![]()
|
Život na lanterni
26.01.2006., četvrtak
Povijesni izvori o Palagruži
Ime Palagruža došlo je od grčke riječi "pelagos", što bi značilo otvoreno more, odnosno pučina. Zaista, ova skupina otočića i strmih hridi nalazi se upravo tamo, na otvorenoj pučini, usred Jadrana, izloženi na milost i nemilost vremenskim nepogodama, koje tu znaju biti zaista strašne.
Arhipelag Palagruže sačinjavaju dva otoka, Vela i Mala Palagruža; tri otočića, Galijula, Kamik od Oštra, te Kamik od Tramuntane; te petnaestak hridi, Gaće, Baba, Pupak, Volići, Cufi, i dr. Svjetionik je smješten na najvećem od navedenih, Palagruži Veloj, na okomitoj stijeni, najvišeg vrha Castello. Otok je visok 100 m, dug 1400, a širok 300 m. Od Sušca je udaljen 23 Nm, do Lastova 32 Nm, Komiže 40 Nm i Splita 66 Nm.
Arheolozi svojim marljivim radom iz godine u godinu slažu sve jasniju slagalicu života na ovim hridima, a prvi među njima je bio Carlo de Marchesetti, koji je prilikom izgradnje svjetionika zabilježio i prve zapise o arheološkom nalazištu. Od tad do danas, ovo otočje se pažljivo i sustavno istražuje.
I prije svjetionika, Palagruža u svojoj povijesti bilježi stanovnike na svom otočju, važnije događaje, te pomorske i ribarske bitke oko ovog strateškog prostora i sl. Iako se na prvi pogled čovjek zapita tko bi normalan ovdje poželio provesti neko vrijeme; dokazi govore suprotno tome – na Palagruži su ljudi bili, još u 6. tisućljeću prije Krista.
Ovdje je pronađeno oružje i oruđe iz vremena neolitika, za koje se vjeruje da je bilo namijenjeno Dalmaciji. Pretpostavlja se da su njihovi izrađivači povremeno dolazili i ostajali na ovom otoku, a svoje radove slali na obalu.
Prvi spomen Palagruže pripada vremenu grčke dominacije nad Jadranom, kada se ona navodno spominje kao Diomedov otok. U grčkoj mitologiji, Diomed je bio kralj Arga, koji je bio junak Trojanskoga rata, u kojem je slučajno ranio Afroditu, božicu ljubavi. Progonjen od njene osvete, slučajno je uplovio u Jadran. Tu je bio prepoznat kao božanstvo, u čiju je čast izgrađeno i svetište. Nigdje nije zapisano gdje se hram i nalazi, no danas se sa sigurnošću može i potvrditi taj donedavno neistražen misterij, jer su pronađeni predmeti iz 5. st. pr. Kr., a na jednom od njih je jasno grčkim alfabetom istaknuto Diomedovo ime. Talijani su u pokušaju da ostvare pravo nad pričom o Diomedu, na otočju Tremiti čak dali izgraditi i lažni grob, no nakon ovog arheološkog otkrića, njihova lažna priča jednostavno pada u vodu.
Iako su pronađene strelice i sječiva, nije se mogao imati uvid u to da je Palagruža ikad bila i bojno polje, sve do trenutka kad je otkriven i prvi ljudski kostur u kojeg je zabodena strijela, što svjedoči o nemirnim dalekim povijesnim zbivanjima. Na otoku je pronađeno i čitavo groblje, koje potječe još iz kamenog doba. Najnoviji dokazi govore u prilog činjenici da je Palagruža od ranog neolita bila nenaseljena ili neposjećena s nekim vidljivim tragovima, čak slijedećih 2500 godina.
Za vrijeme Rimskog Carstva na Palagruži se gradi hram, ali kako je Palagruža skupina izrazito strmih hridi, koje su izložene vječitom erodiranju, pretpostavlja se da se čitav hram jednostavno urušio u more, jer i danas su vidljivi tragovi odranjanja i najvećih stijena u morske dubine. To je otežalo pronalazak lokacije toga hrama, za kojeg se danas samo može pretpostaviti, gdje je točno bio.
Daljnja istraživanja potvrdila su rimsku prisutnost na otočju kroz čitav period Rimskog Carstva. Pronađeni su čak i ostaci građevina s mramornim zidovima, te podnicama ukrašenih mozaicima, pa se pretpostavlja da je tamo bilo i svetište. Jedan natpis, pronađen u Saloni govori u prilog činjenici da je na Palagruži možda bila uspostavljena i svjetioničarska služba u to vrijeme, zbog čega je tamo konstantno boravila vojna posada. Zbog intenziteta prometa između dvije obale Jadrana, taj podatak ne bi trebao nikoga iznenaditi. A zbog strateškog značenja Palagruže na sredini Jadrana, vojna prisutnost je bila imperativ.
