symphonical love, symphonical life..symphonical death.

Noć je.
Na ulici svijetli samo jedno svjetlo, ostala ne rade.

Tiho hoda ulicom...
Koraci odzvanjaju.

Uživa u tišini, noći.
Rijetko je kada tako sam.

Razmišlja o svom životu.
Sretan je.
Ispunjen.
Ima sve što je ikada želio.
Nije bogat ali to ni ne želi.
Ima dovoljno za život.

Ugodan i miran život.
Sa svojom Anom.
I njihovim djetetom.

Bilo ono dječak ili curica.
Voljeti će ga najviše na svijetu.
Dijete i svoju Anu.

Požurio se.
Želio je što brže stići doma.
Zavući se u topli krevet uz nju.
Zagrliti ju i poljubiti...

Krenuo je prečicom iako je tamo bila još veća tama.
Nije se obazirao na to.

Sve se više približavao njihovoj zgradi.
Primjetio je da je u njihovoj sobi upaljeno svjetlo.
Čekala ga je...

Začuo je korake iza sebe.
Vidio je sjenu.

Osjetio je kako mu jeza prolazi leđima.
Nije se htio okrenuti.
Nije mogao.

Počeo je trčati u panici.
Nije vikao.

Odjednom je pao.
Osjetio je bol u trbuhu.
Krvario je.

Ležao je nemoćan.
Vidio je siluetu na njihovom prozoru.

Ana

Nikada je više neće vidjeti, neće upoznati vlastito dijete.

Ana

Zaklopio je oči i prepustio se.

Tako blizu a tako daleko.

Ana

Čekala ga je...

Nesretnim slučajem sada sam svaki dan u bolnici.
Zbog meni drage osobe.

S njom u sobi su još tri žene.
Svaka nesretna na svoj način.

U samom kutu leži ona.
Maria.

Svaki dan joj u posjet dolazi njezin Milivoj.
Ona ga čeka već od jutra.
Stalno ispituje vrijeme i čeka posjete, zaziva ga.

A on je dobri duh te sobe.
Pomaže svakome iako je i sam bolestan.
Dolazi svaki dan, i ništa mu nije teško za nju.

Brine se za svoju Mariu bez prigovora.
Iako Maria već ni ne shvaća gdje je ni zašto je tamo.
Ali njega uvijek prepoznaje.

Iako je Maria bez obadvije noge.
Ona je još njegova ljubav.

To je za mene prava ljubav, ljubav koja ne poznaje starost, bolest.

Čista ljubav.

Na jednom od rijetkih zanimljivih predavanja profesorica im je dala zadatak- neka zamisle svoj vlastiti pogreb, tko će biti na njemu i kako će se ljudi ponašati.
Dok je drugima taj zadatak bio morbidan i nisu to htjeli ni zamišljati, njoj je bio zanimljiv.. I prezanimljiv.
Pokušala je to zamisliti.

Taj dan.
Bila je jesen. Lišće je padalo sa okolnih stabala i vjetar ga je nosio pred vrata mrtvačnice.
Nebo je bilo tmurno, prekriveno tamnim oblacima, ali svejedno je odnekud probijalo sunce koje je grijalo malobrojna lica pogrebne povorke.
Ispred mrtvačnice stajala su kola koja će je prevesti do posljednjeg počivališta. Kraj njih je stajao neki čovjek..bio je to pogrebnik.
Sa strane su stajale dvije grupe ljudi, kako to već biva na pogrebima. S lijeve strane žene, a sa desne muškarci.

Mrtvačnicu je obasjavala slaba svjetlost svijeća koje su stajale iznad odra, iznad njezinog jadnog tijela. Kraj svijeća stajali su vijenci, posljednji pozdravi pokojnici.
Miris cvijeća..ruža, ljliljana izmješao se sa mirisom smrti.

Čuli su se tihi jecaji, koji su odzvanjali u tihom prostoru. Bili su to jecaji njezine majke, kraj nje je stajao otac.
Uništen, kao što je bilo uništeno i njegovo jedino dijete, njegova mala miljenica, princeza.
Sa suprotne strane odra stajala je preostala njezina rodbina. Njezina voljena baka, djed, teta i bratići.

Ljudi su polagano ulazili i izražavali sućut nesretnoj obitelji. Bili su to njezini susjedi, prijatelji, njezina ljubav.

Stigao je svećenik. Polako je ušao u prostoriju iskazujući tako posljednju počast mrtvoj djevojci.
Prekriživši bijeli lijes svetom vodom, započeo je tihu molitvu.

