I. suputnici...

Pomno sam udahnuo jutros svijet. Mirisalo je na bezbrižnost. Rekao sam ti već da je sunce izašlo na zapadu… vlažnim koracima uputio sam se na kraj beskraja. Moram priznati da mi je tvoj prijedlog zvučao naivno poput melodije djede sa violinom u Bogovićevoj. No, ohrabren tvojom mudrošću svejedno sam krenuo natrag kraju. Nisam se mogao sjetiti, vraćam li se istim putem (mamurluk je učinio svoje { odlučio sam, prestajem se opijati snovima}). Nakon nekoliko prijeđenih treptaja okom dobio sam suputnicu. Nismo ništa pričali. Ništa na njoj nije odavalo njeno porijeklo ( kasnije sam saznao da je plemićke krvi, princeza , kći kralja Radoznalosti i kraljice Tajnovitosti). Dijete kao svako drugo dijete, ne obraćaš pažnju na njih u stanju u kakvom sam se tada nalazio. Na neki način odgovarala mi je njena neprimjetnost. Sve do onog trenutka dok je nisam izgubio iz vidokruga. Bio sam čak uvjeren kako sam umislio princezu suputnicu… Halapljivo sam gutao stope povratka i tada, nenadano poput proljetnog pljuska nešto mi zaustavi stopu. Kao da mi se korak sapeo u mrežu skrovitih namjera.. Spustio sam pogled i ugledao malu kovertu. Bila je boje pijeska, pijeska iz dječjeg pješčanika. Na njoj je tintom plemićko plave bilo napisano: „strogo povjerljivo“. Trenutak sam bio u nedoumici, nastaviti samo dalje..ali, nešto u meni upravljalo je mojim tijelom. Prignulo me bliže tlu, ispružilo ruku, i dirigentski odmjerenim pokretom otvorilo pisamce. Na listu divljeg kestena istim rukopisom, samo drugom tintom ( prpošno zlatnom) pisalo je: „..čula sam glasine da postoji više od jednog beskraja…“

°°°°°°° - ˇ