Vrati me na Glavnu stranicu


Trebalo je dosta hrabrosti mojih roditelja za odluku života - živjeti na svjetioniku... na kraju se ispostavilo da živjeti tamo znači i živjeti sa svjetionikom i moerem koje ga okružuje... Ovo je priča o tome, poredana nekako kronološki, od vremena kad sam prvi puta s njima došao na lanternu, tamo davne 1980., do sadašnjeg trenutka, kada pišem ove retke i dijelim ih s Vama, koji želite zaviriti u tajni život svjetioničara i njegove obitelji...

Sv. Ivan na Pučini
Autor fotografije: Andrej Crcek


Svjetionik Sv. Andrija











Život na lanterni

22.04.2006., subota

Uzeti sliku i ne navesti autora?

----IZBRISAN TEKST----

- 17:19 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.04.2006., nedjelja

Otok Sušac - 42°45'0'' N - 16°15'6'' E

Odmičući na pučinu, iz Vela Luke, Lastova ili Visa; ne možete zaobići Sušac. To je pučinski otok, od Hvara udaljen 23 Nm, a Lastova 13 Nm.
Na istočnoj strani otoka nalaze se vrlo plitke i pitome uvale, koje su za razliku od one južne i jugozapadne strane, vrlo pristupačne, kako za kupanje, tako i za sidrenje. Od tih uvalica, moguće je doći i do svjetionika za oko 10 minuta do pola sata hoda uređenim puteljcima, za koje su svjetioničari nedavno dobili i praktično prijevozno sredstvo – mali traktor s prikolicom, kako bi lakše prenosili stvari iz broda do svjetionika. Sve su plaže divlje i kamene, pa se često ne preporuča djeci, jer za njih bi boravak na Sušcu bez nadzora mogao biti iznimno opasan.
Ovaj otok, iako površine 6 km2, osim svjetioničara i njihovih obitelji, jednoga pastira, te povremenih turista – nije nastanjen. Začuđuje to, ako se uzme u obzir da su i mnogi manji otoci na Jadranu nastanjeni. No, ipak, Sušac je nekada bio naseljen. Bilo je tu 200-tinjak ljudi, a sve do polovine dvadesetog stoljeća, bilo je još 10-ak obitelji. Ljudi su se ovdje bavili svim i svačim, a uglavnom su preživljavali. Sakupljali su naplavine drva, koje bi doplutale do obale; u skromnim dolcima su obrađivali zemlju, a imali su i ponešto stoke. Nekadašnjoj naseljenosti otoka svjedoče i ruševine dviju crkvica (jedne još iz 4. stoljeća), te nastamba, koja danas pretežno služe ovcama kao skloništa, a i kao nijemi svjedoci minulih vremena.
Jedna od posljednjih stanovnica otoka bila je jedna gospođa, koja je još kao mlada djevojka otišla sa Sušca. Kako kažu tamošnji svjetioničari, na otok je došao neki imućni Talijan i ugledao je djevojku, koja mu se odmah svidjela. Htio je da ode s njim, a ona nije mogla odbiti, jer u uvjetima u kojima je živjela, to joj se učinilo kao ispunjenje snova, jer za bolje tada nije znala. Pedesetak godina od tog vremena, svjetionik na Sušcu se uredio i apartmani u kući, koja je do nedavno služila samo svjetioničarima, počeli su se iznajmljivati turistima. Jednog ljetnog poslijepodneva došao je i jedan brod sa podosta starijom gospođom. Nitko nije znao što gospođa u poodmaklim godinama želi na Sušcu, gdje i anđeli nebeski ponekad kažu laku noć. Što radi tu, gdje samo rijetki avanturisti žele osjetiti dah robinzonskog turizma? Nitko nije znao, dok nije počela vaditi stare, izblijedljele fotografije, slikane u trenutku kad je s tog istog otoka odlazila…
Negdje na sredini otoka danas živi jedan pastir. Naslijedio je zanat od oca, koji je nedavno preminuo. 300-tinjak ovaca i 50-ak koza na otoku slobodno luta, što je glavni razlog zašto na čitavom Sušcu nema vrta, kako bi svjetioničari (ili pastir) mogli i sami uzgajati nešto povrća za sebe. No, shvatili su svi da se to ne bi toliko niti isplatilo, s obzirom da na Sušac pada jako malo kiše, pa je tako i sam svjetioničar posvjedočio kako je prošle godine Sušac dobio samo 14 litara kiše po m2, zbog čega otok najvjerojatnije i nosi ime.
Sušac je još poznat i po rijetkoj vrsti tamne mediteranske gušterice, kojih ovdje ima u izobilju. Između kamenjara i vrlo niskog raslinja, to su ustvari najčešće viđene životinje na otoku.
Na sjevernoj strani otoka danas je šuma. U njoj ima zaista svega; ostataka nekadašnjeg naselja, pa čak i vojnih objekata, pokoja divlja životinja, koja je slučajno ili ne, dovezena s kopna. Ta strana je noću u mraku, pa iako na prvi pogled djeluje pitomo; zapravo kad znate priče vezane za ovaj otok, ne možete se oteti dojmu da se pretvorio u otok duhova. Po tome je poseban na Jadranu, po tome nam služi kao upozorenje što bi se moglo dogoditi i s ostatkom danas još rijetko naseljenih jadranskih otoka, jer im svima prijeti izumiranje.
