symphonical love, symphonical life..symphonical death.

Kada čovjek uistinu može sam za sebe reći da je sretan?

Kada ima svoju obitelj?

Svoju srodnu dušu?

Svoju Ljubav?

Djecu?

Kada postigne neki uspjeh?

Ako je bogat?

Ako si može ostvariti sve svoje želje?

Ako ima zdravlje?


Gdje je granica između sreće i nesreće?


Da li je nužno imati sređene sve dijelove našega života kako bismo bili u istinu sretni??

Možda je dovoljan samo jedan dobar mali djelić svega kako bismo bili sretni.

Možda nam se katkada sve poklopi i krene...

Ali...

Savršenstvo nije moguće.

Ne zadugo.

Svi osjećaji mogu dovesti do ljubavi, do strasti, svi: mržnja, sažaljenje,
ravnodušnost, poštovanje, prijateljstvo, strah - pa čak i prijezir.
Da, svi osjećaji...osim jednog - zahvalnost.
Zahvalnost je - dug; svaki će čovjek platiti svoje dugove... ali ljubav nije novac.


I. S. T.

Pogledala je u zrcalo.
Imala je šta i vidjeti.

Njezine nekoć prekrasne zelene oči okruživalo je naborano lice.
Nije se mogla prepoznati.

Drhtavom rukom dodirnula je zrcalo.
To je bila stvarnost.

Sve ono zbog čega je u prošlosti bila ohola više nije bilo.
Ostala je samo olupina.
Sjećanje na neka prošla vremena.

Bila je ohola.
Jedna od onih žena kojima nitko nije dovoljno dobar.
Ni za prijatelja ni za srodnu dušu.

Sve prijateljice je izgubila.
Jednu po jednu.
I ostala je sama.

One su se udavale, osnovale obitelji, vodile uspješan osobni život.
Ali ne i ona.
Nitko nije bio dovoljno dobar za nju.

Sve do jednog dana.
Kada je upoznala NJEGA.

Ali nije bila spremna.
On ju je htio za cijeli život, da bude samo njegova.
Htio je s njom imati djecu.
Zajedno ostarjeti.

To je bilo previše za nju.
Imala je osjećaj kao da je sputava.
Uzima joj slobodu.

Zato je pobjegla.
Od svih.
Od NJEGA.

Ostala je sama.
Bez ikoga.
Tek je onda shvatila što je učinila.
Imala je LJUBAV ali je bila preglupa.
Preponosna da to spozna.

Suze su joj potekle niz naborano lice.
Kako je bila glupa.
Kako je sada usamljena.

Čak i djeca iz susjedstva izbjegavaju njezinu kuću.
Promatraju je kao luđakinju.
Postala je izopačenik društva.
Svoje obitelji.
Svih.

Teškim kretnjama došla je do prozora.
Bilo je ljeto.
Sunce je obasjavalo ulicu.
Ali njezina duša je bila tamna.

Kraj kuće je prošla djevojka visoko uzdignute glave.
Poznavala ju je.
Gledala ju je u nevjerici.
Izgledala je kao njezina mlađa verzija...
Ni ne sluti kako će završiti ako tako nastavi...

Stegnulo ju je neštu prsima.
Došla je do naslonjača.

Našli su je za nekoliko tjedana.
Nitko nije ni primjetio da je nema.
Nikome nije nedostajala.
Nikome nije bila važna...

I u smrti je ostala sama.

Pogledala ju je.
Bila je tako prokleto savršena.
Savršena kosa, savršeno lice, savršen izraz lica dok se smijala.
Savršeno tijelo, savršen hod...ima li ta savršenost kraja?

Tako je iritantno imati tako savršeno biće kraj sebe.
Osjećala se kao niže biće kraj nje.
Oduvijek...a tako će ostati i zauvijek.

Bile su u sobi.
Pričale su.

Bile su prijateljice.

ONA je pričala.
O svom savršenom životu.
Njezinom životu iz bajke.

Zašto ona nije takva?
Ona nije imala ništa.
Ne to nije zavist...tješila se.

I nije bila...
Bila je to samo mržnja.

Gledale su film...
Ležale na kauču.
ONA se savršeno smijala...vrteći u prstima pramen savršene kose...
Oči su joj savršeno sjajile...

Okrenula se prema njoj.
Bez riječi.

Naglo ju je primila za vrat i pritisnula na krevet.
Sve ju je više pritiskala...
NJEZINE ruke pokušavale su je odgurnuti...
Pokušavale je vikati ali nije mogla...
Bila je preslaba.

Ali i u tom trenutku bila je savršena, savršeno je umirala.
Bilo je u tom trenutku nešto posebno...

Odjednom je sve prestalo...
Nije se više odupirala.
Smirila se...

Više nije bila savršena.

Ubijanje životinja zbog krzna veliki je problem jer patnja životinja ne poznaje granice.
Stoga su Hrvatska, Belgija, Nizozemska, Slovenija, Meksiko i SAD donijeli zabranu uvoza tuljanova krzna i ostalih proizvoda od tuljana.
Uprava za zaštitu prirode Ministarstva kulture RH zabranila je uvoz krzna i svih drugih proizvoda od tuljana.
425 članica Europskog parlamenta podržalo je rezoluciju kojom se zabranjuje uvoz svih proizvoda od tuljana u europske zemlje. Rezolucija tek treba postati zakon, zato se borba za zaštitu ovih prekrasnih nevinih stvorenja nastavlja.
Uzgoj životinja za krzno je nehumano i bezrazložno.
Svake godine u ožujku na sjeveru Kanade počinje lov na bebe tuljana stare između 12 dana i 12 tjedana. Lovi ih se toljagama jer su premali da bi mogli pobjeći ili biti opasni za čovjeka. Tuljani tada nisu mrtvi, već samo ošamućeni, a njihovi krvnici im deru krzno dok su još živi. Tisuće krvavih razbacanih trupala u crveno oboji ledene obale.

Svake godine takvi "lovci" mučki pobiju oko 350.000 beba tuljana radi njihovog krzna.

Zašto takvo postupanje jednostavno nije humano?

- ubijanje tuljana je nevjerojatno okrutno (nalazi su pokazali da je 42% tih beba bilo živo oderano).

- prijetnja je opstanku vrste.

- prijetnja je opstanku bakalara.

- to je pokolj zbog luksuznih i taštih odjevnih predmeta i kao takav potpuno nepotreban.

- bebe se ubijaju pred očima njihovih majki.

- ubijaju se tek rođene bebe tuljana (oko 95% ubijenih tuljana su bebe stare manje od četiri tjedna).

Bespomoćno mladunče...

postaje žrtva...

radi idiotskog ljudskog hira...