Taajni svijet

... ali za sada, neizvjesna...

Nemam baš mnogo želja...
želim... hmmm... želim nešto završiti, nešto što već mjesecima povlačim za sobom, al baš ono, pravo želim završiti s tom pričom. Probuditi se jedno jutro i pomisliti... više nisam u zaostatku...

Želim... ne izgubiti Sreću :)
Želim... više opuštenosti...
Želim... neke malene sitnice... i želim nešto što nikada neću imati...

(Proš'o sam sever i jug, širom pa u krug, i čega sam ostao željan?
Pa ne baš mnogo tog, bršljana s jednog zida visokog i...)

Bye, bye svima u staroj i sretno u novoj!

Lipo je provesti još jednu godinu i znati da imaš Nekog svog, drago biće, prijatelja i...


i bolje bi ti bilo da ovisiš o mojoj milosti prema tebi samoj

Malo reć malo, a kamoli napisat isto

na DO 80 SeRaVi

samo pazi da ću te promatrat
zašto promatrat?
da mi dedu ne smotaš, ili ga nedajbože oklagijom pomilkiš!
UBOJICO!

OPTIMISTO!
ZAJEBANTU!
VJEŠTICE!
DILERU!
NNNAFKOMANU!
SAVRŠENI!
PREVARANTICE!
NIJE ISTINA! (SUŠARA)
ISTINA JE ISTINA....JADNOG MALOG SERONJU PREVARI SAMO DA PUSU OD NJEGA IZVUČE...pa sad kad dijete bude mislilo da nekome stvarno rođendan traje mjesec dana...onda će tko biti kriv!
btw, MAŠTOVITA!


nisam još to čuo - mora da si izmislila!

Pa kad sam ja savršen, bogati!

ko će tebe više znat šta pišeš - a šta misliš

jebate pa di si vidjela da od gume lete iskre???

Eh da, sad kad sam te dobio na tu temu...otkud takav post, pobogu dijete...

tak mi se i činilo, pa mi se u jednom dijelu učinilo da si kresnila u delirij
reko ode mi Sreća mal samostalno vazduhoplovit

ma da piješ, to sam otprije znao, ali da se drogiraš, to sam si jučer potvrdio, mislim si ja u sebi

dobar tek i tebi Kajsijo - pazi da te ne pojedu

probudio se jednog dana s njima na vrh jezika
(mislim imenima, ne osobama - i prestani maštat)

dobro, dobro, kad meni jezik ostane pun rana ti ćeš ga liječit, da znaš!


jel ti to mene opet povlačiš za plezik? Nemoj da dođem malo gore pa ljljljljljljljljlj i kažem da vršim inspekciju slatkosti...


Rusi i dalje napadaju ko nespašeni... ladan vjetar piri nam za uši, meci fijuču ko nespašeni...uglavnom - ladno jebiga, standard


I zašto ti mene slijediš? Jel te nije boga strah tako se ponašati?!?


cunce grije, liječi rane, cvrčci cvrče, nikog oko mene...uh
(de izbaci jebene cvrčke - nakon duljeg vremena jebeno iritiraju)
evo izbacila..., voda lagano podrhtava, masira tijelo i dušu, divota
pijesak na plaži...
....I JA BI TAMO!

...problem - jednosjed, drugi problem - nema prtljažnog prostora - da biram umjereniju varijantu?


dobro... i koliki trebaš? (predpostavljam 2x1,8m - ja bi naručila jedan preko cijele sobe :))
i tata bi sine...hehe

ZOVI ME, DAJ NE BUDI PROŽDRLJIVA
I JA BI BIO SAVRŠEN

a tebe tvoja "farbala" da je autobus odvezao pelene... eto šta je žena sve morala raditi, sam da te nauči reda...
ohoho...niski udarci, niski udarci
TI SI SPAVALA POPU U DVORIŠTU

a jesi ti telepat?
mislim da nisam, a ti?


456*235=?
(a onda u drugoj sekundi :): 107160



Alo Srećo, ko ti je taj dedek?
reko pa nije mi valjda Sreća popizdila pa na faksu ofira s dedekima!


i za kraj, jedna iskrena rečenica: Zeko... ne seri!!

Već sam si bezbroj puta rekla da u ovom današnjem snobovskom društvu, ne treba govoriti što misliš, pa čak ni u društvu, nazovimo ih prijatelja...
Ma zamislite te prijetvorne likove... tema - kamo sa sobom (ne, ne preko vikenda (što je nezaobilazna tema skoro svakog vikenda na netu)), nego kamo sa sobom tj. kamo s vama nakon života.
I naravno... Voćka izreče po društvo, nazovimo kobnu izjavu - krematorij!!