No južna i jugozapadna strana otoka nipošto nije slična ovoj sjevernoj. Strme litice/klifovi, uzdižu se stotinjak metara iznad površine mora i tako tvore prepoznatljivu sliku jadranskih pučinskih otoka, koji kao po koncu izgledaju sa sjeverne strane pitomo, a s južne zastrašujuće. Ronioci kažu da u podnožju ovih litica rastu skupocjeni crveni koralji, a podmorje je navodno bogato ribom. Namjerno se kaže navodno, jer u posljednje vrijeme ni svjetioničari, a ni lastovska policija ne mogu disati od prave gomile ribara, što profesionalnih, što onih koji love "u mutnom", te je strah od prevelikog, pa čak i protuzakonitog izlova golem. Svi će se složiti da što se ribe tiče, nije kao što je bilo nekad.
Zanimljivo je ovdje spomenuti i špilje. Jako ih je mnogo i kao i svuda u Dalmaciji, tako i na dalmatinskim otocima, one su rezultat šupljikavosti krškoga reljefa. Nekada davno špilje uz obalu je naseljavala sredozemna medvjedica, no kako nje već desetljećima nažalost nema, one ostaju prostori zanimljivi za ptice, a one podmorske za ribe želje skloništa. Naime upravo pisac ovih redaka je ovo ljeto posjetio Sušac. Na pomorskoj karti se da uočiti kako jugoistočni rt otoka ima zanimljiv naziv "Na žene". Ne ulazeći u pravi razlog toga toponima, zapravo je lako zaključiti odakle taj naziv ako se vidi špilja na samom tom južnom rtu. Prosudite i sami na što vas mogu posjetiti ove dvije bliske špilje.
Između južnog i sjevernoga dijela otoka teren se spušta i na manjoj je nadmorskoj visini. Kada taj prizor gledate izdaleka, s pučine, steći ćete dojam da gledate u dva različita otoka. Ta optička varka znala je često u prošlosti zavarati i pomorce. To je bio i jedan od važnijih razloga zašto je donesena odluka da se upravo na ovome otoku izgradi svjetionik, iako se sam otok nalazi zapravo izvan onih glavnih prometnih pravaca. Svjetionik je sagrađen na jugozapadnoj strani otoka, na vrhu strme litice, a gradio se po ustaljenom pravilu podizanja većine jadranskih lanterni; zgrada na kat usred koje se izdiže kula sa svjetlom, a oko nje su izgrađeni neki manji popratni objekti. Zgrada je jednokatna, ukupne površine 265 m2, s tim da u potkrovlju ima još 80 m2. Kula se izdiže nad sredinom objekta, a svjetlo mu se nalazi na 94 m nadmorske visine.
Svjetioničari su ovdje od samih početaka bili lokalni ljudi, pretežno s Korčule i Lastova, pa je tako i danas. Kako je ovo svjetionik prve kategorije (takvi su svi oni pučinski), nekad su tu bila obavezna raditi tri svjetioničara, dok bi jedan bio na odmoru. Danas, kad je sve automatizirano, na lanterni su dva, a treći i četvrti je kući, pa se svaki mjesec mijenjaju. Svjetlo lanterne obasjava pučinu južno od Sušca u dometu 24 Nm, a u slučaju da se pokvari, u krletci se nalazi i pomoćno svjetlo, dometa 12 Nm. Tako su svi iole iskusni pomorci, koji se zateknu u ovome akvatoriju zapravo sigurni da se neće izgubiti, jer im u svakom trenutku svijetli svjetlo neke od hrvatskih lanterni na horizontu; Stončice na Visu, Palagruže ili Sušca…


Rt koji ima neobičan naziv - "Na žene" - sve dok dođete na ovo mjesto, pitate se zašto... možda ima i sad nekih koji se pitaju, no ja u to sumnjam! wink


Iz daljine, s istoka...


Dubine ispod Sušca


Otok viđen iz kule ferala


Strmine, s južne strane otoka


Doviđenja, do slijedećeg puta... Hrvatska zastava na Sušcu

- 17:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.03.2006., nedjelja

Živjeti na Sušcu

Dragi čitatelji i svi oni koji volite lanterne; nisam duže vrijeme pisao, što zbog zauzetosti, što zbog problema s blogom. Naime posljednji mjesec su vječito bili nekakvi radovi na serveru, što je rezultiralo i gubitkom nekih priča s ovoga bloga. Većinu sam vratio, a ovu posljednju od prethodnog mjeseca, osim što možete naći jedino na ovome mjestu, gdje slova lete bez reda (ali su bar slike sačuvane), ponovit ću je ovdje. Ispričavam se u svoje ime i u ime onih koji su uzrokovali ove probleme...

