Život na lanterni

...do neke druge prilike... Dugo je bilo 13 godina čekati da se opet sretnemo. Nadam se da neću još toliko da dođem opet, ma zapravo znam to. Sad sam mirniji, slikao sam svaku siku, kamen, pa bar svakog drugog galeba. Drugi put ću imat zaduženje obić i južnu, odsječenu puntu, te jugozapadnu strmu stranu. Da mi je još provest jedno jugo tu i slikati ga, da mi je vratit se u 80-te s najboljom posadom obitelji Gašpar, Čapalija i Garber... Ne znam... prekratko je samo jedan dan; ali opet, mnogi nemaju ni to da im se snovi ostvare! Ja sam zato sritan čovik; vratio sam se na svoju lanternu. Svoju, jer unatoč legendama koje ovaj otok priča (podijelit ću ih s Vama u jednoj od skorih priča), svak tko ostane ovdje, uspije doživjeti dovoljno toga za napisati roman. Nikada nisam razmišljao o tome da ću jednog dana ja raditi upravo to - pisati!





Zahvaljujem se svojoj obitelji, koja je sa mnom prolazila trenutke mojega djetinjstva i iz koje sam crpio svu svoju podršku; majci, ocu, sestri... Hvala prijateljima i svima onima koji su mi u određenom trenutku života bili oslonac, pokrovitelj ili inspiracija...
Ja idem dalje; zahvaljujući Svetom Andriji, shvatio sam da ima još svjetionika na Jadranu koji čekaju da ispričaju svoju priču, no opet, Andrija je poseban i jedinstven; njemu ću se uvijek rado vratiti...
Ovo ljeto obišao sam ga isključivo s ciljem da zabilježim, dokumentiram i da ostane zauvijek u mojoj memoriji sve ono što je nosilo vrijeme mog djetinjstva. Iako mi je bilo teško, imao sam privilegiju; iako materijalno nikad dobrostojeći, u duhu sam bio milijunaš...










Jedno je pitanje, koje me mučilo od trenutka kad sam zadnji put otišao sa Sv. Andrije, a nije ono "Hoću li se vratiti", jer sam znao da hoću, samo ne i kad; a to je: Što je to što čovjeka vuče na ovu hrid, ovaj maleni otočić i da li je ovo mjesto jednako lipo onda kao i sad? Odgovor sam dobio zapravo ovo jutro, kad sam se uputio prema kopnu i natrag kući, pun dojmova;
Koliko god neko misto na svitu bilo lipo, koliko god ti se duša na njemu odmara, ono je bez ljudi koji zajedno s njim duhom žive, samo običan kamen na kamenu...












Poseban pozdrav mojoj majci Anici, ocu Ivanu, sestri Marijani; Vladi i Anđelini Čapalija, te djeci - Miroslavu i Nataši; Mariu i Elizabeti Garber, te djeci Romanu i malom Segoru (nije više mali) , koji je u svojim prvim danima života, baš kao Nataša i moja sestra došao na Svetog Andriju...

Nakon ove posade, još svega par godina Sv. Andrija je imao obiteljske živote; tad je nastupilo vrijeme kad su svjetioničari postali suvišni, a samo jedan je bio potreban da čuva lanternu. Ovo je posljednja posada koja se i danas čuje i komunicira kao jedna velika obitelj...
U spomen na sve bivše svjetioničare sa Sv. Andrije i njihove obitelji; u spomen na njihove priče koje su možda nikad neispričane, posvećujem ove stranice, slike, misli i sjećanja...

Kad sam završio s večernjim fotografiranjem, gospođa Mara me zvala na večeru, koju smo proveli razmjenjujući iskustva na svjetionicima.


Nediljko i Mara Zloić, i sin im Ivan

- Kad ste odlučili otići na svjetionik?
- Ma tija san ja otići još 1976. godine, ali mi nisu dali, jer je uvjet bio da je čovjek oženjen. Tada sam poslao brata na lanternu i on je prvo otišao na Blitvenicu.
- Brata ste poslali?
- Da, on je već bio oženjen; za njega nije bilo problema.
- A kad je došao vaš red?
- Mi smo se vjenčali 1978. i godinu nakon toga idemo na Glavat. Tamo smo bili 9 godina i 7 mjeseci. Mislim da smo bili jedini koji su izdržali toliko na Glavatu.
- Osim Glavata i Andrije, jeste bili još igdje?
- Bio sam na po jednoj zamjeni, na Palagruži, Strugi, Sestricama i Sušcu. Nakon toga Sv. Andrija sve do danas - 11 godina.
- Onda se Vi možete smatrati starim morskim vukom.
- Pa i jesam, mogu ti reć. Ja i ćaća smo ti danas među najstarijim svjetioničarima. A i nema nas puno.
- Da, čuo sam – tridesetak ukupno.