Nakon što je završio, ljudi su počeli izlaziti i skupljati se u grupama.
Četvero muškaraca s lakoćom je podignulo lijes i izneslo ga na svjetlo dana.
Smjestili su ga na kola.
Čovjek koji je do onda stajao sa strane, došao je do lijesa i započeo puhati u trubu koja je ispuštala tužnu melodiju.
Pogrebna povorka je krenula.

Prvo je išao čovjek sa križom, zatim kola sa njezinim lijesom..
Iza lijesa jedva je hodala njezina majka koju je pridržavao otac. Slijedio ih je ostatak njezine obitelji. Nakon njih, povorci su se priključili ostali ljudi, prijatelji ili tek samo znatiželjni poznanici.

Brzo su stigli do njezinog počivališta. Glazba je prestala.
Svećenik je izmolio kratko molitvu. I onda je sve bilo gotovo.

Oni ljudi koji su nosili lijes do kola, opet su ga dignuli i stavili na rub groba.
Provukli su ispod lijesa konopce i počeli lijes lagano spuštati u crnu dubinu.
Glazba je opet počela. Bila je to najtužnija pjesma svijeta.

Konačno su je spustili u dubinu. Na trule lijesove njezinih predaka.
Ljudi su dolazili do otvora u zemlji i bacali latice na lijes. Njezini roditelji nisu htjeli da netko baca zemlju na njihovu kćer.

Njezina majka bila je ukočena, u šoku. Još nije shvaćala šta se događa. Plakala je, sve jače.
Samo je ona i plakala, svi ostali osim nje i obitelji su otišli.

A onda je ostala sama, napuštena za sva vremena. Za vječnost.
Pogrebnici su počeli bacati zemlju na lijes.

Sve dok je tama nije progutala.
Zatim su stavili vijence na zemlju a zatim i križ.

Križ koji je označavao njezin život, znak da je ona doista jednom i postojala.

Trgnula se iz misli, morala je polako već krenuti doma. Predavanja su bila gotova i njezin radni dan je završio.
Prijatelji su je već čekali na izlazu iz zgrade.
Polako su krenuli, sretno raspravljajući o zajedničkom izlasku.
Na raskrižju ceste su se pozdravili, ona je krenula u suprotnom smjeru.
Prijatelji su je pozdravili i krenuli putem i dalje raspravljajući.
Začuli su škripu guma i vidjeli da neki auto naglo koči.

Potrčali su znajući da je ONA krenula tim putem.
Ugledali su je na cesti.
Ležala je mirna, kao da spava. Njezina duga kosa bila je razasuta po cesti.
Samo je krv lagano tekla.

Bio je jesenski dan, kao što je i zamišljala. Vjetar je nosio lišće, a ona je bila mrtva.

Kao što je i zamišljala.

U svijetu se svakih 40 sekunda dogodi samoubojstvo.
U današnje vrijeme sve više raste broj samoubojstava.
Što je najgore, najčešće ga pokušavaju mlade osobe. Osobe koje još nisu ni iskusile stvaran život. Za većinu mladih osoba koje su pokušale ili izvršile samoubojstvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljale o tome
Uvjereni da nemaju izlaza, odlučuju se na ono krajnje, dignuti ruku sami na sebe.
Psiholozi su uvjereni da takve osobe prije nego što to učine, pokušavaju obavijestiti svoje bližnje na to. Poslati im neki znak..koji nažalost često ostaje nezapamćen. Česte rečenice tipa: "Ja ću se ubiti!" koje se najčešće bezazleno izgovaraju, koje često i ja izgovaram kada mi nešto ne ide, ili mi nešto nije uspjelo, za neke znače istinu, iako ih drugi ne doživljavaju. Što je najgore, odlučuju se na to zbog banalnih razloga- loših ocjena, prekida veze i sličnih gluposti. Šta je to doista vrijedno nečijeg života?
Vjerujem da smo svi mi, dobro neki, došli u tu fazu crnog razmišljanja. Ali sve je dobro dok se o tome samo razmišlja, dobro je dok se nešto ne poduzme u svezi ostvarenja tih razmišljanja.
Zašto se tako mlade osobe odlučuju na taj korak? Ne vide drugi izlaz, nemaju se kome povjeriti i obratiti za pomoć, ili imaju nekoga ali se ne usude. Misle da će biti odbačeni zbog svojih razmišljanja.