Da bi obišao što više svjetionika, trebala mi je i pomoć. Tako sam došao do gospodina Živka Matutinovića, koji je u jedrilici prošao gotovo čitav svijet, a obišao je i rt Horn. Kao stari morski vuk i čovjek koji u Jezerima predvodi Nautičku akademiju ili školu jedrenja, zaista, nije bilo straha uputiti se s njime i još troje iskusnih jedriličara iz Zagreba, na 5-dnevni obilazak Srednjeg Jadrana.
Što vrijeme, što vremenski uvjeti – nisu nam dozvoljavali da se iskrcamo na sve svjetionike narednih dana. No, tog jutra, vrijeme se doimalo optimistično, kao i naš dnevni cilj; obići Sušac i dalje prema Palagruži. Dug je to put, pa smo krenuli negdje oko 06:00 iz Vele Luke, gdje smo noćili.
Danima prije, tražio sam dozvolu za iskrcaj i razgovor sa svjetioničarima od kapetana Plovnog Područja Korčula, te PLOVPUT-a Split, da ništa ne prepustim slučaju; što sam, nakon mog kraćeg obrazlaganja i dobio. Oko 08:00 mobitelom zovem upravitelja svjetionika, Gordana Bosnića da mu još jednom potvrdim dolazak, pošto je do njega bilo jako teško doći, jer rijetko nosi mobitel sa sobom. Znao sam da ću ga naći jer je baš u 08:00 radio-stanicom morao predati izvješće Plovnom području.
Odgovara da je sve u redu i pita koliko nas ima i hoćemo li se iskrcati svi. Na moje pitanje smijemo li, te sugestiju da nećemo ostati dugo; odobrava nam jer, kako kaže, ne mogu ljudima odbiti kad su već prešli toliki put.





Lagano uz jutarnji doručak i izmaglicu, približavamo se Sušcu. I iz daljine izgleda doista velik, a sjetio sam se one optičke varke, zbog koje se čini da su to dva otoka, a na onom manjem je lanterna. To je zato jer se između onog dijela gdje je svjetionik i ostatka otoka, teren sužava, pa se iza horizonta naziru samo vrhovi.
Negdje oko 10:00 obilazeći istočni rt otoka, karakterističnog naziva "Na žene", ugledali smo svjetionik, te iz mnoštva uvala na Sušcu, izabrali jednu za sidrenje.
Jurnuo sam poljskom stazom uzbrdo, a nakon par stotina metara, došao sam do kuće, gdje se u prvi mah učinilo da nema nikoga, no kroz prozor mi se javila gđa Marica, supruga svjetioničara Gordana.
- Dobar dan i dobro došli! – srdačno me pozdravila, te ponudila nekim osvježenjem, što, onako zadihan, nisam mogao odbiti.
Dok smo sjedili, polako smo počeli razgovor, gdje su mi supružnici otkrili njihove razloge odlaska na lanternu. Naime poznato mi je da su upravo ti razlozi najzanimljiviji, jer rijetko da ćete naći dva svjetioničara s istom pričom.
- Nakon dugogodišnjeg rada u poduzeću "Radeš", u Blatu na Korčuli, odakle sam rodom – priča Gordan – odlučio sam se sa suprugom otići na svjetionik, zbog naše sigurnosti, jer je danas sigurnije primit državnu plaću nego u privatnika. Imamo i sina od 25 godina, automehaničar, koji je bez posla u struci, pa radi u firmi, gdje sam ja prije radio.
- Pa koliko ste tu?
- Svjetioničar sam 7 godina i to baš evo jučer bilo punih 7!
- Pa zašto tek sad? obično se ljudi odlučuju u mlađim danima raditi na lanterni, željni najviše avanture; što je vas osim sigurnosti posla potaklo?
- Ma da ti budem iskren, želio sam da imamo svoj mir.
- I jeste li imali kakvih problema za dobiti posao?- Nikakvih! Predao sam molbu i zvali su me za manje od godinu dana.
- I već ste upravitelj?
- To je zbog povjerenja – sa smiješkom kaže Gordan.
- Izgleda da ste Vi jedan od onih rijetkih svjetioničara, koje su primili u zrelijim godinama, pitam se primaju li više one jako mlade, mora neiskusne?
- E, i to ti je kuriozitet! Vidiš, u drugoj posadi sa Sušca su ti Laos Ivan i Hrvoje Čehovski. A taj drugi ti je sin od našega šefa i ujedno najmlađi svjetioničar. S 19 godina je na lanterni, a nije još ni vojsku završio – smije se.
- Vidim dolje po uvalama da niste sami; nije to prije bilo tako… Kako je Vama, tu, kad Vam dođu turisti u apartmane?
- Sa svima smo dobro! Jedno je pravilo; ne smiju u feral, ali ponekad kad sam ja gore, popustim, ali uz upozorenja o sigurnosti koja moraju poslušati. Ali nisu problem turisti na lanterni, nego oni oko lanterne; ostavljaju smeće po uvalama, koje nam zadaje brige.
- Pa imate li koji interesantan detalj vezan za turiste na lanterni?
- E, da; jednom prilikom došla je jedna gospođa u poodmaklim godinama na Sušac i iznajmila apartman na 7 dana. Govorila je kako je ona nekoć ovdje rođena i živjela je tu na otoku. Tad je tu bilo seoce od nekih 15ak familija. Živjelo se od maslina i sječe drva koje su tada prodavali Talijanima. Jednom je prilikom tako došao jedan Talijan i skupio je, pa oženio!
- Tek tako?
- Pa da; šta misliš, da je mogla birat ovdje? I sama kaže kako je to bila lutrija. Pokazivala nam je slike otoka na kojem su tad bile kuće.
- Što je sad s tim kućama?
- Ništa, ruševine.
- Pitam se; ovako velik otok, a samo kamen, grmlje i šuma na drugoj strani, pa gdje je vrt?
- To je zbog ovaca i koza – veli Merica – osim nas, na otoku je još i pastir Goran Gospodnetić, i 200, možda 250 ovaca, koje slobodno pasu po otoku, onako na divlje.
- Pa gdje je on sad; ima li obitelj ili je sam?
- Eno ga na moru je, i on digod lovi ribe. Ima suprugu, te sina i kćerku u Veloj Luci. Rijetko on ode na kopno; tu je 11 mjeseci, na kopnu možda tek mjesec.
- A odakle ideja za ovaj traktor ispod kuće?
- Od PLOVPUT-a. Dotad je sve bilo na ruke; nismo imali ni tovara.
- Sad je, dakle, lakše. Mislite li onda ostati do mirovine?
- Ja imam 33 godine staža, supruga 18; moramo nekako izdržat, ali lakše je zajedno.



