Vrati me na Glavnu stranicu


Trebalo je dosta hrabrosti mojih roditelja za odluku života - živjeti na svjetioniku... na kraju se ispostavilo da živjeti tamo znači i živjeti sa svjetionikom i moerem koje ga okružuje... Ovo je priča o tome, poredana nekako kronološki, od vremena kad sam prvi puta s njima došao na lanternu, tamo davne 1980., do sadašnjeg trenutka, kada pišem ove retke i dijelim ih s Vama, koji želite zaviriti u tajni život svjetioničara i njegove obitelji...

Sv. Ivan na Pučini
Autor fotografije: Andrej Crcek


Svjetionik Sv. Andrija











Život na lanterni

09.04.2006., nedjelja

Otok Sušac - 42°45'0'' N - 16°15'6'' E

Odmičući na pučinu, iz Vela Luke, Lastova ili Visa; ne možete zaobići Sušac. To je pučinski otok, od Hvara udaljen 23 Nm, a Lastova 13 Nm.
Na istočnoj strani otoka nalaze se vrlo plitke i pitome uvale, koje su za razliku od one južne i jugozapadne strane, vrlo pristupačne, kako za kupanje, tako i za sidrenje. Od tih uvalica, moguće je doći i do svjetionika za oko 10 minuta do pola sata hoda uređenim puteljcima, za koje su svjetioničari nedavno dobili i praktično prijevozno sredstvo – mali traktor s prikolicom, kako bi lakše prenosili stvari iz broda do svjetionika. Sve su plaže divlje i kamene, pa se često ne preporuča djeci, jer za njih bi boravak na Sušcu bez nadzora mogao biti iznimno opasan.
Ovaj otok, iako površine 6 km2, osim svjetioničara i njihovih obitelji, jednoga pastira, te povremenih turista – nije nastanjen. Začuđuje to, ako se uzme u obzir da su i mnogi manji otoci na Jadranu nastanjeni. No, ipak, Sušac je nekada bio naseljen. Bilo je tu 200-tinjak ljudi, a sve do polovine dvadesetog stoljeća, bilo je još 10-ak obitelji. Ljudi su se ovdje bavili svim i svačim, a uglavnom su preživljavali. Sakupljali su naplavine drva, koje bi doplutale do obale; u skromnim dolcima su obrađivali zemlju, a imali su i ponešto stoke. Nekadašnjoj naseljenosti otoka svjedoče i ruševine dviju crkvica (jedne još iz 4. stoljeća), te nastamba, koja danas pretežno služe ovcama kao skloništa, a i kao nijemi svjedoci minulih vremena.
Jedna od posljednjih stanovnica otoka bila je jedna gospođa, koja je još kao mlada djevojka otišla sa Sušca. Kako kažu tamošnji svjetioničari, na otok je došao neki imućni Talijan i ugledao je djevojku, koja mu se odmah svidjela. Htio je da ode s njim, a ona nije mogla odbiti, jer u uvjetima u kojima je živjela, to joj se učinilo kao ispunjenje snova, jer za bolje tada nije znala. Pedesetak godina od tog vremena, svjetionik na Sušcu se uredio i apartmani u kući, koja je do nedavno služila samo svjetioničarima, počeli su se iznajmljivati turistima. Jednog ljetnog poslijepodneva došao je i jedan brod sa podosta starijom gospođom. Nitko nije znao što gospođa u poodmaklim godinama želi na Sušcu, gdje i anđeli nebeski ponekad kažu laku noć. Što radi tu, gdje samo rijetki avanturisti žele osjetiti dah robinzonskog turizma? Nitko nije znao, dok nije počela vaditi stare, izblijedljele fotografije, slikane u trenutku kad je s tog istog otoka odlazila…
Negdje na sredini otoka danas živi jedan pastir. Naslijedio je zanat od oca, koji je nedavno preminuo. 300-tinjak ovaca i 50-ak koza na otoku slobodno luta, što je glavni razlog zašto na čitavom Sušcu nema vrta, kako bi svjetioničari (ili pastir) mogli i sami uzgajati nešto povrća za sebe. No, shvatili su svi da se to ne bi toliko niti isplatilo, s obzirom da na Sušac pada jako malo kiše, pa je tako i sam svjetioničar posvjedočio kako je prošle godine Sušac dobio samo 14 litara kiše po m2, zbog čega otok najvjerojatnije i nosi ime.
Sušac je još poznat i po rijetkoj vrsti tamne mediteranske gušterice, kojih ovdje ima u izobilju. Između kamenjara i vrlo niskog raslinja, to su ustvari najčešće viđene životinje na otoku.
Na sjevernoj strani otoka danas je šuma. U njoj ima zaista svega; ostataka nekadašnjeg naselja, pa čak i vojnih objekata, pokoja divlja životinja, koja je slučajno ili ne, dovezena s kopna. Ta strana je noću u mraku, pa iako na prvi pogled djeluje pitomo; zapravo kad znate priče vezane za ovaj otok, ne možete se oteti dojmu da se pretvorio u otok duhova. Po tome je poseban na Jadranu, po tome nam služi kao upozorenje što bi se moglo dogoditi i s ostatkom danas još rijetko naseljenih jadranskih otoka, jer im svima prijeti izumiranje.