Jednom se prilikom i tadašnji papa Aleksandar III. tu iskrcao, kad je 1177. godine putovao za Veneciju na pregovore sa Frederickom I. Barbarossom, tadašnjim carem Svetog Rimskog Carstva. Naime, 9. ožujka, na Čistu srijedu, prolazeći sa svojom flotom ovim područjem, bio je oduševljen ljepotom Palagruže, te se poželio tu nakratko zaustaviti. Večerao je na manjoj visoravni Palagruže Male, koja od tada nosi naziv Papina njiva. Nakon ovog događaja, flota od deset galija je odjedrila put Visa, Zadra, pa Venecije. Dokumenti, koji svjedoče o ovom događaju, ne govore o stanovništvu na otoku. Do tog trenutka Palagruža se u izvorima ne spominje još od kasne antike.
Prevlast nad ovim otočjem je oduvijek bila stvar gospodarskog ili strateškog prestiža. Naime, ovaj akvatorij je vrlo bogat ribom, pa su se za njega sporili talijanski ribari s poluotoka Gargano, otočja Tremita, te naših otoka Lastova, Visa, te Hvara. Također, u blizini otočja su se odigrale i mnoge pomorske bitke, vođene za prevlast nad Jadranom. O tome, pak, svjedoče i brojna podvodna nalazišta, od kojih je većina kod Galijule, gdje su pličine najveće. Galijula, hrid tek milju južno od Palagruže, opasna je i danas za pomorce jer je golim okom jedva vidljiva upornom promatraču, koji će prepoznati pjenu mora kao znak da se tu nalazi hrid.
Napomena: Ovaj tekst je nešto skraćeni oblik onoga što je objavljen u 8. broju tiskovnog izdanja časopisa "Morsko prase", istog autora. Čitav tekst možete naći tamo, a sva autorska prava su zadržana, sukladno Zakonu o autorskim pravima!
|
13.01.2006., petak
Mercedes na Palagruži
Gore zatječem gospodina Vojislava Šajna (41) iz Zavalatice na Korčuli, koji je već 7 godina na Palagruži. Pitam ga kako mu je na Palagruži i koje je poslove radio prije ovog svjetioničarskog.
Gospodin Vojislav Šajn, svjetioničar s Palagruže...
- Radio sam ti 13 godina u škveru, u Korčuli. Bio sam cilo vrime u ratu, pa sam i navigava 2 godine. Nakon toga je dolar pa s 9 na 6 kuna i nije se više isplatilo tuć more po par miseci. Tako sam odlučio otić u PLOVPUT, a na ideju da postanem svjetioničar sam doša nakon ćakule s prijateljem i odma me bacilo ode. Ma misec sam ode, a misec doma, da se to izdržat.
- S vama je sad i sin Ivan?
- Je, dok nema škole. A žena je doma, jer radi, tako da nju vidim kad dođem. Ma ne voli ona Palagružu ka ja.
- A koliko PLOVPUT-ovim gliserom treba do Palagruže?
- S gliserom PLOVPUT 7, iz Korčule dođeš za 2 ure, ma ide on 22-23 čvora; to ti je nebo-zemlja u odnosu na vrimena prije glisera.
- Još mi je nešto čudno; na Palagruži fiksni telefon?
- Pa moramo se osuvremenit i s te strane; uostalom signal za mobitel je slab ili ga i nema, ovo je najbolje rješenje.
- Tko su vam najčešći gosti ovdje?
- Ako misliš na turiste, e pa njih ti stvarno ima iz svih krajeva svita i to doslovno! Izgleda da je Palagruža nekima najomiljenija destinacija. Ali, ako misliš na "prolaznike", onda su to svakako vojska i policija, ipak je u blizini državna granica.
- Znači, nikad vam nije dosadno?
- Ma kako će bit dosadno; nekad se nemam kad ni popišat, evo moj dnevni raspored ti se vrti oko par najvažnijih stvari; u 5 uri mriže, u 8 čitanje meteorologije, a svake tri ure od 5 do 22.00 moramo čitat meteorološke podatke, između toga se ima uvik nešto za radit. Evo, sad npr. došli su iz Splita popravljat krov, a moramo ljudima dat ruku.
- Na Palagruži zna bit i gadnih valova, vjetrova olujne jakosti…
- Je, isti oni dan kad je bija tsu-nami na Pacifiku, kod nas je puvalo jugo, a valovi su dosezali 7 metara. A jednom smo za Novu godinu na Palagruži ostali 39 dana zbog istog razloga.
- Imate i tovara? A ja sam mislio da se bacio s litice; zar su to samo legende?
