symphonical love, symphonical life..symphonical death.

Već duže vrijeme nisam ništa ovdje objavljivala. Može se reći- blokada. Kreativna blokada teško.
Prije mentalna blokada.
Oduvijek mi je pisanje služilo kao način opuštanja. U najgorim trenucima uvijek sada znala na što se sigurno mogu osloniti.

Tako da- vraćam se korijenima.
Očito.
Ili je to samo kratkotrajno zavaravanje.

Svi mi u životu imamo neke trenutke u kojima mislimo da je sve propalo. Osvrćemo se unazad i sagledavamo svoj život iz svih mogućih perspektiva.

Ali iz svih perspektiva izgleda i dalje loše, bila to žablja ili ptičja perspektiva.

Što kada u tvom životu dođe trenutak u kojem pomisliš- Što ako su sve moje donesene odluke u životu bile pogrešne?

Što ako smo ih donijeli u krivim trenucima, neposrednim ili posrednim utjecajima osoba do kojih nam je stalo...što ako smo ih donijeli upravo radi njih? Možda su nas tuđa očekivanja dovela na krivi put...ili naša ravnodušnost...

Ravnodušnost prema životu, ravnodušnost prema našoj okolini i budućnosti.

Kada nemaš nikakva očekivanja zašto se uopće i truditi? Možda je najbolje odmah odustati i dopustiti da nas gomila povede.

Ili najvjerojatnije od svega- ta odluka u tom razdoblju našeg života savršeno nam je odgovarala.
Nikada nismo ni pomislili da ćemo ju jednoga dana "prerasti" ali i zapeti u pokušaju da ju nadrastemo.

Naše odluke formuliraju našu budućnost, naše prijatelje, našega partnera...smjer našega života. Formuliraju posao koji ćemo obavljati cijeli život, formuliraju i one najsitnije sitnice na koje ni ne pomislimo.

Kada bismo znali da nam i najmanja odluka može promijeniti naš cjelokupni život, bismo li bili pažljiviji?