Crkva strogo zabranjuje samoubojstava, jer sam si čovjek ne smije oduzeti ono što nije njegovo.
I tu dolazim do onog vječnog sukoba interesa...
Bolesne osobe koje jednostavno ne žele živjeti više takvim životom.. Šta mislite, je li opravdano takvo samoubojstvo?
Iskreno, neznam. Teško je to odlučiti sa mog stajališta, teško se staviti u kožu osobe koja je toliko bolesna da ne postoji ni najmanja nada da ozdravi. Ne znam baš da bi se lako predala, ali vjerojatno nakon dugog vremena bolesti bi poželila da sve to prestane, da konačno bol prestane. Nažalost...

U Hrvatskoj se posljednjih desetak godina, svake godine ubije prosječno 1000 ljudi, a na svako izvršeno samoubojstvo dolazi nekoliko pokušaja, a na svakog tko pokuša samoubojstvo dolaze još tri osobe koje o samoubojstvu razmišljaju ili ga planiraju. Hrvatska je na 13. mjestu po broju samoubojstava muškaraca u Europi. Najviše se samoubojstava učini na proljeće, a najkritičniji su travanj, svibanj i lipanj.



Većina osoba koje su počinile samoubojstvo je htjela da bol prestane - a to je nešto posve drugačije od toga da život prestane.
Samoubojstvo osoba vidi kao rješenje nerješivog problema koji donosi neizdrživu bol. Pomoć u rješavanju problema i smanjenju boli je ono što osobi treba.
Samoubojstvo je moguće spriječiti, upravo zbog toga što je ono reakcija osobe na neizdrživu situaciju ili nerješivi problem. Pomoć stručnjaka, ali i članova obitelji i bliskih osoba, je u tome da osobu shvate ozbiljno i pomognu joj da prebrodi krizu i nađe zadovoljavajuća rješenja.

Ponekad sama osoba ne može pronaći rješenje, ali ono, u nekom obliku, uvijek postoji.

Dobro, priznajmo..koga iskreno već uopće zanima nova sezona BB-a u Hrvatskoj?
Dobro prva sezona je još bila ok..ono to je kao novo, zanimljivo..
Osam sati, počinje..veći dio Hrvatske pred malim ekranima gledajući te "zvijezde" i njihov ulazak u kuću....povijesan trenutak..o da...

I tako je prve sezone pobijedio Saša (ako se ne varam)..ekscentrik i biker, druge je to bio..Hamdija, da.. Pa su slijedili Danijel, Vedran...
Dobro..još sam pratila čak i drugu sezonu nešto malo, to malo je bilo petkom..hehe..kako bi vidjela koji je "genijalac" ispao. I da, Danijel je bio moj favorit..priznajem..
Ne smijemo zaboraviti i ovaj zadnji, definitivno "najbolji" celebrity bb.. Ne znam tko je tamo bio najdosadniji..najpoželjniji medijske pažnje. Toliko jadan da pokušava privući pažnju ulaskom u tu kuću. Mislim, bez uvrede..ali tamo su ušle samo propale zvijezde i još manje zvijezdice (ako se uopće mogu tako nazvati) u želji da im to uskrsne njihov, ionako nikad živući, javni život i njihov tzv talent u pjevanju, pisanju, komediji..itd.,itd....

I onda su slijedili još brojni pokušaji konkurentskih televizijskih kuća, u nastojanju da obore gledanost tog predivnog bb-a..
Opstanak...ubijanje kokoši nije uopće zanimljivo...ne bi ih ubilo još par dana jedenja proklete riže ako su je već stalno jeli, ali ne..i tako kokica nastrada.

Farma..o da...farma... Zasada još ima neku gledanost, pričekajte još koju sezonu... Meni osobno nisu zanimljiva njihova međusobna svađanja, prepucavanja..ali dobro, oni se bar kreću (recimo) za razliku od bb-ovaca...

I šta mislite o najnovijem reality izumu- Missing Top Model?
Ljepota ima različite forme, a lijepi ne moraju biti i savršeni- to je njihova poruka.
Djevojke se natječu za ugovor s modnom agencijom i snimanje za britanski Marie Claire.
Invalidnost im je različita, dok jedna od njih ima tek jednu ruku, druga je gluha, a treća je u invalidskim kolicima zbog degenerativne bolesti mišića.



Jesu li pretjerali? Imaju li reality showovi uopće kakvu granicu?

Jedno je sigurno..dokle god imaju publiku i gledanost, koliko god njihova tematika bila bolesna i izopačena postojati će ih veliki broj.....
Što znači da ćemo gledati još puno novotarija i divnih ideja u želji za što većom gledanosti...

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

A.G.M.