- Nisu legende, istina je… Ali, nakon šta je pokojni tovar strada, doša je Mercedes, tako ga zovemo od milja. Poklonija nam ga je biskup i sad slobodno šeće otokom, dođe navečer da ga napojimo. Ne koristimo ga često, otkad je sprovedena sajla s mora, pa potežemo dosta toga na koloturu.
Ogromni svjetlosni uređaj. Za razliku od uobičajenih, promjera najviše do 1 m, ovaj je dva puta veći. Osobno sam se fotografirao pored ovog golemog kristala i smijao sam se sebi koliko sam malen naspram njega. Svjetioničarska kula ima dva velika kata; na prvom je mehanizam koji pokreće ovaj stroj, a na posljednjem sam stroj i golema stakla u dva reda. Domet ovoga svjetla je 35 nautičkih milja ili oko 65 km!
S mora izgleda zaista veličanstveno!
Porazgovarao sam malo i s Ivom Franulovićem, 29-godišnjakom, koji je na ovdje tek 8 mjeseci. Ivo je s Blata na Korčuli i nisam mogao ne primjetiti da su svi svjetioničari s Palagruže i Sušca zapravo Korčulani.
- To ti je vjerojatno zato jer je na te dvi lanterne najlakše poć s Korčule, di nam je i matično plovno područje. Evo, ja sam radio u Vela Luci u struci kao elektrotehničar. Osta sam bez posla, pa pomalo radio kod privatnika, vidio da tu nema kruva i eto me na lanternu. Dosta njih traži doć na svjetionik, moja molba je čekala rješenje oko godinu ipo.
- Nisi oženjen?
- Nisam, znam da je to nekad bio uvjet, više nije. Sad je najbitnije samo da si mlad i da možeš podnit Palagružu. Nemam ni curu, jer da imam, ajde zamisli koja bi došla za mnom? Bi možda 7 dana, ali sigurno ne više. Ovako mi je baš dobro.
- Navikavaš li se na suživot s gostima lanterne?
- Goste obično ne vidimo, ka galebi su – sve ih zanima. Većinom su stranci, prošle godine smo ih imali čak iz Japana. Evo, sad ih je 8, a nigdi ih ne možeš uvatit. Negdi sam čuo da je Palagruža u svitu vrlo tražena.
- Gdje puniš baterije kad ti je dosta svega?
- I ode i doma. A kad sam tu, puštam kolegi glasnu glazbu i živciram ga – nasmijala su se obojica. Na kraju sam Vojislava odlučio pitati koliko je duga staza koja vodi do vrha, pošto je Palagruža prilično strma.
- Staza ti je duga 700 m u jednom smjeru; pa nam dođe dobro kao tjelovježba, jer je znamo dnevno prepješačit i po nekoliko puta; pribrat mriže, pa otić gori očitat meteorologiju, pa opet na more…
- A na koliko smo sad nadmorske visine?
- Sad smo na oko 120 metara, jer ti je leća u feralu na visini od 126 m nad morem i osim šta je Palagruža najveća lanterna, ona je i najviša.
Toliko je Palagruža visoka i strma, da ne kažem, nepristupačna!
Iako me zanimalo brdo toga, nisam smio više gubiti vrijeme, spremala se noć, a sve je smrdilo na to da bi noćas moglo okrenut na jugo. Trebalo je otići put Visa.
Trenutna posada Palagruže
Mi smo otišli, a svjetioničari su ostali pomoći onima koji su im popravljali krov. Iako se čini da se nema što raditi na toj pustoj osami, njima nikada nije dosadno, i to su nam potvrdili!
Pri odlasku, dali su mi šaku bombona da zašuškam po putu, ne bi li mi se približio Mercedes. Vidjeli smo ga na heliodromu, kojeg su nedavno očistili i uredili za hitne intervencije, pa nam je samo onako pozerski okrenuo glavu i kao da čeka taj helikopter da ga odvede na mjesto gdje bi mogao upoznati kakvu prijateljicu sa sličnom pričom, jer budimo iskreni - di ćeš gore od spoznaje da si ka tovar, sam na Palagruži…
Autor ovih redaka, uspio se fotografirati tek 2-3 puta; ovo je jedna od koliko-toliko uspjelih fotografija. Trebalo je vrlo brzo otići s Palagruže...
Tovar na Palagruži - zaista istinita i pomalo neobična priča... No nije jedna priča i jedan tovar; bila su bar dva prije njega...
|
07.01.2006., subota
Palagruža - arhipelag iz Pakla
Dan je bio idealan za otisnuti se na pučinu, koja se, iako naizgled mirna – u trenu s lakoćom pretvori u uskovitlani lonac ljetne nevere. Do Palagruže je pametno ići samo ako imate kvalitetan brod. Mi smo u tom slučaju bili više nego sigurni; iskustvo Živka Matutinovića, skipera i voditelja jedriličarske škole "Ana", te čvrsta i kvalitetna jedrilica, garantirali su mirnoću 5-člane posade.
