moj kutak za trenutak :)

Majo ne to dirat!
Ivane past ces!
Antonio ajde doooooma!
Svako jutro isto! Probude me glasovi tih kratkonogih stvorenja i njihovih dugonogih majki koje brizno cuvaju svoje male potomke dok se oni igraju, tuku, vicu, prepiru oko ljuljacke u parku odmah do moje zgrade (stan s pogledom na park vise ne dolazi u obzir apsolutno nikad!). I taman kad me dovoljno nazivciraju da se ustanem iz mekog i toplog kreveta, dignem roletu i spremim se na razbuđivanje jednom socnom galamom, vidim ta mala stvorenja sa keckicama na glavi kako se veselo smjeskaju i seprtljavo trce sa dignutim rukama u zrak, zastanem na tren gledajuci ih i rastopim se. Predivni su! Mali ljudi, kratkih nogu i jaka glasa. Buduci doktori, kuharice, austronauti, zubari, pjevacice, tko zna... Ma tko ih nebi volio!
Sva nevinost i dobrota ovog svijeta su upravo u njima, a ponos u ocima njihovih majki i oceva. I s pravom su ponosni, prihvatili su se najplemenitijeg «posla» na svijetu; odgoj malog nevinog bica koje ce jednog dana zakoraciti u sivilo svijeta odraslih. Gledajuci ih pomislim kako je lijepo bilo biti bezbrizno dijete, a ponekad bi se i vratila u taj dio zivota kad su drugi rjesavali moje probleme, dok sam se ja igrala i stavljala kopcice na svoje prirodne kovrce. Gledam Ivana kako vuce Maju za haljinicu, uci od malih nogu, a ona place jer joj je zguzvao najdrazu rozu haljinu. Preslaki su! Mame im stoje sa strane i pazljivo gledaju da nebi doslo do ozbiljnog cupanja za kosu, ali nista ovaj put, ljubav je u zraku. Dolazi i Ana sa svojom bakom u park, i ljubomorno gurne Maju od Ivana. Maja se rasplace, baka se pocne derat na Anu, kojoj ni tako nije dan sretno poceo kad joj decko u parku drugu djevojcicu vuce za haljinu, te se rasplace i ona, a od silne zbrke ili mozda i osjecaja krivice zbog placa njegovih dviju najdrazih curica rasplace se i Ivan. Mame i baka ih smiruju minutu, a onda se nastavljaju igrati kao da nije nista ni bilo. To je ljepota djetinjstva! Magican je djecji svijet i predivno je bilo opet na tren biti dio njega makar iz tuđe perspektive, a sada se vracam u onaj drugi, ne tako magican i nevin…svijet odraslih.