No južna i jugozapadna strana otoka nipošto nije slična ovoj sjevernoj. Strme litice/klifovi, uzdižu se stotinjak metara iznad površine mora i tako tvore prepoznatljivu sliku jadranskih pučinskih otoka, koji kao po koncu izgledaju sa sjeverne strane pitomo, a s južne zastrašujuće. Ronioci kažu da u podnožju ovih litica rastu skupocjeni crveni koralji, a podmorje je navodno bogato ribom. Namjerno se kaže navodno, jer u posljednje vrijeme ni svjetioničari, a ni lastovska policija ne mogu disati od prave gomile ribara, što profesionalnih, što onih koji love "u mutnom", te je strah od prevelikog, pa čak i protuzakonitog izlova golem. Svi će se složiti da što se ribe tiče, nije kao što je bilo nekad.
Zanimljivo je ovdje spomenuti i špilje. Jako ih je mnogo i kao i svuda u Dalmaciji, tako i na dalmatinskim otocima, one su rezultat šupljikavosti krškoga reljefa. Nekada davno špilje uz obalu je naseljavala sredozemna medvjedica, no kako nje već desetljećima nažalost nema, one ostaju prostori zanimljivi za ptice, a one podmorske za ribe želje skloništa. Naime upravo pisac ovih redaka je ovo ljeto posjetio Sušac. Na pomorskoj karti se da uočiti kako jugoistočni rt otoka ima zanimljiv naziv "Na žene". Ne ulazeći u pravi razlog toga toponima, zapravo je lako zaključiti odakle taj naziv ako se vidi špilja na samom tom južnom rtu. Prosudite i sami na što vas mogu posjetiti ove dvije bliske špilje.
Između južnog i sjevernoga dijela otoka teren se spušta i na manjoj je nadmorskoj visini. Kada taj prizor gledate izdaleka, s pučine, steći ćete dojam da gledate u dva različita otoka. Ta optička varka znala je često u prošlosti zavarati i pomorce. To je bio i jedan od važnijih razloga zašto je donesena odluka da se upravo na ovome otoku izgradi svjetionik, iako se sam otok nalazi zapravo izvan onih glavnih prometnih pravaca. Svjetionik je sagrađen na jugozapadnoj strani otoka, na vrhu strme litice, a gradio se po ustaljenom pravilu podizanja većine jadranskih lanterni; zgrada na kat usred koje se izdiže kula sa svjetlom, a oko nje su izgrađeni neki manji popratni objekti. Zgrada je jednokatna, ukupne površine 265 m2, s tim da u potkrovlju ima još 80 m2. Kula se izdiže nad sredinom objekta, a svjetlo mu se nalazi na 94 m nadmorske visine.
Svjetioničari su ovdje od samih početaka bili lokalni ljudi, pretežno s Korčule i Lastova, pa je tako i danas. Kako je ovo svjetionik prve kategorije (takvi su svi oni pučinski), nekad su tu bila obavezna raditi tri svjetioničara, dok bi jedan bio na odmoru. Danas, kad je sve automatizirano, na lanterni su dva, a treći i četvrti je kući, pa se svaki mjesec mijenjaju. Svjetlo lanterne obasjava pučinu južno od Sušca u dometu 24 Nm, a u slučaju da se pokvari, u krletci se nalazi i pomoćno svjetlo, dometa 12 Nm. Tako su svi iole iskusni pomorci, koji se zateknu u ovome akvatoriju zapravo sigurni da se neće izgubiti, jer im u svakom trenutku svijetli svjetlo neke od hrvatskih lanterni na horizontu; Stončice na Visu, Palagruže ili Sušca…


Rt koji ima neobičan naziv - "Na žene" - sve dok dođete na ovo mjesto, pitate se zašto... možda ima i sad nekih koji se pitaju, no ja u to sumnjam! wink


Iz daljine, s istoka...


Dubine ispod Sušca


Otok viđen iz kule ferala


Strmine, s južne strane otoka


Doviđenja, do slijedećeg puta... Hrvatska zastava na Sušcu

- 17:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2006  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Cjelokupni tekst i fotografije s oznakom © zaštićeni su. Sukladno Zakonu o autorskim pravima zabranjeno je korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Copyright © 2004./2005. Jurica Gašpar



Izvori za fotografije koje nisu autorove, ukoliko nisu navedeni izrijekom ili posredno - linkom, potječu s nekih od web stranica, navedenih linkom na naslovnoj stranici "Hrvatski svjetionici", a koji upućuju na postojeće i već objavljene fotografije svjetionika.



Ukoliko poželite nešto napisati, obratite mi se na