Ugl. samo dvije osobe s kojima sam i prije o tome pričala, su me razumjele i poštivale moje mišljenje, bez da se zgražaju, snebivaju ili da me gledaju kao da su vidjeli duha...
Ali ta današnja moj izjava, tj. izraz želje, da nakon života želim otići s ovog svijeta u obliku pepela, izazvala je poprilične burne reakcije u društvu. I nikak, baš nikak mi nije jasno - zbog čega??

Jedna se osoba šokirala i to izrazila čudnim riječima, mogla bi to nazvati čak i uvredama na račun moje želje. Kao, pričam gluposti, nisam normalna, vrane mi mozak popile itd...
Ostale karikature su se sve šokirale, no čak nisu imale ni toliko snage da iskažu svoje mišljenje, iako sam pročitala s njihovih izraza lica, baš to što su prešutjeli.

Na kraju krajeva sama tema po njih je bila šokantna, mada je započela ne mojom inicijativom. I zašto se ljudi uopće toliko zgražaju oko smrti?
Sve ih to čeka i po meni je sasvim normalno ponekad o tome razmišljati i razgovarati... no ipak je Voćka...

Jeste li ikada imali malu pticu u ruci... tako malu da vam cijela stane u ruku?
Koji osjećaj... pogotovo kad je pustite da odleti u slobodu...

...je jedna staaara kineska poslovica.


Neki tam čo`ek jednom davno radio na polju. Odjednom pored njega protrči zec (bio je to brzopleti zeko, znaš... kao... još netko), te u trku udari glavom u stablo drveta koje se nalazilo uz ono polje.
Od jakog udarca zec ge-crk, a čovjek ga veselo pokupi i odnese kući. Od toga dana on je odlučio - ostavit ću motiku!
(pih! - pa nije lud, sad da on tu ko budala kopa po suncu, a tam u hladu zečići padaju ko muhe)
Sjeo pod veliko stablo i čekao neće li se opet koji zec zaletjeti u deblo.
(ali nije znao... rijetki su takvi brzopleti zečevi... a možda je malo vukao i na retardaciju taj čiko, tko bi to mogao sad znati... davno je bilo)
Međutim, ni nakon duuuugog vremena zec se nije pojavio, a njegovo polje je ostalo zapušteno...
Pa ti sad čekaju zeku, mislim si ja u sebi.

Lakši primjer mučenja:

Eeeee... pomisliš... BAŠ mi se sad jede čokolada i...
Obuješ patike (ako si u kratkim hlačicama - obuci trenerku - nebi bilo zgodno), uzmeš ključeve, izlaziš iz stana, sjedaš u auto i pravac trgovina...

U trgovini - opet pravac "milka" čokolada, ona najukusnija za tvoje nepce...

Opet nazad u stan, odmotavaš čokoladu, postaviš je tako razmotanu na neko tebi baš pregledno mjesto... neko onako gdje će ti mal - mal zapeti za oko...

Koliko joj dugo možeš odoljevati?






Neki ljudi neće napraviti ono što žele napraviti... neobično ali istinito

Šuma (opet, al štaš kad je tako u pričama)
U šumi borave razne zvijerke, naravno... kad malo dublje uđeš u tu šumu, tamo iza onog grma, boravi jedan čudnovati stvor...
Na prvi pogled, čovjek bi rekao - Bambi, velike smeđe oči, pomalo zbunjen pogled... ALI s vremenom skužiš da se taj Bambi pretvara i u zeca... eh sad si ti zamisli kakva je to zvijerčica u malom...
Svi znamo kakav je Bambi na ledu, noge mu se petljaju, pada na dupe, ali se uporno i diže... i onda sad taj zec... serucka zeko malo, malo po raznim skrivenim grmovima, ali baš ga briga, kao da drugi stanovnici ne seru.
I tak je svejedno, bio on Bambi ili zeko... serucka slične okruglice... no još jedna karakteristika, i bleeeeeji ko koza/ovca... pa si ti misli! A znatiželjan...

I tak ti jedan dan zeko šeta šumom i gle čuda... opazi mačka...
I čuj znatiželjnog zeku: A tko si ti? I šta radiš u ovoj šumi? Pa ti nisi divlja zvijerka? Zar ti neznaš da mačke sjede doma i lipo pajke? Koje te čudo ovdje dovelo? Ma ti si sigurno zalutao? Jelda? Jelda?? - reče skakutavi, znatiželjni zeko mačku...