Trebalo je obići još malo kuću, a u njoj zatječem slabo pričljivog, ali prijateljski raspoloženog mu kolegu, Franu Foretića, koji je upravo spremao ručak. Veli da bi rado pričao privatno sa svima, ali ne za novine. Tako smo razgovor, odgodili za drugi put, uz Franine pozdrave svojim kolegama ma gdje god na Jadranu bili.
Prije negoli ćemo otići, nismo mogli odoliti a da ne pitamo Gordana ima li šta ribe.
- Ma sve je to slabije zbog ribara s Korčule, Hvara, Visa, pa čak i Splita! Dođu po 5-6 dana i love.
- Love li gosti kad dođu?
- Njima se objasni da mogu loviti samo ako imaju dozvolu, pa čak ni nama, svjetioničarima više ne daju; najrigoroznija je policija s Lastova. Inspekcije je zaista dosta.

Malo smo pregovarali oko dva zubaca i škrpine, koji su mi upali u oko, za večeru, jer Gospodnetića nisam uhvatio da srušimo kojeg janjca. Stisli smo jedan drugom ruke uz obostrano zadovoljstvo i nadu da ćemo se skoro opet vidjeti.
Odlazeći sa otoka uočio sam tu fatamorganu o kojoj svi pričaju; stvarno se čini kao da su dva Sušca, a opet znam; jedan je, neponovljiv i za svaku priliku jedinstven. Vrijeme je poći dalje; čeka nas pučina, čeka me Palagruža…




- 21:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.02.2006., četvrtak

Naj - zanimljivosti s Palagruže

Neke stvari zasigurno o Palagruži niste znali. Nakon što sam ih podijelio s čitateljima Morskog Praseta, evo sada možete i Vi saznati nešto ili dodati znanju kojeg ste već imali o našem najudaljenijem arhipelagu...



- Skupina otoka i hridi, na najisturenijem mjestu na Jadranu, zbog kojih je suverenitet Republike Hrvatske dobrano proširen

- Palagruža nije i najjužnija točka Hrvatske ili otok, već je to hrid Galijula



- Otoci s najmanje padalina na Jadranu, zbog čega nema ni obradivog tla

- Na Palagruži živi 200 endemskih vrsta biljaka, i oko 120 vrsta životinja, koje su se prilagodile specifičnim uvjetima života





- Otočje Palagruža je zakonom zaštićeno spomeničko područje



- Malu Palagružu je 1177. godine posjetio papa Aleksandar III. i iskrcao se na čistinu, koja se danas naziva "Papina njiva"



- 1870. godine je utvrđivana mogućnost korištenja maslinova ulja kao goriva za pomorska svjetla, a jedan od prvih pokusnih pokušaja izveden je na Palagruži



- Izgradnja pristaništa, zbog goleme snage valova, na Palagruži nikad nije uspjela, te se i danas ljudi iskrcavaju na jednu od dviju plaža



- Staza što vodi do svjetionika na Palagruži, duga je preko 700 metara, a svjetionik je s feralom visok 126 m nad morem



- Od povijesti svjetionika, na Palagruži su dva tovara počinila samoubojstvo, bacivši se s litice, jedan za vrijeme izgradnje svjetionika, a drugi prije manje od 10 godina. Tovari su služili za prijevoz tereta strmom stazom do vrha. Ovoga na slici, nakon tragedije posljednjeg, poklonio je svjetioničarima biskup. Ima nekoliko nadimaka, ali od milja ga nazivaju Mercedes... Sada tovar služi više kao maskota, a manje za potezanje tereta. U tu svrhu izgrađena je sajla s koloturom od mora do dvorišta zgrade svjetionika...



