![]()
|
Život na lanterni
24.10.2005., ponedjeljak
Povijest otočića i svjetionika Svetog Andrije
Prije svega da se ispričam što me duže nije bilo, no u zadnje vrijeme ne stignem sve, jer se pripremam za objavljivanje knjige i još nekih iznenađenja, vezanih uz svjetionike, no o tom - potom. Evo, sada, pogotovo kad zahladi, nastojat ću redovitije pisati i obnavljati svoja, te spominjati tuđa sjećanja na hrvatske svjetionike i ljude koji su tamo živjeli...
*********
Sveti Andrija - Otočić, koji je, kao i još neki manji otočići u Jadranu, dobio ime po Isusovom apostolu Svetom Andriji.. Naime, Sv. Andrija apostol, smatrao se nedostojnim da bude raspet kao i sam Isus, te je zamolio da njegov križ bude izgledom drugačiji. Križ u obliku slova X na kojem je razapet, zove se 'andrijin križ', a simbolom je poniznosti i mučenistva.
Sv. Andrija je smješten u arhipelagu dubrovačkih Elafita, od Dubrovnika udaljen 6 Nm, Koločepa 3 Nm, od Lopuda tek 2 Nm, a od Šipana 4 Nm. Dug je oko 400, a širok 80 m. Čitava obala mu je kamenita, kao i podmorje. Na njegovoj zapadnoj polovici raste borova šuma, pomiješana sa šarolikim mediteranskim raslinjem. Na drugoj strani otočića nema šume nego karakteristično grmoliko bilje, usred kamenjara, na kojem se gnijezde galebovi. Ovaj, južni dio otočića, upravo je zbog toga proglašen ornitološkim rezervatom, a osim galebova, tu ima dosta i lastavica, tako da je sasvim uobičajeno da jutro započinju galebi, a predvečerje lastavice. Osim ovih ptica, na klisurama jugozapadne strane otočića, gnijezde se i rijetki jastrebi, te sokoli. Blage padine na sjeveroistoku, naglo prestaju na vrhu otoka i kao mačem odsječen, strmo se spuštaju u more na suprotnoj strani, u morske dubine i preko 100 m.
Sa te strme strane može se ući u neke od špilja, čak dosta duboko, a mnoge nisu ni istražene. Ronioci znaju reći, da ih i u podmorju ima dosta, a po nekim njihovim pričanjima, Sv. Andrija kao da stoji "na tri noge"; tri masivna stupa koja ga vežu za dno…
Doista je poseban Sv. Andrija, kako svojom pojavom, tako i poviješću. Mnogo prije, nego li je na njemu sagrađen svjetionik, otočić nije bio pust. Na njemu su živjeli ljudi, čak njih dosta više nego u današnja vremena. Tu je bio benediktinski samostan s crkvom, o čijem se izgledu zna tek ponešto, jer se originalni nacrti danas čuvaju u britanskom muzeju.
U samostan su dolazili mahom po kazni Dubrovačke Republike. Tako je i dubrovački opat i pjesnik iz 16. stoljeća, Mavro Vetranović Čavčić, najveći dio svog života proveo upravo ovdje kao redovnik pustinjak, te je tu stvorio svoja najveća ostvarenja, pišući o tamošnjoj flori, fauni i moru; odabravši pritom za pokoru "špilje, hridine i gomile, kuda gmižu gušterice…" - kako je znao reći.
Izgon na Sv. Andriju u Dubrovačkoj Republici smatrao se jednim od dvije najteže kazne (najteža kazna je bila doživotno zazidavanje okrivljenog u Kneževom dvoru, gdje mu se kroz mali otvor davala hrana). Na Sv. Andriji je tada u svojstvu priora boravio benediktinski opat i cijenjeni povjesničar Mavro Orbini. No, jedini, za kojeg se zna da je uspio pobjeći s otoka, bio je Držićev sudrug u Uroti, Frano Lukarević – Burina, koji se jedrenjakom prebacio u Napulj, gdje umire, a da mu Republika nije oprostila.
Nažalost, od samostana iz toga vremena do danas nema puno tragova; tu je tek bunar i djelić kule, te manji ostaci zidova, od kojih je u 19. stoljeću građena lanterna.
*****
Osim priče, postoji i jedna doista zanimljiva, pomalo tužna i romantična, a po nekima i istinita legenda o Sv. Andriji, no o njoj slijedeći put.
|
|
|