I šta mačak reče: AHA

Da, BAŠ to AHA, je bilo dovoljno da zeko odma osjeti simpatije prema mačku.

I tak vam je to počelo... društvo za nepovjerovati... al nemojte nikome pričati, znate, jerbo bi moglo biti posljedica... psihičkih nestabilnosti, ishitrenih napuštanja šume od strane drugih životinja, jer njima nikak nebi bilo jasno... kak sad mačak i zeko mogu drugovati... ali mogu, mogu.

Zeko je imao bezbroj pitanja... a mačak je na svako pitanje znao odgovor. Svašta je tog malog zeku zanimalo, ajmeee... ma nabrajala bi do nagodinu...

No nakon izvjesnog vremena, zeko se navukao, a mačak mu se učinio sve umorniji i umorniji... bivao je mačak zaposlen s nekakvim tamo ružnim zadacima i nije stigao više odgovarati na sva pitanja... i šta je zeko mogao pomisliti...

"sigurno sam mu dosadio... samo je pristojan i neće mi to reći (a i bio je pristojan i još uvijek je)... "

U zeku se uvukla nekakva sumnja i nikak da je otjera, i onda se dogodilo još nešto gore... Zeko se morao preseliti na drugi kraj šume, a mačku to baš i nije bilo uz put mjesto, pa je manje svraćao... i s drugim životinjama se počeo družiti više nego je to prije činio... pa čak i s pticama, ma zamislite vi... a ptice imaju dugačke kljunove, tanke noge i samo cvrkuću bez veze, ko svrake... i opet zeko misli... ma, ono gore već pomenuto...
eeee, onda se ponovo probudio i onaj bambi u tom zeki... samo je tugovao i nije bio za ništa...
Kad bi mačak i svratio, od jada nije znao više ni pitanja postavljati...

Zavukao se u svoj grm i prisjećao se lijepih trenutaka, vrtio sjećanja po glavi i konačno odlučio!
"Neću dozvoliti da ovo što je bilo lipo između nas umire, jok! Pa taman i umjetno disanje uveo u razgovor!"
Naoružao se zeko (do ušiju) s pitanjima i krenuo... i kad je vidio da se mačku, koji je inače skuliran, opet potajno smiješi brk - bio je sretan.
Ma ništa drugo ni ne treba jednom tako malom zeki...

Prvo se mora iskopati rov u snježnom nanosu, zatim - koristeći noževe, isjeći blokove snijega točno određenog, malo zaobljenog i klinastog oblika i naravno, određene veličine (cca 0,5 m x 1 m i debljine oko 20 cm).
Njih slažete bočno jedan do drugoga tako da zatvaraju krug.
Na njih slažete novi red blokova, ponovno određene veličine i zaobljenosit tako da konačni rezultat bude spirala, zavojnica koja se sužava prema vrhu.

Na vrhu se ostavlja otvor koji će kasnije služiti za ventilaciju, tj. ispuštanje viška topline (i dima, ako se, npr. nešto na vatrici kuha unutra... mmm mljac...) koja bi inače mogla naštetiti snježnim blokovima.

Za slučaj snježne mećave, postoji i poklopac za krovni otvor koji je obično neki vanjski kamen ili pak snježni blok kojemu su gornji rubovi izrezani šire, a donji uže (kao čep za kupaonsku kadu).

Iskusniji graditelj može izgraditi ovakav iglu za manje od 2 sata.
Eto, ne treba puno, samo doći do tamo je ipak...

Snježne pahuljice, koje izvana padaju na iglu tijekom oštre alaske zime, brzo se tope kada padnu na krov iglua, te tako osiguravaju stvaranje zamjenskog izolacijskog sloja.
Konstantno taljenje i ponovno zamrzavanje iglua čini ga čvršćim i tvrđim, pa se snježni blokovi, od kojih je izgrađen, polako spajaju u jedinstvenu, čvrstu, ledenu zaštitnu kupolu.

Takav iglu može podnijeti i udarac velikog brezobraznog, bijelog medvjeda ako slučajno dobije potrebu da ih malkec zajebaje...

Ma jel vi vidite tog medu...

Nakon toga, eskim dopušta svojoj ženi da odradi onaj završni korak.
Ona u iglu unosi lampu koja gori na fitilj umočen u kitovo ulje, pojačava ju na najjače, izlazi, te zatvara ulaz s još jednim blokom snijega.

