Vrati me na Glavnu stranicu


Trebalo je dosta hrabrosti mojih roditelja za odluku života - živjeti na svjetioniku... na kraju se ispostavilo da živjeti tamo znači i živjeti sa svjetionikom i moerem koje ga okružuje... Ovo je priča o tome, poredana nekako kronološki, od vremena kad sam prvi puta s njima došao na lanternu, tamo davne 1980., do sadašnjeg trenutka, kada pišem ove retke i dijelim ih s Vama, koji želite zaviriti u tajni život svjetioničara i njegove obitelji...

Sv. Ivan na Pučini
Autor fotografije: Andrej Crcek


Svjetionik Sv. Andrija











Život na lanterni

09.09.2005., petak

Interview sa svjetioničarem

Kad sam završio s večernjim fotografiranjem, gospođa Mara me zvala na večeru, koju smo proveli razmjenjujući iskustva na svjetionicima.


Nediljko i Mara Zloić, i sin im Ivan

- Kad ste odlučili otići na svjetionik?
- Ma tija san ja otići još 1976. godine, ali mi nisu dali, jer je uvjet bio da je čovjek oženjen. Tada sam poslao brata na lanternu i on je prvo otišao na Blitvenicu.
- Brata ste poslali?
- Da, on je već bio oženjen; za njega nije bilo problema.
- A kad je došao vaš red?
- Mi smo se vjenčali 1978. i godinu nakon toga idemo na Glavat. Tamo smo bili 9 godina i 7 mjeseci. Mislim da smo bili jedini koji su izdržali toliko na Glavatu.
- Osim Glavata i Andrije, jeste bili još igdje?
- Bio sam na po jednoj zamjeni, na Palagruži, Strugi, Sestricama i Sušcu. Nakon toga Sv. Andrija sve do danas - 11 godina.
- Onda se Vi možete smatrati starim morskim vukom.
- Pa i jesam, mogu ti reć. Ja i ćaća smo ti danas među najstarijim svjetioničarima. A i nema nas puno.
- Da, čuo sam – tridesetak ukupno.



- Bit će, a i nije više svjetioničarski posao toliko naporan kao prije. Jedan je svjetioničar na lanterni, nisu potrebna dežurstva.
- A što ako se glavno svjetlo ugasi?
- Ima alarm, koji me probudi, a automatski se prebacuje na pomoćno svjetlo, tako da straha od toga da lanterna ne radi, uopće nema! Sve je na solarnu energiju i potpuno je automatizirano.
- A nekad se navijao uteg i kako se taj spuštao, mehanizam je vrtio kristale koji su odašiljali svjetlo. Ni utega više nema.
- Zato jer se sve vrti na struju i tu čovjek gotovo da i nije potreban. Ajmo reći da smo mi tu danas zapravo domari, jer se brinemo o uređenju zgrade i čuvamo je, a ako nešto sa svitlom zapne, odmah reagiramo.
- Na što se grijete zimi?
- Ne grijem se, kad zahladi, stavim još koji sloj deka.
- A inače?
- Pa, brat ima peć na drva, ali meni je prevruće pa radije gledam TV ispod deke. Pogledaj, hvatam sve naše televizije, talijanske pa i crnogorske čak! Talijan je ugradio i satelitsku; jednu je stavio za sebe a jednu je dao i nama, ali je ne gledamo jer puno troši struje, a nju i vodu treba štedit.
- Znači, nije vam dosadno kad ste zimi sami, a ima li kakvih zanimljivih posjeta? Naime ljudi ovdje ne bi smjeli dolaziti bez najave.
- E, da. Ima od toga par dana, na rivu se iskrcao jedan mlađi par. I djevojka se uplašila kad je vidila znak "Zabranjen pristup". Siđem ja doli i pitam ih odakle su došli. Kažu mi s Mljeta, jer tamo imaju 3 male očeve vikendice, stare preko 30 godina. Da dugo gledaju Sv. Andriju i uvijek su se pitali kako je tamo. Da ih malo smirim, kažem im da mogu malo razgledati ako žele. Dok smo tako pričali, pitam momka čime se bavi. On mi odgovara da se bavi sportom. I dalje mi nešto sumnjivo u glavi i komentiram da mi na nekog sliči, ma čini mi se čak na Ivicu Kostelića. On se tad nasmijao i rekao "Da, ja sam Ivica".
- I Ivica je s planine sišao na Sv. Andriju?
- Da i znaš šta je zanimljivo? Može dosta dugo i duboko roniti na dah. Pa i do 30 m.
- Šta su ti sportaši. A vidim da su se i na Andriji počeli raditi sportski tereni, doduše ne oni za golf, ali… – nasmijali smo se obojica – …šta je ono doli u vrtlima?
- Ma Talijan je odlučio napraviti zog za balote. Nabavio je daske i njima ogradio malo, zatim neke stare škure i eto terena.
- Pa tko igra?
- Mi protiv njih! – Opet smijeh – Ivan je napravio mali semafor tako da znamo ko vodi.
- I tko je bolji?
- A kako kad, ali u principu, mi smo bolji.


