Vrati me na Glavnu stranicu


Trebalo je dosta hrabrosti mojih roditelja za odluku života - živjeti na svjetioniku... na kraju se ispostavilo da živjeti tamo znači i živjeti sa svjetionikom i moerem koje ga okružuje... Ovo je priča o tome, poredana nekako kronološki, od vremena kad sam prvi puta s njima došao na lanternu, tamo davne 1980., do sadašnjeg trenutka, kada pišem ove retke i dijelim ih s Vama, koji želite zaviriti u tajni život svjetioničara i njegove obitelji...

Sv. Ivan na Pučini
Autor fotografije: Andrej Crcek


Svjetionik Sv. Andrija











Život na lanterni

07.01.2006., subota

Palagruža - arhipelag iz Pakla

Dan je bio idealan za otisnuti se na pučinu, koja se, iako naizgled mirna – u trenu s lakoćom pretvori u uskovitlani lonac ljetne nevere. Do Palagruže je pametno ići samo ako imate kvalitetan brod. Mi smo u tom slučaju bili više nego sigurni; iskustvo Živka Matutinovića, skipera i voditelja jedriličarske škole "Ana", te čvrsta i kvalitetna jedrilica, garantirali su mirnoću 5-člane posade.
Nekako mi se činilo da ću pri odlasku na Palagružu bar jednom doživjeti da mi u nekom momentu sa svih strana horizont bide samo more, no tu sam se prevario, pošto se na pučini u svakom trenutku mogao vidjeti obris nekog kopna; bilo Lastova, Sušca ili Visa; bilo Palagruže, kojoj smo se približavali.


Nikad samo pučina, vidi se bar poneki brod i otok...


...i napokon obrisi Palagruže...


...koji izbliza izgledaju zaista strašno!

Uvijek mi se činilo da Palagruža izgleda stravično, a kad sam joj se približio, taj osjećaj je samo izgledao sve realniji! Visoke strme hridi, te dojam kao da su otoci upravo iz pakla izašli; dovodi u pitanje čudan naziv Paklenih otoka, koji prema ovom arhipelagu izgledaju baš rajski.


Nekada davno, upravo ovim brodom na slici, vršili su se premještaji svjetioničara (to se radi i danas, ali nekada je to bilo masovnije), kao i moje obitelji. Motorni brod "Sušac"...


Iako sa sjeverne strane izgleda nešto pitomije, na Palagruži ne raste niti jedno stablo, a kiše nema dovoljno ni za endemske biljke koje samo tamo rastu...

Kako na ovome mjestu u čitavoj godini ima možda par dana bez vjetra, sigurni smo bili da ovaj prividni mir neće dugo trajati, te sam se, u mutnom sivilu u kojem se i sunce povremeno gubilo, morao požuriti da u tek sat ipo odradim interview sa svjetioničarima, te ovjekovječim što više toga.
Kraj otoka brod "Sušac", isti onaj koji je premještao i moju obitelj, s jedne lanterne na drugu, tamo negdje, ranih 80-tih godina. U malom gumenjaku, ja i Marko Tisovec, s jedrilice smo se uputili na južnu plažu, gdje smo ga morali odvući privezati. Dok smo brzim korakom hitali gore, kraj nas prolazi mlada djevojka, kojoj se i sami zbunjeni time što je na lanterni toliko ljudi, javljamo, a ona odvraća, no na nekom stranom jeziku – tad sam shvatio da su na lanterni i turisti. Pitam je gdje ide; ona veli – dolje, na plažu. Ajde zamislite, na Palagruži prekrasna plaža, i to ograđena, kao u nekom ljetovalištu.


Iako toliko negostoljubiva, na Palagruži se nalazi plaža! I to dvije, no ona druga je nešto manje pitoma nego ova. Rekao bi čovjek, gledajući ovu sliku, da se mjesto nalazi negdje ispod Biokova...


Jedini način za pristati na Palagružu, jest izvući čamac na plažu, koja, iako naizgled pitoma, najviše plaća danak za južnih nevera, pa joj ogromni valovi tako fino oblikuju oblutke kamena, da bi s njima skoro mogli igrati bilijar!


Pogled s mora na južnoj strani - vidi se plaža, s koje se nosi u svjetioničarsku kuću, sve što je potrebno svjetioničarima za rad i život.

Malo dalje, dočekuje nas malo jači čovjek, zbunjen što mi radimo ovdje, no brzo razbijamo nelagodu pitanjem kako je, na što odgovara da mu je užasno vruće i da čitav dan rade, veli da gore ne može bit. Radnike PLOVPUT-a smo zatekli u renoviranju krovišta. Čovjek nas upućuje ka vrhu, gdje je smještena impresivna zgrada, najveće lanterne na Jadranu....

Nastavak slijedi...


Ovako to izgleda gore, na putu za kuću...


...a kad se popnete negdje blizu kuće, postaje Vam jasno zašto Vas trnci prolaze kroz klralježnicu...

p.s. ispričavam se, nisam dugo pisao, ali imao sam dobre razloge, o čemu ću jednom i na ovim stranicama. Sada možemo zajedno dalje po hrvatskim lanternama, danas ćemo samo načeti, a u slijedećih par priča nastaviti - o Palagruži; najudaljenijem hrvatskom arhipelagu, najvećem hrvatskom svjetioniku i podosta toga naj...


Na Palagruži ni usamljene hridi što strše iz mora, uopće nisu rijetkost!


A da doista morate paziti kuda hodate, dovoljno govore i slike poput ove; vrlo strme i visoke stijene, sastavni su dio palagruškog arhipelaga...

- 23:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Cjelokupni tekst i fotografije s oznakom © zaštićeni su. Sukladno Zakonu o autorskim pravima zabranjeno je korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Copyright © 2004./2005. Jurica Gašpar



Izvori za fotografije koje nisu autorove, ukoliko nisu navedeni izrijekom ili posredno - linkom, potječu s nekih od web stranica, navedenih linkom na naslovnoj stranici "Hrvatski svjetionici", a koji upućuju na postojeće i već objavljene fotografije svjetionika.



Ukoliko poželite nešto napisati, obratite mi se na
















































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se