Unutar iglua snijeg se počinje taliti od stropa, no zbog zaobljenosti voda ne kapa na pod već se spušta niz "zidove" iglua, te je snježni blokovi upijaju. Kada blokovi budu gotovo potpuno natopljeni vodom, eskimica :) se vraća u iglu, gasi lampu te pušta da se ledeni zrak izvana uvuče u sklonište.
Tako hladnoća, prvobitno krhku snježnu strukturu, pretvara u tvrdi i čvrsti led.
Ahaaa...

Tada je iglu spreman za svoje privremene podstanare, čija tijela, zajedno s kitovim lampama, uspijevaju podići temperaturu interijera na oko 10 - 12°C
ajoooj... na kraju priče, čini se meni, ništ od toga...

Al tko zna... možda bi i uspjeli podići temperaturu na nešto ugodniju...

Novac je prokletstvo za neke ljude, majkemi...

Nisam te stvari nikada baš proučavala, niti zapažala, ali jedna moja radna kolegica me na to natjerala. Htjela, ne htjela - morala sam to primjetiti, jer kod nje je to već bolesna ovisnost za lovom.

Bilo je ljeto i naša Snjeguljica je bila nešto bolesna, ispočetka nije htjela reći šta joj je. Onda je ipak, nakon par dana vrlo neobičnog hodanja po formi, odlučila podijeliti s nama svoj problemčić.

"Znate cure ja vam imam hemeroide... i nikak da mi prođu... bla, bla, bla..." Ne bi to bilo ništa tako smešno da ona nije napravila, po meni, toliko neobičan pothvat...
Rekoh joj nek ode u ljekarnu i nek si kupi neku kremu, mast, ma bilo šta nek traži za to, oni tamo znaju šta će joj dati...
Vikend prošao i u ponedjeljak ju pitam jel kupila tu mast, a ona će meni:
"Znaš li ti koliko ta krema košta???
45 Jkuna!!!! Pa to nije normalno!!!!"

e pa draga i nije skupo ako ti pomaže...

Snjeguljica: "pomaže, super je, ali nisam je kupila, nego sam otišla kod doktora opće prakse, on me pregledao i dao mi mast na recept"

U mojoj glavi se stvorila slika koja me natjerala na grohotan smijeh, jerbo stvarno, ali stvarno nisam mogla ni u snu povjerovati da bi to mogla napraviti!

Al dobro... bilo pa prošlo (iako ja još uvijek pamtim i ponekad zbog toga prasnem u smijeh)

Onda je bilo još puno događaja u međuvremenu, po kojima sam shvatila koliku ta osoba ima glad za lovom, ali ovo neki dan... ma nemam riječi...

Voćka slavila rođoš, ekipica uvijek između sebe skupi nešto love i kupimo jedna drugoj poklone. To su uvijek neke sitnice koje nešto nama znače, ali su u stvari beznačajne.
I koliko je Voćka danas uspjela saznati, Snjeguljica se ponudila kak će ona nabaviti predivnu buketu (ma MsM)...
Njena šogorica izrađuje Jaranžmane za groblja, pa je kolegica pokupila lovu, od šogorice dobila jedan takav aranžman za đabe i dodala nekakvu svijeću... jebate... nikada Voćka nije gedala na poklone, ma niti tražila da joj se ikad išta poklanja, niti očekivala... ali dati joj aranžman koji ide na grob i uz to pokupiti lovu od ostale ekipe i staviti sebi u džep... eeeee... pa stvarno sam se iznenadila šta rade određene osobe kad je u pitanju lova... i to kakva lova... hehehe

Falilo je još samo ono... pokoj vječni...

Ne, neke stvari nikada nisam zaboravila... samo ih ne spominjem. Ne zbog toga što će se netko nasmijati, ne zbog toga što ću ispasti čudna, kak me vole zvati... Da, da, za većinu osoba iz svog okruženja - ja sam čudna.

Čudna sam što govorim istinu, čudna sam što slušam muziku koja se ne vrti po radio-postajama, čudna sam što se smijem kad je smiješno, čudna sam što sanjam otvorenih očiju, čudna sam što volim - baš tako kako volim... čudna sam što plačem na nepravdu u svijetu...


neke stvari više ne spominjem, jer... za većinu ljudi...

kiša nije tisuće malih, nebeskih kapljica koje miluju ovu zemlju - za njih je kiša samo kiša

pahuljice nisu bijeli rojevi, koje prekrivaju zemlju, daju tajanstvenost noći, probude onaj poznati miris, i podsjećaju na... ne, za njih je snijeg samo broj lopata koje će morati odgrnuti, da dođu do garaže...

izlazak sunca koji svako jutro gledam, više ne spominjem - jer tko to još vidi u jutro?