- Bit će, a i nije više svjetioničarski posao toliko naporan kao prije. Jedan je svjetioničar na lanterni, nisu potrebna dežurstva.
- A što ako se glavno svjetlo ugasi?
- Ima alarm, koji me probudi, a automatski se prebacuje na pomoćno svjetlo, tako da straha od toga da lanterna ne radi, uopće nema! Sve je na solarnu energiju i potpuno je automatizirano.
- A nekad se navijao uteg i kako se taj spuštao, mehanizam je vrtio kristale koji su odašiljali svjetlo. Ni utega više nema.
- Zato jer se sve vrti na struju i tu čovjek gotovo da i nije potreban. Ajmo reći da smo mi tu danas zapravo domari, jer se brinemo o uređenju zgrade i čuvamo je, a ako nešto sa svitlom zapne, odmah reagiramo.
- Na što se grijete zimi?
- Ne grijem se, kad zahladi, stavim još koji sloj deka.
- A inače?
- Pa, brat ima peć na drva, ali meni je prevruće pa radije gledam TV ispod deke. Pogledaj, hvatam sve naše televizije, talijanske pa i crnogorske čak! Talijan je ugradio i satelitsku; jednu je stavio za sebe a jednu je dao i nama, ali je ne gledamo jer puno troši struje, a nju i vodu treba štedit.
- Znači, nije vam dosadno kad ste zimi sami, a ima li kakvih zanimljivih posjeta? Naime ljudi ovdje ne bi smjeli dolaziti bez najave.
- E, da. Ima od toga par dana, na rivu se iskrcao jedan mlađi par. I djevojka se uplašila kad je vidila znak "Zabranjen pristup". Siđem ja doli i pitam ih odakle su došli. Kažu mi s Mljeta, jer tamo imaju 3 male očeve vikendice, stare preko 30 godina. Da dugo gledaju Sv. Andriju i uvijek su se pitali kako je tamo. Da ih malo smirim, kažem im da mogu malo razgledati ako žele. Dok smo tako pričali, pitam momka čime se bavi. On mi odgovara da se bavi sportom. I dalje mi nešto sumnjivo u glavi i komentiram da mi na nekog sliči, ma čini mi se čak na Ivicu Kostelića. On se tad nasmijao i rekao "Da, ja sam Ivica".
- I Ivica je s planine sišao na Sv. Andriju?
- Da i znaš šta je zanimljivo? Može dosta dugo i duboko roniti na dah. Pa i do 30 m.
- Šta su ti sportaši. A vidim da su se i na Andriji počeli raditi sportski tereni, doduše ne oni za golf, ali… – nasmijali smo se obojica – …šta je ono doli u vrtlima?
- Ma Talijan je odlučio napraviti zog za balote. Nabavio je daske i njima ogradio malo, zatim neke stare škure i eto terena.
- Pa tko igra?
- Mi protiv njih! – Opet smijeh – Ivan je napravio mali semafor tako da znamo ko vodi.
- I tko je bolji?
- A kako kad, ali u principu, mi smo bolji.


Zog za balote (oni koji ne znaju šta je to; da prevedem - teren za igranje boća) ;)))

- Vidim svuda oko mene Hajduk; Vi ste i strastveni navijač?
- Ja bez Hajduka nigdi ne idem, a kad sam doma, obavezno idem na utakmice.
- A Vi ste iz Podrujnice, kod Metkovića – zapravo ste od Štimčeva rodnog kraja. Nije Vam problem nabavit ulaznice?
- Nije, ali digod nabavim priko njega, a digod priko Marija Garbera. E, i on je bio na Andriji, ali prije mene.
- Znam, to je bilo u moje vrijeme ovdje. Tada smo svi sadili povrće u vrtlima; ima li toga danas?
- Kako ne, sadimo pomidore, blitvu, kupus, krumpire. Nema toga puno, ali bar ne tribamo kupovat.
- Vidim da i lavandu sadite, odakle ideja za to?
- Opet Talijan. Ali lavanda ne uspijeva na cilom otoku, zbog posolice. Beremo mi i kapare, a on je donija sa sobom čak i etikete za teglu kapara, na kojima piše: "Kapar, otok Sv. Andija".