- Na sjevernoj strani otoka nalaze se špilje, a u jednoj od njih živio je jedan od posljednjih primjeraka sredozemne medvjedice. Posljednja je viđena u krajem 60-tih i početkom 70-tih godina prošlog stoljeća.



- S Palagruže se za vedrog vremena mogu vidjeti vrhovi Apenina, a bliža je talijanskoj nego hrvatskoj obali
- Danas je Palagruža jedini pučinski svjetionik, na kojem je ugrađena fiksna telefonska linija….


- 21:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

26.01.2006., četvrtak

Povijesni izvori o Palagruži

Ime Palagruža došlo je od grčke riječi "pelagos", što bi značilo otvoreno more, odnosno pučina. Zaista, ova skupina otočića i strmih hridi nalazi se upravo tamo, na otvorenoj pučini, usred Jadrana, izloženi na milost i nemilost vremenskim nepogodama, koje tu znaju biti zaista strašne.




Arhipelag Palagruže sačinjavaju dva otoka, Vela i Mala Palagruža; tri otočića, Galijula, Kamik od Oštra, te Kamik od Tramuntane; te petnaestak hridi, Gaće, Baba, Pupak, Volići, Cufi, i dr. Svjetionik je smješten na najvećem od navedenih, Palagruži Veloj, na okomitoj stijeni, najvišeg vrha Castello. Otok je visok 100 m, dug 1400, a širok 300 m. Od Sušca je udaljen 23 Nm, do Lastova 32 Nm, Komiže 40 Nm i Splita 66 Nm.





Arheolozi svojim marljivim radom iz godine u godinu slažu sve jasniju slagalicu života na ovim hridima, a prvi među njima je bio Carlo de Marchesetti, koji je prilikom izgradnje svjetionika zabilježio i prve zapise o arheološkom nalazištu. Od tad do danas, ovo otočje se pažljivo i sustavno istražuje.
I prije svjetionika, Palagruža u svojoj povijesti bilježi stanovnike na svom otočju, važnije događaje, te pomorske i ribarske bitke oko ovog strateškog prostora i sl. Iako se na prvi pogled čovjek zapita tko bi normalan ovdje poželio provesti neko vrijeme; dokazi govore suprotno tome – na Palagruži su ljudi bili, još u 6. tisućljeću prije Krista.
Ovdje je pronađeno oružje i oruđe iz vremena neolitika, za koje se vjeruje da je bilo namijenjeno Dalmaciji. Pretpostavlja se da su njihovi izrađivači povremeno dolazili i ostajali na ovom otoku, a svoje radove slali na obalu.



Prvi spomen Palagruže pripada vremenu grčke dominacije nad Jadranom, kada se ona navodno spominje kao Diomedov otok. U grčkoj mitologiji, Diomed je bio kralj Arga, koji je bio junak Trojanskoga rata, u kojem je slučajno ranio Afroditu, božicu ljubavi. Progonjen od njene osvete, slučajno je uplovio u Jadran. Tu je bio prepoznat kao božanstvo, u čiju je čast izgrađeno i svetište. Nigdje nije zapisano gdje se hram i nalazi, no danas se sa sigurnošću može i potvrditi taj donedavno neistražen misterij, jer su pronađeni predmeti iz 5. st. pr. Kr., a na jednom od njih je jasno grčkim alfabetom istaknuto Diomedovo ime. Talijani su u pokušaju da ostvare pravo nad pričom o Diomedu, na otočju Tremiti čak dali izgraditi i lažni grob, no nakon ovog arheološkog otkrića, njihova lažna priča jednostavno pada u vodu.



Iako su pronađene strelice i sječiva, nije se mogao imati uvid u to da je Palagruža ikad bila i bojno polje, sve do trenutka kad je otkriven i prvi ljudski kostur u kojeg je zabodena strijela, što svjedoči o nemirnim dalekim povijesnim zbivanjima. Na otoku je pronađeno i čitavo groblje, koje potječe još iz kamenog doba. Najnoviji dokazi govore u prilog činjenici da je Palagruža od ranog neolita bila nenaseljena ili neposjećena s nekim vidljivim tragovima, čak slijedećih 2500 godina.
Za vrijeme Rimskog Carstva na Palagruži se gradi hram, ali kako je Palagruža skupina izrazito strmih hridi, koje su izložene vječitom erodiranju, pretpostavlja se da se čitav hram jednostavno urušio u more, jer i danas su vidljivi tragovi odranjanja i najvećih stijena u morske dubine. To je otežalo pronalazak lokacije toga hrama, za kojeg se danas samo može pretpostaviti, gdje je točno bio.