Imam pitanja i dalje u glavi, ma bezbroj, ali... mislim da ih više nitko ne želi čuti...

Imam priča smiješnih, veselih, tužnih...

Možda to iz mene, još uvijek progovara ono dijete... i ostat će u meni, hoće, živjet će moje dijete u meni...

Ako ste stigli dovde s čitanjem, svaka vam čast...




Jel ste pomislili da sam čudna u drugoj ili šestoj rečenici?

Četvrtak... rano jutro, negdje oko 6,45... polumrak u sobi.
Voćka još napol spava... kad ono nešto... samo odjednom – lomljava na ulaznim vratima.
To je on, Tasmanijska zvijerka u 5. brzini i nosi neidentificirani, veliki objekt u rukama.
Naglo povlači ručnu u pol sobe, pogleda u Voćku i progovori:
„jebote.. opet kriva soba!“
Al neodustaje. Odlaže onaj objekt, umotan u tanku spužvastu foliju, na bećarevu stolicu i sjeda na šeficinu fotelju.
Pogleda opet u Voćku i kaže: „Pa kolko je to sati?? Šta ti radiš tu? Gdje su svi?... dobro jutro...“
(ne, nije pitao tko printa...)

Naglo ustaje, odmotava objekt, koji se baš prkosno neće otpakirati... i kida... grebe... al nikak...
Pita ga Voćka – „hoćeš da ja?“
Ajd...
otpakira Voćka, ide bacit foliju u koš... „Neeee!!“ – začuje strašan krik zvijerke, „ne bacaj mi to, to mi treba!!!!“
OK

Opet sjeda za šeficino mjesto, drži tu dragocjenu foliju u krilu i pokušava na internet, ali fali mu još jedna ruka, jerbo foliju ljubomorno nepušta... pa nebi mu je uzela...
Patio se jedno par minuta, onda ustao i bacio foliju u koš.

Dolazi bećar i odma s vrata: „Kakva je to folija u košu?“
Zvijeka opet: „Nediraj!!! To mi treba...“

Odlazi i vraća se za par sati, skoro orušio Voćku sa stolice da dođe do njenog koša i sa užasom u očima, gleda u Voćkin koš i pita se: „pa šta si je bacila, jel sam reko da mi treba?!!“
Pa čovječe, nisam ti je bacila, jebate fulao si koš!

Opet sat vremena mir... a onda opet potraga...
Di mi je... di mi je... ma onaj stalak gdje sam odlagao papire?? Opet ste mi sve stvari raskupusili! (ma MsM)
Izlazi, vraća se i govori: „jebiga, bio mi na stolu, iza laptopa...“

Opet par sati mir... a onda sazivanje osobe koju voli zvati, uleće u sve sobe i govori: „jel tu Ixxx?“

Izlazi, ulazi, izlazi... uđe i pravo u naš frižider... Otvori, gleda u nutra (sigurno se iznenadio kad je ugledao samo bocu mlijeka), zatvara ga... pogleda u sve nas u sobi i bez riječi izlazi van...

Ja mislim da on misli da mi pijemo.

Ali kak njega nitko ne razumije...

Ma ako jedna strijelica nema sreće u prosincu, onda je treba u top, pa za...
A baš je dobro započeo mjesec... ma, šta da vam pričam :) ... sad mogu i hoću...
ODLUKA JE DONEŠENA I GOTOJO, nema više...

8.2.2007. počela
1.12.2008. završila

Bacam polupraznu kutiju bijelog ronhilla u koš... i to je to.

Čekala sam neke događaje, čekala sam jednu rečenicu i... danas sam je dočekala.
I tako sam sretna... SREEETNAAAA!!

Nitko nije utjecao na odluku, samo ja, jedna obična Voćka.
Ali sam si rekla, Voćko, kad to nešto riješiš - prestaješ... :))

Jedna Mala će popixdit kad sutra sazna da joj neću više praviti društvo u 6,55, 10,55 i 13,25, ali šta je tu je...
Ionako je već na "pušljivom" mjestu postala neizdrživa gužva i opći kaos... pa čak i pojava likova koje baš i ne... uglavnom...
Neki će se čuditi, neki će biti sretni, a samo je Netko moj znao da ću uskoro prestati.

P.S. Nije me opuštao dim cigarete, ni najmanje... jednostavno nemam dovoljno dobro opravdanje zašto sam "uživala" u tome...



P.S.S.
e daaaa... ako misliš da nisam primjetila da ono tvoje "unešeno" ima tri uskličnika (unešeno!!!) - onda se varaš!