Taajni svijet

Četiri dana sam vegetirala - doslovno...
Koji tupav feeling.
Spavaš, udišeš zrak i zaljevaš se vodom, baš kao voćka.

Ako biljke imaju osjećaje, a morale bi imati (ipak su živa bića), kakav je to osjećaj biti uvijek na jednom mjestu?
Bez promjene?

Dali im je dovoljno malo sunca, vode i zraka da bi se osjećale ispunjeno?

Imala sam jedan cvijet.
Nije to bio običan cvijet.
Zapravo, to je bila mala biljčica koja ne cvate, ali opet je bila zanimljiva.
Mali, zeleni listići koji su bili zašiljeni, a po tim listovima je imao bijele crtice.

Nalazio mi se na radnom stolu i jednog dana ga je Netko ugledao i rekao: "kako lijep cvijet"
Dala sam taj cvijet toj osobi.
Radovalo me to što će, kad pogleda cvijet, možda pomisliti na mene.
Dobio je ime - Howie...
Ali ŠMRC, nije mu bilo suđeno, iz nekog razloga je mali jadničak propao.
Boli li biljke kada propadaju, kada počnu truniti?

Ovo današnje sunce me zbunjuje, pretoplo je i samo se odjednom pojavilo.
Kao da je netko povukao crtu i rekao - evo, sad je tu kraj zime!

Misli su mi zbrčkane i čudan završetak veljače...
Ma sve mi je nešto neobično.
Kao da sam zastala na pola puta neznajući kuda sam krenula.
I čekam, čekam... nešto...

Znate i sami, kak to izgleda kada vas ščepa gripa, nisi za ništa, samo spavaš, budiš se još umorniji, čas ti vruće, čas ti zima...
Danas pročitah, naravno između snova :), da pisanje liječi...
I probala... posložiti na papir, sve te riječi koje su mi bile na vrhu prstiju, ali mi se ništa nije učinilo zanimljivo i tako... bezveze škrabala i brisala...
A ONDA, dogegam se, onakva sva nikakva do kompa, i pročitam poruku koja me razveseli, ali stvarno razveseli i razvuče osmijeh... da BAŠ onaj pravi osmijeh...

"Jezus marija, pa ti si stvarno jebački bolesna... ZA KREVETOM"

Lijepo je imati takvog prijatelja i ovom prilikom ću napisati, nek svi znate, Bartolomeo je čovjek kojeg bi svi poželjeli za druga... a moja malekonst ga ima :)

Pošto neću biti u stanju dočekati ni 23h, a kamoli ponoć, ovom prilikom malo ranije objavljujem čestitku...
(želje su jedno, mogućnosti drugo :)

Sretan rođendan Srećo

Kako nastaje crv u voću??

Dva sata i petnaest minuta... podivljala horda je još u afektu... sjedam i krenem promatrati ljude oko sebe... aaaaaa... a kao slave, slave... (e neću više napisati šta "slave", jerbo mi dosta toga dana). Ma, bitno je da se nađe razlog, razlog ogromnom lokanju, ispijanju alkohola...
Gledam i dalje iz prikrajka... stvarno smešno... onaj se penje po zvučnicima, onaj se s drugim onim valja na sred podija - mrtvi oblokani... sunce krvavo...
Jedan tamo ta trane, skida majicu i pleše polugol... a mjuza... ma kakva vražja mjuza - užas!
Voćko, šta je tebi ovo trebalo??
Žrtvuješ svoje uši i oči, zbog... dotičnog... ufffff... a i dotični je podosta krasan... pomalo nestabilan na nogama... no dobro, ajd... i to je za ljude...

A sad tema - glavna!
Jebeno mi cijelu veče kaput na naslonu stolice, nikad ga ne nosim na vješalicu, oko 1:45 krenuh na nekakvu kraću vožnju i vraćam se totalno iscrpljena oko 2:25... neznam kak je noćas bilo kod vas, ali naše ceste su led ledeni... vrludala ko pijani pingvin s bolidom po cesti i molila nebesa da ne naiđe drugi auto.
Vraćam se nazad na "dernek", i odmah s vrata, jedan podosta nacvrcani poznanik hoće plesati... ma daj, diš mene za te stvari, ali neodustaje, stisnuo mi prste da sam skoro vrisnula. On svoje, ja svoje... ma ajd, vidim da ću ga se najlakše riješiti ako odgegam taj jedan krug... odnosi mi kaput na vješalicu...

Fajront... NAPOKON!!!!

Krenem prema vješalici po kaput, a ono gužva ko da se pare dijele, reko čekaj Voćko malo ta trane, ali vidim iz daleka, opet jedan nacvrcani kojeg podosta dobro znam, miče moj kaput s vješalice... kaput mu pada na pod... iz kaputa ispada mobitel i upaljač... sve vidim iz daleka... pijan je, reko, idem si pokupiti stvari... a kad ono!!!!