Daljnja istraživanja potvrdila su rimsku prisutnost na otočju kroz čitav period Rimskog Carstva. Pronađeni su čak i ostaci građevina s mramornim zidovima, te podnicama ukrašenih mozaicima, pa se pretpostavlja da je tamo bilo i svetište. Jedan natpis, pronađen u Saloni govori u prilog činjenici da je na Palagruži možda bila uspostavljena i svjetioničarska služba u to vrijeme, zbog čega je tamo konstantno boravila vojna posada. Zbog intenziteta prometa između dvije obale Jadrana, taj podatak ne bi trebao nikoga iznenaditi. A zbog strateškog značenja Palagruže na sredini Jadrana, vojna prisutnost je bila imperativ.



Jednom se prilikom i tadašnji papa Aleksandar III. tu iskrcao, kad je 1177. godine putovao za Veneciju na pregovore sa Frederickom I. Barbarossom, tadašnjim carem Svetog Rimskog Carstva. Naime, 9. ožujka, na Čistu srijedu, prolazeći sa svojom flotom ovim područjem, bio je oduševljen ljepotom Palagruže, te se poželio tu nakratko zaustaviti. Večerao je na manjoj visoravni Palagruže Male, koja od tada nosi naziv Papina njiva. Nakon ovog događaja, flota od deset galija je odjedrila put Visa, Zadra, pa Venecije. Dokumenti, koji svjedoče o ovom događaju, ne govore o stanovništvu na otoku. Do tog trenutka Palagruža se u izvorima ne spominje još od kasne antike.



Prevlast nad ovim otočjem je oduvijek bila stvar gospodarskog ili strateškog prestiža. Naime, ovaj akvatorij je vrlo bogat ribom, pa su se za njega sporili talijanski ribari s poluotoka Gargano, otočja Tremita, te naših otoka Lastova, Visa, te Hvara. Također, u blizini otočja su se odigrale i mnoge pomorske bitke, vođene za prevlast nad Jadranom. O tome, pak, svjedoče i brojna podvodna nalazišta, od kojih je većina kod Galijule, gdje su pličine najveće. Galijula, hrid tek milju južno od Palagruže, opasna je i danas za pomorce jer je golim okom jedva vidljiva upornom promatraču, koji će prepoznati pjenu mora kao znak da se tu nalazi hrid.



Napomena: Ovaj tekst je nešto skraćeni oblik onoga što je objavljen u 8. broju tiskovnog izdanja časopisa "Morsko prase", istog autora. Čitav tekst možete naći tamo, a sva autorska prava su zadržana, sukladno Zakonu o autorskim pravima!

- 17:03 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.01.2006., petak

Mercedes na Palagruži

Gore zatječem gospodina Vojislava Šajna (41) iz Zavalatice na Korčuli, koji je već 7 godina na Palagruži. Pitam ga kako mu je na Palagruži i koje je poslove radio prije ovog svjetioničarskog.


Gospodin Vojislav Šajn, svjetioničar s Palagruže...

- Radio sam ti 13 godina u škveru, u Korčuli. Bio sam cilo vrime u ratu, pa sam i navigava 2 godine. Nakon toga je dolar pa s 9 na 6 kuna i nije se više isplatilo tuć more po par miseci. Tako sam odlučio otić u PLOVPUT, a na ideju da postanem svjetioničar sam doša nakon ćakule s prijateljem i odma me bacilo ode. Ma misec sam ode, a misec doma, da se to izdržat.
- S vama je sad i sin Ivan?
- Je, dok nema škole. A žena je doma, jer radi, tako da nju vidim kad dođem. Ma ne voli ona Palagružu ka ja.
- A koliko PLOVPUT-ovim gliserom treba do Palagruže?
- S gliserom PLOVPUT 7, iz Korčule dođeš za 2 ure, ma ide on 22-23 čvora; to ti je nebo-zemlja u odnosu na vrimena prije glisera.
- Još mi je nešto čudno; na Palagruži fiksni telefon?
- Pa moramo se osuvremenit i s te strane; uostalom signal za mobitel je slab ili ga i nema, ovo je najbolje rješenje.
- Tko su vam najčešći gosti ovdje?
- Ako misliš na turiste, e pa njih ti stvarno ima iz svih krajeva svita i to doslovno! Izgleda da je Palagruža nekima najomiljenija destinacija. Ali, ako misliš na "prolaznike", onda su to svakako vojska i policija, ipak je u blizini državna granica.
- Znači, nikad vam nije dosadno?
- Ma kako će bit dosadno; nekad se nemam kad ni popišat, evo moj dnevni raspored ti se vrti oko par najvažnijih stvari; u 5 uri mriže, u 8 čitanje meteorologije, a svake tri ure od 5 do 22.00 moramo čitat meteorološke podatke, između toga se ima uvik nešto za radit. Evo, sad npr. došli su iz Splita popravljat krov, a moramo ljudima dat ruku.
- Na Palagruži zna bit i gadnih valova, vjetrova olujne jakosti…
- Je, isti oni dan kad je bija tsu-nami na Pacifiku, kod nas je puvalo jugo, a valovi su dosezali 7 metara. A jednom smo za Novu godinu na Palagruži ostali 39 dana zbog istog razloga.
- Imate i tovara? A ja sam mislio da se bacio s litice; zar su to samo legende?
- Nisu legende, istina je… Ali, nakon šta je pokojni tovar strada, doša je Mercedes, tako ga zovemo od milja. Poklonija nam ga je biskup i sad slobodno šeće otokom, dođe navečer da ga napojimo. Ne koristimo ga često, otkad je sprovedena sajla s mora, pa potežemo dosta toga na koloturu.


