hvala...

svima koji se još nadaju. Nikako da povežem misli koje mi se roje u glavi sa likom koji svako jutro vidim u ogledalu dok perem zube. Literarna materijalizacija vlastitih misli pod strogom je cenzurom mog novo naraslog ega koji samnom nema nikakve veze :) Zahvalan svim virtualnim prijateljima i prijateljicama koji me se još sjećaju... u nadi da ću uskoro sa njima čitati sam sebe toplo Vas pozdravljam u ovoj kišnoj noći bez vremena i prostora, ali sa puno potencijala.

°°°°°°° - ˇ


Svijet odraslih ponekad me zbuni u potpunosti. Tražim vrijeme koje ću posvetiti sebi, a samim time i ovom blogu. Veliko HVALA na strpljenju i razumijevanju.
Autor: +031




°°°°°°° - ˇ

XI.

Odgađao sam svoj prvi udisaj. Znao sam da je i prošli puta bio bolan. No, on je neminovan, kao što je i neminovno ponovno naučiti baratati tijelom. Svakim dijelom zasebno, noge.., korak po korak - naučiti hodati, jezik i usta.., slovo po slovo- izgovarati misli koje čekaju poput pupoljaka prije nego procvatu. Zagledao sam se duboko u njene oči. U njima se zrcalila bezuvjetna ljubav. Shvaćala je da od mene može očekivati puno prešutnih zahtjeva. Prešutnih, jer znam što želim, ali vještinu nužnu za izricanje tek trebam usvojiti. Bio sam svjestan svega, ali nisam znao razloge. Nedostajala mi je poveznica između naizgled nemogućih zbivanja i zbivanja za koja sam mislio da se dešavaju radi sebe. Nisam usvajao ni znanja ljudi oko sebe. Djelovala su mi beznačajno. Nisam znao zbog čega su im bitna sva ta pravila, zbog čega igru smatraju manje važnom od „ozbiljnog posla“, i na kraju, zašto su uopće radili razliku između igre i rada? Nestrpljiv sa nespretnošću vlastitog tijela, doveo sam se u situaciju da su me prozvali hiperaktivnim djetetom. Utjehu sam nalazio u snovima. Snovima toliko stvarnima da kada sam se u njima penjao po stablima, budio bih se sav izgreben. Imao sam i prijatelja kojeg su smatrali izmišljenim. Pokušao sam im objasniti da je riječ o Parmonu, i da često utjehu nađem u njegovim riječima što se bude u sjećanje za tjeskobnih dana. Takovih dana često ima u vrijeme kada ti ruše svijet u kojem se najbolje snalaziš.

(...Ljudima izgleda da drugi neprestano rade loše, da ne rade kako bi trebalo raditi. Svi misle da bi oni to mogli bolje… Sve zavisi o svem ostalom, sve je povezano, ništa nije izdvojeno. Stoga se sve odvija na jedini mogući način. Kada bi ljudi bili drugačiji, sve bi bilo drugačije…)