Nekako mi se činilo da ću pri odlasku na Palagružu bar jednom doživjeti da mi u nekom momentu sa svih strana horizont bide samo more, no tu sam se prevario, pošto se na pučini u svakom trenutku mogao vidjeti obris nekog kopna; bilo Lastova, Sušca ili Visa; bilo Palagruže, kojoj smo se približavali.
Nikad samo pučina, vidi se bar poneki brod i otok...
...i napokon obrisi Palagruže...
...koji izbliza izgledaju zaista strašno!
Uvijek mi se činilo da Palagruža izgleda stravično, a kad sam joj se približio, taj osjećaj je samo izgledao sve realniji! Visoke strme hridi, te dojam kao da su otoci upravo iz pakla izašli; dovodi u pitanje čudan naziv Paklenih otoka, koji prema ovom arhipelagu izgledaju baš rajski.
Nekada davno, upravo ovim brodom na slici, vršili su se premještaji svjetioničara (to se radi i danas, ali nekada je to bilo masovnije), kao i moje obitelji. Motorni brod "Sušac"...
Iako sa sjeverne strane izgleda nešto pitomije, na Palagruži ne raste niti jedno stablo, a kiše nema dovoljno ni za endemske biljke koje samo tamo rastu...
Kako na ovome mjestu u čitavoj godini ima možda par dana bez vjetra, sigurni smo bili da ovaj prividni mir neće dugo trajati, te sam se, u mutnom sivilu u kojem se i sunce povremeno gubilo, morao požuriti da u tek sat ipo odradim interview sa svjetioničarima, te ovjekovječim što više toga.
Kraj otoka brod "Sušac", isti onaj koji je premještao i moju obitelj, s jedne lanterne na drugu, tamo negdje, ranih 80-tih godina. U malom gumenjaku, ja i Marko Tisovec, s jedrilice smo se uputili na južnu plažu, gdje smo ga morali odvući privezati. Dok smo brzim korakom hitali gore, kraj nas prolazi mlada djevojka, kojoj se i sami zbunjeni time što je na lanterni toliko ljudi, javljamo, a ona odvraća, no na nekom stranom jeziku – tad sam shvatio da su na lanterni i turisti. Pitam je gdje ide; ona veli – dolje, na plažu. Ajde zamislite, na Palagruži prekrasna plaža, i to ograđena, kao u nekom ljetovalištu.
Iako toliko negostoljubiva, na Palagruži se nalazi plaža! I to dvije, no ona druga je nešto manje pitoma nego ova. Rekao bi čovjek, gledajući ovu sliku, da se mjesto nalazi negdje ispod Biokova...
Jedini način za pristati na Palagružu, jest izvući čamac na plažu, koja, iako naizgled pitoma, najviše plaća danak za južnih nevera, pa joj ogromni valovi tako fino oblikuju oblutke kamena, da bi s njima skoro mogli igrati bilijar!
Pogled s mora na južnoj strani - vidi se plaža, s koje se nosi u svjetioničarsku kuću, sve što je potrebno svjetioničarima za rad i život.
Malo dalje, dočekuje nas malo jači čovjek, zbunjen što mi radimo ovdje, no brzo razbijamo nelagodu pitanjem kako je, na što odgovara da mu je užasno vruće i da čitav dan rade, veli da gore ne može bit. Radnike PLOVPUT-a smo zatekli u renoviranju krovišta. Čovjek nas upućuje ka vrhu, gdje je smještena impresivna zgrada, najveće lanterne na Jadranu....
Nastavak slijedi...
Ovako to izgleda gore, na putu za kuću...
...a kad se popnete negdje blizu kuće, postaje Vam jasno zašto Vas trnci prolaze kroz klralježnicu...
p.s. ispričavam se, nisam dugo pisao, ali imao sam dobre razloge, o čemu ću jednom i na ovim stranicama. Sada možemo zajedno dalje po hrvatskim lanternama, danas ćemo samo načeti, a u slijedećih par priča nastaviti - o Palagruži; najudaljenijem hrvatskom arhipelagu, najvećem hrvatskom svjetioniku i podosta toga naj...
Na Palagruži ni usamljene hridi što strše iz mora, uopće nisu rijetkost!
A da doista morate paziti kuda hodate, dovoljno govore i slike poput ove; vrlo strme i visoke stijene, sastavni su dio palagruškog arhipelaga...
|
|
|