Ogromni svjetlosni uređaj. Za razliku od uobičajenih, promjera najviše do 1 m, ovaj je dva puta veći. Osobno sam se fotografirao pored ovog golemog kristala i smijao sam se sebi koliko sam malen naspram njega. Svjetioničarska kula ima dva velika kata; na prvom je mehanizam koji pokreće ovaj stroj, a na posljednjem sam stroj i golema stakla u dva reda. Domet ovoga svjetla je 35 nautičkih milja ili oko 65 km!


S mora izgleda zaista veličanstveno!

Porazgovarao sam malo i s Ivom Franulovićem, 29-godišnjakom, koji je na ovdje tek 8 mjeseci. Ivo je s Blata na Korčuli i nisam mogao ne primjetiti da su svi svjetioničari s Palagruže i Sušca zapravo Korčulani.
- To ti je vjerojatno zato jer je na te dvi lanterne najlakše poć s Korčule, di nam je i matično plovno područje. Evo, ja sam radio u Vela Luci u struci kao elektrotehničar. Osta sam bez posla, pa pomalo radio kod privatnika, vidio da tu nema kruva i eto me na lanternu. Dosta njih traži doć na svjetionik, moja molba je čekala rješenje oko godinu ipo.
- Nisi oženjen?
- Nisam, znam da je to nekad bio uvjet, više nije. Sad je najbitnije samo da si mlad i da možeš podnit Palagružu. Nemam ni curu, jer da imam, ajde zamisli koja bi došla za mnom? Bi možda 7 dana, ali sigurno ne više. Ovako mi je baš dobro.
- Navikavaš li se na suživot s gostima lanterne?
- Goste obično ne vidimo, ka galebi su – sve ih zanima. Većinom su stranci, prošle godine smo ih imali čak iz Japana. Evo, sad ih je 8, a nigdi ih ne možeš uvatit. Negdi sam čuo da je Palagruža u svitu vrlo tražena.
- Gdje puniš baterije kad ti je dosta svega?
- I ode i doma. A kad sam tu, puštam kolegi glasnu glazbu i živciram ga – nasmijala su se obojica. Na kraju sam Vojislava odlučio pitati koliko je duga staza koja vodi do vrha, pošto je Palagruža prilično strma.
- Staza ti je duga 700 m u jednom smjeru; pa nam dođe dobro kao tjelovježba, jer je znamo dnevno prepješačit i po nekoliko puta; pribrat mriže, pa otić gori očitat meteorologiju, pa opet na more…
- A na koliko smo sad nadmorske visine?
- Sad smo na oko 120 metara, jer ti je leća u feralu na visini od 126 m nad morem i osim šta je Palagruža najveća lanterna, ona je i najviša.


Toliko je Palagruža visoka i strma, da ne kažem, nepristupačna!

Iako me zanimalo brdo toga, nisam smio više gubiti vrijeme, spremala se noć, a sve je smrdilo na to da bi noćas moglo okrenut na jugo. Trebalo je otići put Visa.


Trenutna posada Palagruže


Mi smo otišli, a svjetioničari su ostali pomoći onima koji su im popravljali krov. Iako se čini da se nema što raditi na toj pustoj osami, njima nikada nije dosadno, i to su nam potvrdili!

Pri odlasku, dali su mi šaku bombona da zašuškam po putu, ne bi li mi se približio Mercedes. Vidjeli smo ga na heliodromu, kojeg su nedavno očistili i uredili za hitne intervencije, pa nam je samo onako pozerski okrenuo glavu i kao da čeka taj helikopter da ga odvede na mjesto gdje bi mogao upoznati kakvu prijateljicu sa sličnom pričom, jer budimo iskreni - di ćeš gore od spoznaje da si ka tovar, sam na Palagruži…


Autor ovih redaka, uspio se fotografirati tek 2-3 puta; ovo je jedna od koliko-toliko uspjelih fotografija. Trebalo je vrlo brzo otići s Palagruže...