°°°°°°° - ˇ

X. Početak puta

Ne sjećam se kada sam nestao. Svuda oko mene bila je bijela svjetlost. Ja sam bio svjetlo. Zrno koje je isijavalo. Velikom brzinom kretao sam se među zvijezdama. Nisam osjećao brzinu. Samo sam je bio svjestan. Nisam osjećao tijelo. Nije ga ni bilo. Približavao sam se plavoj kugli koja je iz sekunde u sekundu rasla poput golemog jastuka u koji ću svaki tren uroniti. Od mnoštvo izbora izabrao sam… Obujmila me toplina majčina trbuha. Trenutak prije nego što sam trebao biti rođen, veliko biće u bijeloj haljini približilo je svoje usne mojem uhu. Nježno je šapnulo: RASTI.., RASTI…. Osjećao sam bliskost sa bićem, kao latica cvijeta sa pčelom kada joj stigne u pohode. Blisko, kao što sam sebi nikada nisam bio. PHAEL SAM, PHAEL ME ZOVU. BITI ĆU UZ TEBE SVAKI TVOJ KORAK, SVE DOK BUDE KORAKA I PUT SE NE SVRŠI. ONO ŠTO TI JE ČINITI ČINI BEZ OBZIRA NA OKOLNOSTI. NE TRUDI SE OBJAŠNJAVATI PREVIŠE. ZA NJIH SI I ONAKO DIJETE. TAKO LAKŠE PODNOSE STVARNOST KOJU SU NAVUKLI PREKO SVOJIH TIJELA PROZEBLIH OD ISTINE. PHAEL mi je šaptao, a ja sam upijao. Poput zemlje izrezbarene sušom. Pričao je nježno i pomno, ne žureći, makar se sve odvilo u trenu. I kada smo se bili već pozdravili, a ja krenuo u svijet šapnuo je još: ONO ŠTO TI JE ČINITI NEKA OSTANE TAJNOM I PRED SAMIM TOBOM. Pri tom je na moje usne nježno prislonio svoj kažiprst. Još uvijek na tom mjestu imam pečat tajne.

(Pečat tajne = utor iznad gornje usne, kojeg su odrasli nazvali filtrum.)


°°°°°°° - ˇ

IX. TelKrat lađar

Okus suhih šljiva posut kakaom i cimetom, ostajao je na nepcima nakon što bi vino kliznulo niz grlo. Okus koji je obećavao prepuštenost. Prepustio sam mu se. Pipcima svijesti pipao sam po nejasnim obrisima sjećanja na buduće događaje. Vino me obuzimalo sve više. Klizio sam svojom nutrinom kao santa leda oceanom. Svakim trenom dio mene topio se i postajao morem. Vino kao da je izazivalo pijanstvo koje te trijezni. Osjećao sam da sam oduvijek tu, da nikada nisam ni bio drugdje. Nisam se mogao čak ni sjetiti odakle mi ta boca vina. Znam da je nisam ponio na put, ali sam je iz svoje naprtnjače izvukao sa sviješću da ona mora tu biti. „Nemam ništa sa tim.“ Čuj Parmone, od tebe se uvijek mogu nadati nekoj smicalici, stoga je normalno da mi se ti prvi vrtiš u glavi. „Ha, ha, ha… zaista nemam ništa sa tim. Doduše, znam o čemu je riječ, ali nisam umiješan. Tu sam samo zato, da ti sunce ne udari u glavu, ha, ha, ha…“ Nisam znao rumenim li od vina ili Parmonova zadirkivanja. Daj se ne tresi toliko.., mičeš mi sjenu. Čekao sam da se Parmon prestane tresti od smijeha. Bio je to lijep prizor. Njegove grane bi se uvijale i lišče šuškalo. Divlji smijeh poput naravi divljeg kestena. Čuj, ako nisi ti, a znaš tko je, bio bi red da mi kažeš. „Lađar, moj mali prijatelju, lađar.“ TelKrat znači. „Znaš da je on lađar, prebacuje ljude s jedne obale na drugu. Samotan je to posao, ali on ne poznaje samoću, niti poznaje društvo. On poznaje prirodu stvari, a time poznaje sve, jer uviđa da je sve jedno. Ne razlikuje tugu od sreće, ni dobro od zla. Promatra sve pojave kao jednake. Jedino do čega mu je stalo je Istina. Ne želim te plašiti, no.. (zastao je i duboko udahnuo), čeka te najluđe putovanje od svih koje si imao prilike proputovati. Bitno je da znaš kako je to neminovno, nije tvoj izbor, ali je tvoj put.“ Rastegnuo je svoje grane uz glasno zijevanje. „Bitno je da se ne umaraš sa razlozima, uzrocima i posljedicama. To je gubljenje vremena. Samo se opusti i kreni.“ Ponovno se nasmijao, samo što sam ovaj puta smijeh shvatio kao utjehu za sve ono što me čeka. Kao što se instrument prepušta vrsnom muzičaru, prepustio sam se TelKratovu vinu.


