![]()
|
Život na lanterni
19.07.2005., utorak
Moja litnja avantura s lanternama - VIR
Na Viru su ljudi bili čitavo jedno stoljeće, čak i nešto više. Ljudi i njihovi životi. Svjetioničari i njihove obitelji. Onda je sve prestalo. 90.tih godina prošloga stoljeća suvremena tehnologija smanjuje potrebe za svjetioničarima i Vir se lagano napušta. Svjetlo se pali točno u sumrak i tako svaku noć, potpuno automatski, a baterije se danju pune sunčevom energijom.
Nedavno sam s prijateljima odlučio posjetiti svjetionik na Viru, nadajući se kako ću možda tamo ipak nekog zateći, pa barem domara ili nekog tko već čuva lanternu. Divlje i pregusto naseljen otok, s gomilom problema, koji proizlaze iz toga (savjetovali su nam da i pitku vodu nosimo sa sobom), nije odavao dojam da se čovjek negdje na njemu može jednostavno izgubiti i stopiti s prirodnim mirom, za kojeg neki kažu da se tamo može pronaći. No prošli smo naselje i skrenuli, putokazima označenom cestom, koja je na jednom mjestu potpuno nestala, a zamijenio je poljski put, koji je nakon par stotina metara prešao u pravu safari skakutavu vožnju, odakle smo propješačili nekih 1 do 2 km, da bi došli do lanterne.
Vidjeli smo vrh kule, kako se izdiže iz guste borove šume i nije bilo teško pronaći put do tamo. No doista, razočarali smo se što se tamo sve dalo vidjeti… Gomila smeća, okoliš zarastao travom i jedino lijepo što smo mogli vidjeti bile su Njemice i Čehinje, koje se u blizini lanterne nisu sramile sunčati i kupati u toplesu ili bez njega…
Svjetionik izbliza žalostan, u daljini ponosan i kao da netko na njemu još živi. Na prozorima zatvorene škure, a na jednome je stara masivna drvena škura čak i otpala. Na tom se prozoru vidjela i požutjela, nekad bijela zavjesa, iza koje kao da se krije kakav duh prošlih života, koji su disali zajedno s ovom lanternom.
Oko lanterne vrt (pa bar je nekad to bio), u njemu gusta trava i drača, koja je prekrila sav okoliš, tako da se u neke dijelove ne možeš ni zavući. Bunar s vodom davno je zapečaćen, a jedan zanimljiv bor, zatvorio je svoje krošnje prema tlu, te nam je time omogućio odličan hlad, gdje smo prostrli svoje ležaljke za noć koja slijedi.
Točno na vrijeme upalilo se svjetlo, a ja sam pola sata čekao trenutak da uhvatim pravu fotografiju. Istina je da se ovako spektakularan zalazak Sunca isplatilo čekati. Žao mi je samo što nije bilo nikog unutra, pa da mogu ući u kulu i fotografirati. Ovako, otok Vir je iako prenapučen i poprilično neuredan zbog neplanske gradnje i broja ljudi koji tamo ljeti žive, ipak nečime bogat – ima svoju oazu, koja makar noću ostaje mirna. Nakon 20.30 u okolini lanterne osim mene, Damira i Igora, dobrih poznavatelja prirodnih ljepota Jadrana, na lanterni nije bilo nikoga.
Na jednoj punti zapalili smo malu logorsku vatru; onako kako su to nekad davno radili naši preci, da bi upozorili brodove na opasnost. Tu večer smo se vratili iskonu gledajući s jedne strane modernu lanternu kako svijetli sama, dok u kući ljudi nema; a s druge strane mi, ljudi, palimo vatru na prastari način, na isturenom rtu i spavamo u prirodi, na majci Zemlji…
U jutro smo i na svojim kostima osjetili pravo značenje riječi Punta dura ili Puntadura (=Tvrda Punta). Otišavši, ostavili smo lanternu za sobom do neke druge prilike, a nas su zamijenili neki drugi ljudi, a njih nije malo. Uistinu, ni ovaj otok nije više što je nekad bio; u svakoj se uvali netko nađe. Mi idemo dalje, možda otkriti neku novu lanternu, neku gdje ćemo otkriti taj zaboravljeni iskonski mir...
|
04.07.2005., ponedjeljak
Moja litnja avantura s lanternama - SVJETIONIK BLITVENICA
Je, istina je da dugo nisam ništa napisa, ali ima sam dobrih razloga… Nije me bilo doma, pošto sam ovo lito odlučio posvetiti upravo lanternama. I to doslovno! Tako da ću između pisanja o svom životu na lanterni ubacivati i svježe događaje, koje sam nazvao litnjom avanturom, jer liti će se događati, a ka i svaka avantura, bit će kvalitetna, kratko će trajati, ali i s puno uspomena kad se završi…
Ove lastavice su doslovno probudile staru uspomenu na neizostavnu simbiozu zalazaka sunca na Sv. Andriji i njihovog kruženja, kao i jutarnja buđenja s galebovima...