Pa on mrtvo ladno pokupio moj mobitel u nutarnji džep svoje jakne... ostala sam sleđena... ajd, nije neki mobitel, već je stvarno crkavao... ali brojevi, svi brojevi mi odoše u materinu!!!
Stojim malo dalje od njega i gledam kretena... da se proguram do njega, zviznem mu šamar i zatražim nazad mobitel? Ne, kao da sam ostala paralizirana, ni A, ni BEEE, iz mojih usta, noge kao da mi je netko zaljepio i ni makac... samo ga gledam i ne mogu vjerovati... čovjek kojeg redovno srećem, koji se ponekad nađe u našem društvu... ma nevjerojatno...

Da, za većinu previše znatiželjna.
Znatiželjna oko stvari na koje ljudi oko mene ni ne pomisle.
Neki dan dobih kritiku kako se još nisam asimilirala s društvom... a moguće, moguće...
No, ni ne želim se asimilirati s takvim društvom, jednostavno NEĆU.

Po meni, društvo koje se brine samo o svojim fizičkim potrebama i željama, nije kvalitetno društvo.
Jebajga, ali nije.
Svi se mi brinemo za te stvari, ali ne moram iz dana u dan s ljudima pričati, šta će biti sutra, kako ću preživjeti s kreditima, i kako da si kupim komad krpice ili komad namještaja.
Sve to razumijem, jasno to meni sve, ali ne želim se zadovoljiti samo s tim. Želim znati više :) i o drugim stvarima.
I sretna sam kad nađem osobu s kojom mogu razmijeniti svoja "drugačija" pitanja. A vjerujte, tako ih je malo, premalo... (no dovoljna je i samo jedna Osoba... i ja već sretna).
Ne mora ta osoba znati odgovore na sva pitanja, bitno je da razgovaramo o drugačijim temama nego što društvo "nalaže"
(i opet Voćka - buntovnik bez razloga...)

Krenuviši od samog čovjeka kao jedinke, zar nije žalosno što se ljudi ne zapitaju najbitnije stvari o samome sebi??
Tko sam, zašto sam ovdje, kako naše biće funkcionira i kuda idemo?
Da, znam,sad ste se nasmijali (mala mal previše filozofira), ali meni je to žalosno - ne razgovarati ponekad, o osnovnim stvarima, koje najvjerojatnije nećemo nikada ni saznati (misterij, misterij - reče Netko :)
Ali zašto biti na neki način "izopačena" iz društva ako drugačije želim provoditi svoje vrijeme?
Ljudi jednostavno nisi dovoljno tolerantni...
"Ako ja tebe iz dana u dan slušam o tvojim problemima, kako skupiti novce za ljetovanje ili za kožnu garnituru, zašto je tebi u jednom od tih deset dana, koje zajedno provodimo, teško razumijeti i moja drugačija gledišta na život?"

Uvijek ću imati gdje "prespavati" i nešto "pojesti", sad ću karikirati, ali majkumu, ako nemam šta jesti, posadit ću neku biljku, ako nemam kuću, pa već ću sklepati nekakav ležaj... šta je sa svim drugim stvarima? Kako nastaju osjećaji? Zašto reagiramo na tugu suzama? Zašto na različite načine doživljavamo humor?
... ma bezbroj pitanja se mota po ovoj glavi... netko će reći... bezvezna pitanja, jer nikada nećeš neke stvari saznati, pa zašto se onda i pitati... a većina će me pogledati kao da sam pala s Marsa...

Ali eto, ipak želim i o tim stvarima razgovarati (pa taman i nedobila odgovore), shvatila okolina to ili ne...

Neki dan se našla u vrlo ugodnom razgovoru i još ugodnijem društvu...
I tako ta osoba spomene jednu mal neobičnu poslovicu:
TKO SE U PETAK SMIJE U NEDJELJU PLAČE
I krenem mal istraživati te Rvacke poslovice, a ima ih, bogme ih ima svakojakih...


"Crni šešir na ćelavu glavu" /???/

"Dva bez duše, a treći bez glave" /majko mila.../

"Dočekat će maca, na potoku vrapca" /hehehe... hoće, hoće/

"I moja bi majka znala pitu peći"

"Jezik nema kosti ali može bosti" /aha... jesil sad vidio??/

"Kad mator ker laje, treba gledat šta je"

"Kesi zube ko lisica na šipak"

"Koji me je lani bio, ni danas mi nije mio" :)

"Nestavljaj sva jaja u jednu košaru" /!!!/

"Na onu se voćku ne bacaj, s koje samo voće pada"

"Nemoj biti ljuta da ne budeš žuta, nego budi dobra de ne budeš modra"

"Ništa se s obrazom nije izmješalo" /a daj... neću tako/

"Srića te gleda, a nesrića neda"

"Tko na vatru pljuje, popljuvat će se"


i da, danas sam saznala, kao i otisak prsta, i svačiji jezik je unikatan...

Znam, znam... misliš tužan je dan,
kada semafor je crven, a ti žuriš u stan...

Znam... misliš ako nije bijelo, onda mora biti crno...

Znam... pesimisti tako razmišljaju...

Znam... optimisti nemaju iskustva...

Al nije, ma BAŠ nije...

...i više ništa napisati N E Ć U

iako još nešto znam, ali BAŠ zbog toga NEĆU!