°°°°°°° - ˇ

VIII.

Mora da je ples bio razuzdan, ako je suditi po razbarušenoj kosi. Parmon se grohotom nasmijao, i uputio mi vragolast pogled. „ParmOna je oduvijek znala kako zadovoljiti moje najstarije žudnje. Nije mi čak ni žao po koje slomljene grane. Ipak sam ja u svojoj naravi divljak.“ I ponovno je zeleni plašt šuškao od neobuzdanog smijeha. Evo ti vraćam najdraži list… „Nije potrebno, najprije ga pročitaj.“ Ali, TelKrat mi ga je… „Od trenutka kada ti ga je on pročitao proteklo je mnogo neba ispod vašeg pramca. Mnogo više nego si svjestan. A kći Tajnovitosti provela je dio puta sa vama. No, morala vas je napustiti zbog neodgodivih obaveza. Znaš, sa ove strane obale, stvari se ne odvijaju onako kako ih planiramo onkraj. Više, manje… svijet se razvija upravo onako kako treba, a ponekad je potrebno biti prisutan kada se rađa novo biće. Nekima je potrebno više vremena i pažnje, a neka su sretna sama od sebe. Princeza ih obično dočekuje i prati u početku.“ Možeš li mi Parmone… „Pročitaj prvo pismo, a onda me pitaj.“ Samo sam htio… „
Držati list ispisan prpošno zlatnom bojom uvijek mi je iznova bio užitak kao i prvi puta… „Ponekad je nabolje što možeš učiniti za sebe, ne činiti ništa.“ Sjeo sam do Parmonovih nogu, otvorio bocu teškog crnog vina i nazdravio sa njim.



°°°°°°° - ˇ

VII.

Prvi put u životu proveo sam noć na vodi. Nisam mogao spavati. Čim bih sklopio oči, moj skriveni Ja slikao je na unutarnjoj strani vjeđa nejasne konture. Podsjećale su me na obrise koje sam dan prije promatrao u nebu ispod krme. Potezi kista bili su čas brzi i energični, čas zamišljeno statični. Poput kaligrafije u boji. Samo što je svaki obris nastavio rasti iz sebe, živjeti vlastitom dinamikom. Mislio sam da to ima veze sa Parmonovim glasom no, prevario sam se, jer Parmonov glas djeluje dijaloški. A ovo su bile slike. Otvorio sam oči u nadi da će mi TelKrat objasniti što se događa. Nije ga bilo. Nije bilo ničega što sam očekivao. Samo nepregledna bjelina na kojoj se slikar iživljavao. Vidio sam isto što i zatvorenih očiju. Više nisam znao žmirim li ili gledam. Nije bilo ni važno. Nekako sam znao da nije riječ samo o mojoj viziji. U tome je bilo i nečeg izvan mene, nečeg što me je plašilo. Likovi koji su izranjali iz bjeline stapali su se međusobno u divljoj, nekontroliranoj igri boja i oblika. Osjećao sam kako strah vreba i najmanju pogrešku, krivi udah, nebi li me zaskočio. Valjalo je predstavu odgledati do kraja.

Tišina i ja, ruku pod ruku.

Odzvanja njena nijemost u zaglušujućoj ljepoti.

TelKrate, pitao bih nešto, što znam. Samo želim sebe čuti kroz tvoje riječi.
Kadar si učiniti mnogo toga. Mnoga zla i mnoga dobra. Vidio si na platnu ono što si kod drugih osuđivao. Osudio si sebe. Vidio si ono, čemu se diviš. Sebi samom se diviš. To su neodvojive stvarnosti. To si ti manifestiran kroz prizmu naučenog. Prihvaćaš li sebe u cijelosti, lakše ćeš se odlučiti što želiš biti. Znat ćeš kada sazrije vrijeme za odluke. Do tada, slijedi znakove.“ Na obali me, zaogrnut svojim raskošnim zelenim plaštem, čekao Parmon. Znao sam da se ne iskrcavam na istu obalu sa koje sam krenuo.