Svoj đir sam nedavno započeo na lanterni na Viru, no o tome drugi put, jer jutros sam bio na svjetioniku Blitvenica, koji je 18 nautičkih milja udaljen od Šibenika, a kako je to pučinski svjetionik, itekako me podsjetio na dane djetinjstva.
Pristali smo na ove strašnim zimskim jugom tučene oštre stijene...
Nisam imao previše vrimena, pa sam odlučio svo ono dragocjeno posvetiti fotografiranju. Danas je išla smjena svjetioničara; samo je jedan tamo – jedan čovik i jedan pas, a zamjenio ga drugi čovik i drugi pas. Sami. Misec i više dana – ovaj je danas zaprašio doma, svojoj obitelji, put Splita, nakon 35 dana samoće. Dok smo stizali, svježi svjetioničar mi je pokazivao bilježnicu, u kojoj je vodio svoj dnevnik, dok je tukao duge samačke dane; On i Malena su taj dan kuvali ručak, On i Malena su onaj drugi dan pituravali grilje, On i Malena su se veselili dolasku broda; On i Malena – njegova desetogodišnja vesela kujica mješanka, bez koje bi Mu život tamo bija potpuno nezamisliv… Moj Bože, u trenu mi se vratila energija, a sjećanja su navrnula ka luda i jedva sam čeka doć doma i ispritiskat tipkovnicu ne bili iscidija iz sebe i najsitnije dilove svojih flash-backova.
Ovaj pogled sam skoro zaboravio! Zapravo sam ga umjetno održavao u sjećanju pomoću tuđih slika, tako sam tuđe uspomene spajao sa svojima. Napokon pogled iz kule...
13 godina! 13 dugih godina, ja uopće nisam bio na pučinskoj lanterni, a ovo lito sam se odlučio obići ih šta više i ukrast uspomene sa sobom i konačno napravit ono šta sam se zakleo sa svojih 13 godina, kad sam u zalazak sunca zadnji puta napuštao Sv. Andriju, sa šakom borovih iglica u ruci, uzetih s tog otočića i suzama u očima, jer sam znao da se neću tako lako tamo vratit… Ma ta lanterna mi se zavukla pod kožu više od ijedne žene u mojem životu, više od ijedne voljene osobe, jer kako objasnit iznenadne snove i događaje s totalno svježim ljudima, a na starom i samo meni poznatom mistu? Ako Bog da, ić ću i tamo još malo i slikat ću svaki kamen i svako galebovo jaje…
Upalili smo motor moćnog PLOVPUT-ova glisera i umisto donedavno za 2 ipo sata, na Blitvenicu smo stigli za nešto više od po ure! Toliko brzo da su mi se fotografije same stvarale, a mnoge su od brzine ostale i mutne, no ipak, dobro sam se pripremio – ima ih dovoljno puno.
Velika HVALA !!! Iznimno susretljivim djelatnicima PLOVPUT-a, Plovnog područja Šibenik i posadi ovoga sjajnog broda!
More je bilo modro i lagano namreškano od laganog burina, a pretrpano brodicama, kako ribarskim, tako i jahtama i jedrilicama – nije pusto kao nekad. Približavajući se toj čvrstoj i britkoj hridi, u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje; isto ono koje odzvanja ditetu kad otvara rođendanski paket – šta li me tamo čeka; ma koliko je zapravo drukčije od Sv. Andrije ili Sv. Ivana na Pučini, kojeg se tek malo sićam?
Iskrcali smo se na južnoj strani hridi, kojoj je jugo razbilo svaki pokušaj čovika da načini rivu, pa smo se s broda penjali na stinu. Zaokupljen slikavanjem, nisam ni primjetio da triba dat ruku (=pomoći) ljudima da prinesu stvari uzbrdo. Nekako sam zgrabio dvi putne torbe svjetioničara na dolasku, zakoračio na kopno i stiska ruku čoviku, koji je brod čekao više od miseca… sam… on i pas…
Nismo dugo bili, zapravo možda uru-dvi, ali u to vrime sam barem dvaput obišao otočić i tri puta se popeo u kulu. Sa zadovoljnim smješkom na licu, kao da sam bio dio gomile kad su se na nju bacali novci i kao da sam upravo ja skupio najviše para, mahnuo sam svjetioničaru kojeg čeka slijedeći mjesec… Pomorcu kažete "Mirno ti more", a lanternistu: "Ostaj dobro" i "Čuvaj se"…
Do nekog slijedećeg puta tebi, tvom čoviku i psu želim mirno more i mirne snove...
|
|
|