Nakon ovoga sam pomislio kako bi Sv. Andrija uskoro mogao postati brand. Znam kako su životi svjetioničara prepuni neobičnih, čudnih, tragičnih ili veselih događaja, pa sam Maru i Nedjeljka odlučio pitati za neke od njih.
- Ispričajte mi, koji vam je bio možda jedan od najtežih događaja na lanterni?
Mara mi odgovara:
- Jednom nam brod nije došao na Glavat 50 dana. Bilo je veliko nevrijeme i nije bilo šanse da se ikako maknemo s otoka. Nigdje!
- Strašno, a što ste jeli? Ipak, na Andriji ima zelenila, malo vrtla, trave bar, a nije valjda da ste tamo kamen cucali, to je ipak gol otok?
- Ne, racionalno smo trošili baš zadnje zalihe hrane. Pametni svjetioničari osiguraju dovoljno zaliha i za takve situacije. No, ipak je bilo najgore onima šta puše i piju kavu, ma ludi su bili – smijeh.
- Pa što su konzumirali?
- Ma imala sam nešto kakaa, pa su to pili umisto kave, a tražili su opuške po kući i pušili.


Nediljkov hobi na zidu; minijaturna mreža za dekoraciju, a iznad nje ponosna momčad Hajduka...

- Može sad kakva čudna i smiješna priča?
- Pa čudna se isto odvila na Glavatu kad upravitelj nikome nije dao ić u WC, s obrazloženjem da se to može učinit bilo di oko otočića. To je bilo sve dok se jedan mlađi svjetioničar nije ohrabrio pomokrit, pa ga je ignorirao. Kasnije je sve bilo dobro.
- Ima li nešto zanimljivo sa Sv. Andrije?
- Ima; neki dan je pala velika kiša. Takve nije bilo dugo, a zamisli kad je otok koji je čitav šupalj bio jedno veliko jezero. E, a kako uzgajamo kokoši, imamo i par pilića. Jedan se nažalost ugušio, jer je upao u vodu, a drugoga sam uspjela oživjeti.
- Kako?
- Pa puhala sam mu u kljun i ostavila ga malo na suncu da se osuši – oživio je!


Gospođa Mara s kokošima; tako smo ih i mi nekad uzgajali...

- Šjor Nedjeljko, di ste "ispratili" Jugoslaviju?
- Bio sam na Korčulanskim Sestricama i zadnji sam skinuo zastavu i prvi stavio Hrvatsku.
- To je i moj otac napravio ovdje, na Sv. Andriji, ali ga nikad nisam pitao gdje je završila. Gdje ste vi zastavu ostavili?
- Izradija sam jedan kašun s križem i napisao: "Ovdje počiva zastava JNA 1941.-1990." Zakopa sam je kraj vrata, provjeri jel' još tamo, kad budeš iša, ako hoćeš.
- Otac mi je pričao da vas svjetioničare nisu htjeli mobilizirati u vojsku.
- Istina! Tija sam kad je najžešče bilo branit Čepikuće, ali umjesto toga dobio sam premještaj. Došlo je naređenje iz PLOVPUT-a; niko ne smi s lanterne u rat, jer je ona od strateške važnosti za državu.
- I vi danas, iako ste tu stali na braniku Domovine, braneći teritorijalno more, nemate status branitelja?
- Ne.
- Kad sam odlazio sa Sv. Andrije, tu je bila vojska i radar za nadgledanje dubrovačkog akvatorija. Kad je vojska otišla odavde?
- Otišli su 1994., a radara već godinu prije nije bilo.
- Jesu pucali po Vama u ratu?
- Po meni ne, ali se sjećam da su mi pričali kako jesu po svjetioničarima Vukoviću i Čapaliji, koji su bili ovdje, na Sv. Andriji. Bježali su prid topovima, a Čapalija se navodno uhvatio Vukoviću za nogavicu – smije se – šalim se, nije to bilo lako. Pa i kad ti je otac bija tu, plotuni su letili svuda uokolo.
- Rat je hvala Bogu sad iza nas. Od tad se dosta toga promijenilo. Prvenstveno način na koji se pali svjetlo lanterne. Kad ste zadnji put imali pravu ulogu svjetioničara; tj. kad ste posljednji put upalili feral?
- E, to je bilo još 1993. i to na Struzi, ako misliš na petrulje. Do 1997. se još svitlo gasilo na struju, a od tada do danas sve je automatsko.


