja mađarica :)
Njemu ispiti idu kao meni razvući tijesto za pitu. Ima dedu pravog zmaja i meni neda ni da se ošuknem o njega...
On misli da moj ćaća grize lozu.
Mog prijatelja vole zvati neke spodebe na mobitel pod godišnjim i u neradne dane. Izvikuju njegovo ime po hodnicima, ali neću napisati njegovo ime, da mi ga ne ukradete...
Vodio bi me čak i na Aljasku, Sjeverni pol, a ja bi njemu poklonio otok, staze i bolid.
Znam da mi je najbolji prijatelj jerbo njemu mogu reći sve, a on meni čak i "NESERI!"
Kad je ljut sigurno bi me i ugrizao za ruku, čita moje gJuposti, ali tome i služe prijatelji... :)) (da se grizu i čitaju...)
O mom prijatelju bi mogla napisati još desEt postova i nebi sve stalo u njih...

On je čudo prirode, neponovljiva jedinka :) s prekrasno zelenim, krupnim i toplim očima... i meni NE MOŽE NIŠTA

Izjava dana
... pa ja sam kao i ti... pijem cijeli dan...

Boce s riječima su napunjene i čvrsto zatvorene... kako nebi izlapile.
Treba ih čuvati, sakriti u najtamniji dio postojanja, toliko ih čvrsto čuvati da zaboraviš na njih... zaboravljaš na njih kada ti trebaju, pa ostaneš bez teksta
kao nijema slika na zidu.
Lutko, kreiraš si život najbolje što znaš i nitko nema prava reći što ti je činiti.
U mislima poznatog stranca zauzimaš kraljevski dio i to ne znači ništa, za tebe ne znači ništa...
On je samo stranac koji korača istim putem kao i ti... šutljiv, uspravan, zamagljen, ali ipak tu, na korak od tebe... nije ti bitno tko je on, ni što misli, ali ne zaboravi ga pitati ono što si htjela, otvori bocu čvrsto zatvorenu i popij gutljaj istine... prije nego skrene na drugi put, različit od tvoga...

kada zaspem ne reci mi što sam ti bila... jer nećeš znati da li te čujem
kada zaspem nemoj me buditi, pusti, bilo je vrijeme, umor je dostigao vrhunac
kada zaspem, pusti me da sanjam ono što nisam mogla imati u javi...
ne remeti tišinu, poslušaj je, ona će ti reći sve... i ono što si slutio, i ono što je bilo kao nevažno...
san donosi smiraj, ne samo za onoga koji spava, nego i za onoga koji te gleda dok spavaš...

Nemoj se više boriti sam sa sobom, molim te... bar ja znam kako je to, budi jednostavno ti...

Usnula sam san,
otvorenih očiju
...ti to znaš... jer si pogledao u njih

Spremna sam na sve... i vjetojatno ću se dočekati na noge kada doživim nešto ružno, i vjerojatno nitko neće saznati kako me neke riječi pogode... nije ni bitno...
zato pusti me... bar ponekad, nek zaplovim u to bezbrižno i slikovito sanjarenje...

Neću ti reći ONO što znaš... i što će uvijek vrijediti

Ali hajde... zamisli, stvarno zamisli
ono more, njegovu toplinu koja te okružuje...
onu bjelinu snijega koja te tjera na izlazak van
onu kišu koja ti umiva lice, a ti se smiješ, jer znaš što ona nekome znači
Hajde, zamisli onu brzinu na beskrajnim cestama
onaj okus lubenice u ljetnim vrućinama
onaj zvuk gitare koji te smiruje
onaj slučajni dodir... pa reci da ne godi...

Ne bojim se, ali stvarno ne bojim... ničega.
Vjerujem da svatko na ovom svijetu ima nekakvu svrhu postojanja koju više otkrivaju oni koji ostaju iza tebe, ti si više ili manje svjestan toga, zavisi od ljudi koje imaš TU, pored sebe, uz sebe... koji te vole... iako to ne kažu... to se podrazumjeva. Bojim se jedino njihovog gubitka, ičezavanja sebe iz njihovih misli...

Jednom davno netko dade odgovor na moje pitanje da treba živjeti k`o čovjek, a ne kao crv... (iako neke ispunjavaju isti) i kako vrijeme prolazi, sve mi je jasniji njegov odgovor...
Hajdemo ŽIVJETI, pa koliko god to trajalo (i ovdje ti neće proći ono ajde de... nedam! :)
Čovjek je složeno biće, od krvi, mesa i ono malo duše, a opet koliko god se činio složenim, u stvari je jednostavan, zavisi koliko si vješt u rješavanju pojedinih jednadžbi.
Tužan si, ljut si, bolestan, ogorčen i jadan samo onoliko koliko u stvari dozvoliš sam sebi biti baš to. Sve si to moraš dozvoliti, ali i prekinuti na vrijeme.

Svaki dan je dragocijen po nečemu i neponovljiv, treba ga doživjeti, otvorenih očiju (ovako).

I nemoj misliti da sam nesretna, baš naprotiv, sretna sam, jer ista ona osoba gore pomenuta dade odgovor na pitanje kako izgleda sreća kad se uveća... reče - ogromno iliti golemo... a ta riječ GOLEMO znači puno, za nešto malo...

Pozoveš društvo… napraviš ručak, daš sve od sebe, desert, piće… bla, bla…
U svom tom druženju uvijek im priredim nešto novo, nešto što još nisu probali.
Eeee, tu nastaju dvojbe.
Neki bez jebemti probaju, pitaju od čega je, ali ima jedan lik koji je strašno pametan u svemu. Nebi on probao nešto što nezna šta jede, ma ni za živu glavu.
I odlučila njega Voćkica ovaj put malo preveslati…
Napravila paštetu… i rekla nek pogodi od čega je. Sastojci su oni koje redovno jede…
I krene on… prvi zalogaj, drugi zalogaj.. paaaa… od graha i vjerojatno piletine…
hehehe… kako je samo mlatio po njoj i s tolikim znanjem o okusu iznosio svoje stavove… kako se baš dobro osjeti okus graha, kako je malo ljućkasto, ali tjera na još… i tako, kad je to njegovo JOŠ potrajalo dosta dugo da je prestao konzumirati paštetu, odlučila sam mu reći kako je jeo paštetu od kuhane leće bez imalo mesa…
jaaao, taj njegov pogled prevarenog djeteta i stav tijela da bi me najradije namlatio, mi je natjerao onaj bezobrazni osmjeh na lice uz pitanje: Hoćeš još?

Ovih par dana ga je opet uhvatilo.
Nema ga, ne postoji za mene, ma za nikog... a i ono malo što je tu, doslovno ludi...
Vraća se umoran, jedva hoda, raščupan, žedan i gladan...
Po noći ne može spavati, neda drugima spavati... opet je u akciji i opet gJebe...