°°°°°°° - ˇ

VI.

Lađa mi je djelovala krhko. Oblikom me podsjećala na prepolovljenu jabuku. Nisam mogao dokučiti gdje je pramac, a gdje krma. Još manje sam mogao zaključiti kako se upravlja ovim plovilom. No, lađar je ulijevao potrebito povjerenje. "Možeš me zvati TelKrat." Uzeo je kormilo od brijesta te ga položio na mjesto gdje obično u jabuci budu koštice. Otisnuli smo se. Bez zvuka, bez daška vjetra, poput dima mekano. Jedra nabrekla od kormilarevih misli djelovala su mekano. Ništa nisam shvaćao. "Sve materijalno, samo je odraz, putokaz. Dovoljno je prepustiti se, kao što sada činiš... Nije važno koliko se trudiš, važno je prihvaćaš li. Ja na primjer sada ne upravljam lađom. To čini brijest. Prihvaćam njegov izbor smjera. Ali to ne znači da na meni nema odgovornosti. Morao sam odabrati pravo stablo, sjećaš se? Moj izbor počiva na poštivanju urođenog osjećaja za Istinu." TelKrate, kako si znao da je to brijest? "Zato jer poznajem njegovu prirodu. Mogu ti reći... da je sve Jedno, da smo svi dio Istog, i kamen koji si sa obale bacio, i krugovi na vodi koje je on naslikao i tvoja ruka koja ga je bacila.. sve, baš sve dio je Istog. No, ako i razumiješ što ti govorim ne znači da i prihvaćaš. Kada odlutaš dovoljno daleko, shvatit češ da si svugdje doma." Promatrao sam kako se obala gubi u sumaglici, a nova rađa. Uronio sam pogled u vodu, činilo mi se da vidim pokrete u dubini. Prestao sam razmišljati, umorilo me sve ovo što nisam shvaćao. "Mogu li ti pročitati poruku?" Pružio sam TelKratu kovertu. Kada prestaneš željeti dobio si sve. TelKrat je pospremio natrag list divljeg kestena u kovertu i rekao: "Kada sretneš Parmona, vrati mu list. Taj mu je vrlo drag." Parmon, Parmon mu je ime...


°°°°°°° - ˇ

V.



Ples je trajao puna dva dana. Jutro je mirisalo na jabuke. Prostrani mirišljavi ležaj imao je divno svojstvo uspavljivanja navečer, a jednako tako i osvježavanja ujutro. Teška srca napustio sam kolijevku snova ostavljajući dio sebe i krenuo na Put. Smjer..? Nikada prije nisam tratio vrijeme na besciljno lutanje,a sada sam bio ohrabren unutarnjom spoznajom da se sve odvija na jedini mogući način. Znao sam da se sva čudna i naizgled beznačajna zbivanja odvijaju po nekom unutarnjem, meni nedokučivom redu. Oko podneva odlučio sam popustiti svom novom suputniku, gladi. Gorski masiv Aton bio je darežljiv prema svojim posjetiteljima. Šumske jagode i med divljih pčela, pomiješani mirisom rascvalih lipa unosili su sunce i u najtamniji kutak moga bića. „Prema jezeru?“ Molim? „Pitam ne iz radoznalosti, pitam jer kormilo na lađi valja promijeniti. Možeš mi pomoći oko toga.“ Paa.. nije da se razumijem… „Želiš li?“ Pomoći ili razumjeti? „Tratiš riječi. Budi obazriv prema njima, one su velika dragocjenost. Riječ ima skrivenu snagu, snagu dostatnu da stvara i briše svjetove. Nekada su ljudi bili svjesni te snage, ali… počeli su je koristiti u krive svrhe, stvarali su iluzije, ono što ti poznaješ kao laž. Kada Riječ koristiš za obmanu, sam bivaš obmanut, gubiš sponu sa stvoriteljskom snagom.“ Pa mogu li objasniti ljudima tu tajnu, mudrost zaboravljenu o Riječi? „Ne. Nebi imalo smisla. Jer jedni bi ti se smijali, drugi bi ti možda povjerovali, treći bi vjerovali u nešto četvrto. I na kraju bi si svi međusobno porazbijali glave. Tako obično sve i završava među ljudima.“ Shvatio sam po načinu na koji mi objašnjava da postavljam pitanja za koja nisam kadar shvatiti odgovor. Lađar je pomno promatrao stabla. Šaptao im riječi na meni nepoznatom jeziku. Kretao se među njima mekano poput magle. Djelovao je pomalo jezovito, nestvarno. Rukom mi je pokazao da stanem i šutim. Kleknuo je pred brijest i umirio se. Na putu prema jezeru još mi je dobacio: „Ne valja pred ljude stavljati gotovu istinu, do nje treba doći…“ Neznam zašto, ali činilo mi se da to ima veze sa praznom kovertom.