Prije nego li je sve automatizirano, ove posude su preko sto godina služile za paljenje ferala. Nediljko ih je spasio od bezobzirnog bacanja ili "uzimanja za uspomenu", kako se kome prohtjelo, tako da je u njegovoj kući i svojevrstan muzej Sv. Andrije... Nediljko, legendo, svaka ti čast!


Danas je sve na solarno...

- Do maloprije smo stalno spominjali Talijana. Ali nisam Vas pitao kako se sporazumijevate; zna li on hrvatski, vi talijanski, ili možda engleski ?
- Ništa od toga! Kad zatriba, ima jedna prevoditeljica Tanja iz Orašca. Nju nazovemo kad nešto zaškripi. A ako se radi o nekoj sitnici, onda Talijan i supruga imaju nekakav riječnik pa nam pokažu na što misle. A uče pomalo.





Vrijeme je polako odmicalo, a tribalo je i ić na spavanje. Ja sam se planirao ustati vrlo rano, u cik zore, da fotografiram još jedan fenomen na svjetioniku; izlazak Sunca na Sv. Andriji, buđenje galebova i udahnem taj jutarnji zrak...

Jednom je Sir Alfred J. Hitchcock izjavio da je u Zadru doživio jedan od najljepših zalazaka sunca. Ja se ne bi složio. Čovjek nije bio na Andriji. Ovaj zalazak Sunca je uistinu jedinstven, zavisno o godišnjem dobu, svaki zalazak je specifičan. U sredini je otok Mljet, udaljen 12 Nm, pa kad se poklopi da Sunce zalazi u njegovoj blizini, to je tek nešto, i zvuk jata lastavica, koji jednostavno čovjeka umiruje. A zora? Zora ima svoje karakteristične boje – nema ništa ljepše nego ustati se ujutro na Sv. Andriji i vidjeti što sve može lom svjetlosti…

Napokon da ovjekovječim ono što mi je u glavi stajalo cili život, jer malo tko da će inače virovat da je na Sv. Andriji ovo sve zaista ovako. Konačno, čekao sam i dočekao - isplatilo se. Ovaj put bez previše priče, podilit ću tu lipotu i s Vama; nadam se da će Vam se svidjeti i da ćete uživati kao i ja, što sam bio tamo i ove snimke fotografirao, jer znam da često slika govori tisuću jezika...


Mljet, kad ga vidite sa Sv. Andrije...


Još dok niste sigurni za koji će obzor zaći...


Kroz prozor hodnika, di sam nekad s roditeljima živio,
a sada živi Talijan - pitate se jesmo li bili svjesni di živimo,
ja odgovaram - jesmo, cilo vrime!


Koliko puta sam s ćaćom ovaj prizor gleda iz ferala...


Ovo sam se pitao, hoću li uhvatit; kao lampa na zidu - Sunce kao da hoće još malo ostati s nama...


Bez riječi


Konačno, zalazak za rubove elafitskog otočja na zapadu...


Bez riječi


Iako je zašlo Sunce, ovdje nije kraj...


...jer osim raznih boja, koje se u sumrak izmjenjuju velikom brzinom...


...i lastavica, koje započinju i najavljuju tipično ljetnje predvečerje,...


...na lanterni sad započinje drugačija borba...


...ona od svjetlosti protiv tame...


...koju započinje čovjek (danas bez imalo romantike stroj), paljenjem ferala; točno u sumrak...


...i tako, otkad postoji, uz povremenu pomoć mjeseca, zajedno razbijaju tamu, da pomorci budu sigurni, kuda trebaju ići... ;)