Zog za balote (oni koji ne znaju šta je to; da prevedem - teren za igranje boća) ;)))

- Vidim svuda oko mene Hajduk; Vi ste i strastveni navijač?
- Ja bez Hajduka nigdi ne idem, a kad sam doma, obavezno idem na utakmice.
- A Vi ste iz Podrujnice, kod Metkovića – zapravo ste od Štimčeva rodnog kraja. Nije Vam problem nabavit ulaznice?
- Nije, ali digod nabavim priko njega, a digod priko Marija Garbera. E, i on je bio na Andriji, ali prije mene.
- Znam, to je bilo u moje vrijeme ovdje. Tada smo svi sadili povrće u vrtlima; ima li toga danas?
- Kako ne, sadimo pomidore, blitvu, kupus, krumpire. Nema toga puno, ali bar ne tribamo kupovat.
- Vidim da i lavandu sadite, odakle ideja za to?
- Opet Talijan. Ali lavanda ne uspijeva na cilom otoku, zbog posolice. Beremo mi i kapare, a on je donija sa sobom čak i etikete za teglu kapara, na kojima piše: "Kapar, otok Sv. Andija".



Nakon ovoga sam pomislio kako bi Sv. Andrija uskoro mogao postati brand. Znam kako su životi svjetioničara prepuni neobičnih, čudnih, tragičnih ili veselih događaja, pa sam Maru i Nedjeljka odlučio pitati za neke od njih.
- Ispričajte mi, koji vam je bio možda jedan od najtežih događaja na lanterni?
Mara mi odgovara:
- Jednom nam brod nije došao na Glavat 50 dana. Bilo je veliko nevrijeme i nije bilo šanse da se ikako maknemo s otoka. Nigdje!
- Strašno, a što ste jeli? Ipak, na Andriji ima zelenila, malo vrtla, trave bar, a nije valjda da ste tamo kamen cucali, to je ipak gol otok?
- Ne, racionalno smo trošili baš zadnje zalihe hrane. Pametni svjetioničari osiguraju dovoljno zaliha i za takve situacije. No, ipak je bilo najgore onima šta puše i piju kavu, ma ludi su bili – smijeh.
- Pa što su konzumirali?
- Ma imala sam nešto kakaa, pa su to pili umisto kave, a tražili su opuške po kući i pušili.


Nediljkov hobi na zidu; minijaturna mreža za dekoraciju, a iznad nje ponosna momčad Hajduka...

- Može sad kakva čudna i smiješna priča?
- Pa čudna se isto odvila na Glavatu kad upravitelj nikome nije dao ić u WC, s obrazloženjem da se to može učinit bilo di oko otočića. To je bilo sve dok se jedan mlađi svjetioničar nije ohrabrio pomokrit, pa ga je ignorirao. Kasnije je sve bilo dobro.
- Ima li nešto zanimljivo sa Sv. Andrije?
- Ima; neki dan je pala velika kiša. Takve nije bilo dugo, a zamisli kad je otok koji je čitav šupalj bio jedno veliko jezero. E, a kako uzgajamo kokoši, imamo i par pilića. Jedan se nažalost ugušio, jer je upao u vodu, a drugoga sam uspjela oživjeti.
- Kako?
- Pa puhala sam mu u kljun i ostavila ga malo na suncu da se osuši – oživio je!