°°°°°°° - ˇ

IV. Buđenje sjećanja


Moćna nebeska vojska u sivo crnim odorama valjala se sa sjevera. Tek tu i tamo sunce bi puhnulo iz svoje moćne trublje zlatnu traku kroz gusto zgusnute oblake. Po mojoj procjeni, za dva sata moj divlji prijatelj imat će društvo. Poput ženskih oblina mekano oblikovan gorski masiv, pružao je nadu za nekakvim skloništem. Požurio sam mu u zagrljaj kao kakvom starom prijatelju. Pećina nije bila prostrana, ali je bila suha. Prostro sam se po ležaju od suhog cvijeća lavande, jasmina i gospine trave. Vani je počeo bal. Zavukao sam ruku u svoju naprtnjaču i izvukao kovertu boje pijeska. Bila je prazna. U prvi mah sam pomislio kako sam izgubio sadržaj. No onda mi je sinulo, Kesten me se galantno riješio. Nisam mogao, a da se ne nasmijem samome sebi. Sjedeći tako neprimjetno sam započeo dijalog… Sva tvoja djela, osjećaji, vjerovanja, mišljenja i navike rezultat su vanjskih utjecaja i utisaka, jer ljudi su u zabludi kada misle da se nešto može uraditi…To je najuvredljivija stvar koju možeš ljudima reći…Naročito zbog toga što je to istina…S time je povezana još jedna stvar…Ljudima izgleda da drugi neprestano rade loše, da ne rade kako bi trebalo raditi. Svi misle da bi oni to mogli bolje…Ne shvaćaju da ono što se radi, a naročito ono što je već urađeno na jedan način, ne može i nije se moglo učiniti drugačije. Moram priznati da me ovo zbunjuje, kako… Sve zavisi o svem ostalom, sve je povezano, ništa nije izdvojeno. Stoga se sve odvija na jedini mogući način. Kada bi ljudi bili drugačiji, sve bi bilo drugačije. Ali pošto su ono što jesu, sve je onako kako jest...sjećanje se budilo, a miris ležaja zavodio u svoj zagrljaj...



°°°°°°° - ˇ

III.


Utrnula su mi osjetila za vrijeme. Iz dubokog sna probudio me govor. Dubok, opojan glas govorio mi je cijelo vrijeme dok sam spavao. Bez obzira što nisam čuo ni riječi, osjećao sam spokoj. Moj divlji prijatelj imao je rijetku sposobnost pripovijedanja. Mogao je prema potrebi mijenjati svrhu intonacije. Kada je želio da upamtiš nešto od onoga što priča, govorio bi glasom nalik šumu duboke rijeke tako da bi se divio glasu, a ne poruci. Time bi se poruka upila duboko u dušu slušača. Poput mokrog neba u suhu zemlju nakon ljubavnog čina. Ujedno je takvim glasom bio kadar umiriti uznemiren duh, odagnati strah svake vrste, a opasne namjere pretvoriti u dječji osmjeh. Ono što bi izrekao tim glasom, budilo bi se u sjećanje kada je najpotrebnije. Time je izbjegavao opterećenje uma onim što je umu teško prihvatiti. Osjećao sam se svježe poput gorskog potoka. Rado bih još bio sjedio pod njegovim stopama u razgovoru, ali.. on je imao drugog posla. „Slušaj, sunce se pojavilo na zapadu, kreni na svoj Put. Ja se večeras spremam na ples. Dolazi mi prijateljica oluja." U njegovom glasu nije bilo lažne učtivosti i shvatio sam poruku. "Da ne zaboravim..“ Da? „Imam pismo za tebe.“ Boja pijeska odavala je pošiljatelja. Pomalo smeten i sa neskrivenom radošću pospremio sam pismo. Pročitat ću ga na osami… Samo u samoći možeš postavljati pitanja sebi! dolazilo je u sjećanje…


°°°°°°° - ˇ

II. Divlji prijatelj

Sunce se razvalilo posred neba. Raširilo je ruke i noge, protežući se uz zadovoljan zvuk vrućine. Nekako sam već i bio zaboravio da putujem. Iz hodajućeg sna probudila me žeđ. Pomislio sam odmoriti malo i potražiti kakav izvor. Koliko god sam se trudio stati, noge me nisu slušale. Bile su svjesne, ako stanem.. možda poželim ostati na mjestu. Poput kamena uz cestu, za odmor kakvom pobožnom hodočasniku. To bi bilo pogubno za moj Put. Nastavile su nizati stope u vlastitom ritmu bez obzira na moju žeđ. Žeđ.. ponovno sam se sjetio žeđi. Učinilo mi se da u daljini vidim neki obris.., ali vreli zrak je odveć divlje plesao trbušni ples tik iznad tla i mutio mi pogled. Napregnuo sam pogled, još uvjek mi se činilo da vidim neki obris. Kako sam se približavao obris je rastao, poput stabla..., stabla? Odakle stablo u ovoj pustopoljini? Kasnije, mnogo kasnije sam shvatio da se tako vjerni prijatelji rijetko sreću na ovakvim putovanjima. Bio je to divlji kesten. Ponosnog držanja, zaogrnut bogatom hladovinom kao kralj grimizom. "Čekao sam te..." Da? "Da." Zašto? "Zato jer je čekanje umijeće koje sam najteže svladao, budući mi je narav divlja. To je ujedno vještina koju sam najbolje svladao." Smijem li se nasloniti na tvoje tijelo i protegnuti umorne noge? "Samo daj, nisam planirao nikamo otići. Znaš prije nego zaspiš, volio bih da mi vratiš onaj list.." ali.. "Osim što je i onako moj, dobit ćeš nešto zauzvrat..." Ispružio sam ruku do najbliže grane i vratio mu poruku. Počastio me čašom svježe ocijeđenog oblaka...