Gospođa Mara s kokošima; tako smo ih i mi nekad uzgajali...

- Šjor Nedjeljko, di ste "ispratili" Jugoslaviju?
- Bio sam na Korčulanskim Sestricama i zadnji sam skinuo zastavu i prvi stavio Hrvatsku.
- To je i moj otac napravio ovdje, na Sv. Andriji, ali ga nikad nisam pitao gdje je završila. Gdje ste vi zastavu ostavili?
- Izradija sam jedan kašun s križem i napisao: "Ovdje počiva zastava JNA 1941.-1990." Zakopa sam je kraj vrata, provjeri jel' još tamo, kad budeš iša, ako hoćeš.
- Otac mi je pričao da vas svjetioničare nisu htjeli mobilizirati u vojsku.
- Istina! Tija sam kad je najžešče bilo branit Čepikuće, ali umjesto toga dobio sam premještaj. Došlo je naređenje iz PLOVPUT-a; niko ne smi s lanterne u rat, jer je ona od strateške važnosti za državu.
- I vi danas, iako ste tu stali na braniku Domovine, braneći teritorijalno more, nemate status branitelja?
- Ne.
- Kad sam odlazio sa Sv. Andrije, tu je bila vojska i radar za nadgledanje dubrovačkog akvatorija. Kad je vojska otišla odavde?
- Otišli su 1994., a radara već godinu prije nije bilo.
- Jesu pucali po Vama u ratu?
- Po meni ne, ali se sjećam da su mi pričali kako jesu po svjetioničarima Vukoviću i Čapaliji, koji su bili ovdje, na Sv. Andriji. Bježali su prid topovima, a Čapalija se navodno uhvatio Vukoviću za nogavicu – smije se – šalim se, nije to bilo lako. Pa i kad ti je otac bija tu, plotuni su letili svuda uokolo.
- Rat je hvala Bogu sad iza nas. Od tad se dosta toga promijenilo. Prvenstveno način na koji se pali svjetlo lanterne. Kad ste zadnji put imali pravu ulogu svjetioničara; tj. kad ste posljednji put upalili feral?
- E, to je bilo još 1993. i to na Struzi, ako misliš na petrulje. Do 1997. se još svitlo gasilo na struju, a od tada do danas sve je automatsko.


Prije nego li je sve automatizirano, ove posude su preko sto godina služile za paljenje ferala. Nediljko ih je spasio od bezobzirnog bacanja ili "uzimanja za uspomenu", kako se kome prohtjelo, tako da je u njegovoj kući i svojevrstan muzej Sv. Andrije... Nediljko, legendo, svaka ti čast!


Danas je sve na solarno...

- Do maloprije smo stalno spominjali Talijana. Ali nisam Vas pitao kako se sporazumijevate; zna li on hrvatski, vi talijanski, ili možda engleski ?
- Ništa od toga! Kad zatriba, ima jedna prevoditeljica Tanja iz Orašca. Nju nazovemo kad nešto zaškripi. A ako se radi o nekoj sitnici, onda Talijan i supruga imaju nekakav riječnik pa nam pokažu na što misle. A uče pomalo.





Vrijeme je polako odmicalo, a tribalo je i ić na spavanje. Ja sam se planirao ustati vrlo rano, u cik zore, da fotografiram još jedan fenomen na svjetioniku; izlazak Sunca na Sv. Andriji, buđenje galebova i udahnem taj jutarnji zrak...






- 18:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Cjelokupni tekst i fotografije s oznakom © zaštićeni su. Sukladno Zakonu o autorskim pravima zabranjeno je korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Copyright © 2004./2005. Jurica Gašpar



Izvori za fotografije koje nisu autorove, ukoliko nisu navedeni izrijekom ili posredno - linkom, potječu s nekih od web stranica, navedenih linkom na naslovnoj stranici "Hrvatski svjetionici", a koji upućuju na postojeće i već objavljene fotografije svjetionika.



Ukoliko poželite nešto napisati, obratite mi se na
















































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se