°°°°°°° - ˇ

I. suputnici...


Pomno sam udahnuo jutros svijet. Mirisalo je na bezbrižnost. Rekao sam ti već da je sunce izašlo na zapadu… vlažnim koracima uputio sam se na kraj beskraja. Moram priznati da mi je tvoj prijedlog zvučao naivno poput melodije djede sa violinom u Bogovićevoj. No, ohrabren tvojom mudrošću svejedno sam krenuo natrag kraju. Nisam se mogao sjetiti, vraćam li se istim putem (mamurluk je učinio svoje { odlučio sam, prestajem se opijati snovima}). Nakon nekoliko prijeđenih treptaja okom dobio sam suputnicu. Nismo ništa pričali. Ništa na njoj nije odavalo njeno porijeklo ( kasnije sam saznao da je plemićke krvi, princeza , kći kralja Radoznalosti i kraljice Tajnovitosti). Dijete kao svako drugo dijete, ne obraćaš pažnju na njih u stanju u kakvom sam se tada nalazio. Na neki način odgovarala mi je njena neprimjetnost. Sve do onog trenutka dok je nisam izgubio iz vidokruga. Bio sam čak uvjeren kako sam umislio princezu suputnicu… Halapljivo sam gutao stope povratka i tada, nenadano poput proljetnog pljuska nešto mi zaustavi stopu. Kao da mi se korak sapeo u mrežu skrovitih namjera.. Spustio sam pogled i ugledao malu kovertu. Bila je boje pijeska, pijeska iz dječjeg pješčanika. Na njoj je tintom plemićko plave bilo napisano: „strogo povjerljivo“. Trenutak sam bio u nedoumici, nastaviti samo dalje..ali, nešto u meni upravljalo je mojim tijelom. Prignulo me bliže tlu, ispružilo ruku, i dirigentski odmjerenim pokretom otvorilo pisamce. Na listu divljeg kestena istim rukopisom, samo drugom tintom ( prpošno zlatnom) pisalo je: „..čula sam glasine da postoji više od jednog beskraja…“




°°°°°°° - ˇ

...uvod



Pokušavam se sjetiti sutrašnjeg razgovora. Pogubio sam riječi... ili su se izlizale. Potrošio sam beskraj suvišnim koracima. Gledam i ne osjećam, boja kojom nas pokušavam portretirati cijedi mi se niz kist poput umorne misli. Ostavljam previše tragova ispred sebe, sam sebi predvidljiv... Pričaj mi o simfoniji koju si sanjala, zvučalo mi je na prapočetak, na genezu. Možeš li mi je odzviždati? Ma znam, preslab sam da bih je odslušao od početka do kraja, ali... iskoristi trenutak, zar ne vidiš da sam popio malo previše..? Ili možda želiš da ja tebi ispričam svoj san? Sanjao sam da je sunce izašlo na zapadu..., jutro je mirisalo na lepet leptirova krila, a kaplje rose sočne poput dječjeg osmjeha lijepile su se za moje korake. čuj.. zaista sam previše popio.. nastavit ću jednom već. Svijest bojim u bezbojno...




°°°°°°° - ˇ


Put je savršen poput golemog prostora . . .
Nema manjka, nema viška







°°°°°°° - ˇ

bio sam...




Kada je u meni još bila žena, voljela sam miris svoj na tebi osjetiti… crveno.
Kada je u meni još živjelo dijete, sa pticama sam drugovao… bijelo.
Kada je u meni još bilo mene, svijest je tražila… plavo.

Sklopljenih vjeđa promatram kako prodirem u tebe, toplina tvojih misli odgađa naš oproštaj. Vrijeme zarobljeno u pješčanom satu ponavlja izrečene fraze… carpe diem.

Kada bi u meni bilo hrabrosti, vjetar bih zamolio za ples… oku skriveno.




°°°°°°° - ˇ

postojim...


Navukao sam stvarnost preko sebe u nadi da ću pobjeći. Prihvaćam sve što me udaljava, svaki oblik duhovne narkoze. Prozak za svjesnost zvan svakodnevica.
Analiza pokazuje svu kompleksnost jednostavnog rješenja. Otpustiti se. Diram te pogledom i osjećam taj dodir u mirisu vlastitog tijela.
Lakše mi je kada ništa ne osjećam, kada sam „ja“... želim biti duhovni prosjak koji ne prosjači nego uživa u svom siromaštvu. Molim te ne naslanjaj ruku suosjećanja na moja umorna ramena, pusti me u mojoj bijedi.. ako baš želiš pomoći, upali mi televizor…


°°°°°°° - ˇ

<< Arhiva >>

.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se