Tovar na Palagruži - zaista istinita i pomalo neobična priča... No nije jedna priča i jedan tovar; bila su bar dva prije njega...

- 02:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.01.2006., subota

Palagruža - arhipelag iz Pakla

Dan je bio idealan za otisnuti se na pučinu, koja se, iako naizgled mirna – u trenu s lakoćom pretvori u uskovitlani lonac ljetne nevere. Do Palagruže je pametno ići samo ako imate kvalitetan brod. Mi smo u tom slučaju bili više nego sigurni; iskustvo Živka Matutinovića, skipera i voditelja jedriličarske škole "Ana", te čvrsta i kvalitetna jedrilica, garantirali su mirnoću 5-člane posade.
Nekako mi se činilo da ću pri odlasku na Palagružu bar jednom doživjeti da mi u nekom momentu sa svih strana horizont bide samo more, no tu sam se prevario, pošto se na pučini u svakom trenutku mogao vidjeti obris nekog kopna; bilo Lastova, Sušca ili Visa; bilo Palagruže, kojoj smo se približavali.


Nikad samo pučina, vidi se bar poneki brod i otok...


...i napokon obrisi Palagruže...


...koji izbliza izgledaju zaista strašno!

Uvijek mi se činilo da Palagruža izgleda stravično, a kad sam joj se približio, taj osjećaj je samo izgledao sve realniji! Visoke strme hridi, te dojam kao da su otoci upravo iz pakla izašli; dovodi u pitanje čudan naziv Paklenih otoka, koji prema ovom arhipelagu izgledaju baš rajski.


Nekada davno, upravo ovim brodom na slici, vršili su se premještaji svjetioničara (to se radi i danas, ali nekada je to bilo masovnije), kao i moje obitelji. Motorni brod "Sušac"...


Iako sa sjeverne strane izgleda nešto pitomije, na Palagruži ne raste niti jedno stablo, a kiše nema dovoljno ni za endemske biljke koje samo tamo rastu...

Kako na ovome mjestu u čitavoj godini ima možda par dana bez vjetra, sigurni smo bili da ovaj prividni mir neće dugo trajati, te sam se, u mutnom sivilu u kojem se i sunce povremeno gubilo, morao požuriti da u tek sat ipo odradim interview sa svjetioničarima, te ovjekovječim što više toga.
Kraj otoka brod "Sušac", isti onaj koji je premještao i moju obitelj, s jedne lanterne na drugu, tamo negdje, ranih 80-tih godina. U malom gumenjaku, ja i Marko Tisovec, s jedrilice smo se uputili na južnu plažu, gdje smo ga morali odvući privezati. Dok smo brzim korakom hitali gore, kraj nas prolazi mlada djevojka, kojoj se i sami zbunjeni time što je na lanterni toliko ljudi, javljamo, a ona odvraća, no na nekom stranom jeziku – tad sam shvatio da su na lanterni i turisti. Pitam je gdje ide; ona veli – dolje, na plažu. Ajde zamislite, na Palagruži prekrasna plaža, i to ograđena, kao u nekom ljetovalištu.


Iako toliko negostoljubiva, na Palagruži se nalazi plaža! I to dvije, no ona druga je nešto manje pitoma nego ova. Rekao bi čovjek, gledajući ovu sliku, da se mjesto nalazi negdje ispod Biokova...


Jedini način za pristati na Palagružu, jest izvući čamac na plažu, koja, iako naizgled pitoma, najviše plaća danak za južnih nevera, pa joj ogromni valovi tako fino oblikuju oblutke kamena, da bi s njima skoro mogli igrati bilijar!


Pogled s mora na južnoj strani - vidi se plaža, s koje se nosi u svjetioničarsku kuću, sve što je potrebno svjetioničarima za rad i život.

Malo dalje, dočekuje nas malo jači čovjek, zbunjen što mi radimo ovdje, no brzo razbijamo nelagodu pitanjem kako je, na što odgovara da mu je užasno vruće i da čitav dan rade, veli da gore ne može bit. Radnike PLOVPUT-a smo zatekli u renoviranju krovišta. Čovjek nas upućuje ka vrhu, gdje je smještena impresivna zgrada, najveće lanterne na Jadranu....

Nastavak slijedi...


Ovako to izgleda gore, na putu za kuću...


...a kad se popnete negdje blizu kuće, postaje Vam jasno zašto Vas trnci prolaze kroz klralježnicu...

p.s. ispričavam se, nisam dugo pisao, ali imao sam dobre razloge, o čemu ću jednom i na ovim stranicama. Sada možemo zajedno dalje po hrvatskim lanternama, danas ćemo samo načeti, a u slijedećih par priča nastaviti - o Palagruži; najudaljenijem hrvatskom arhipelagu, najvećem hrvatskom svjetioniku i podosta toga naj...


Na Palagruži ni usamljene hridi što strše iz mora, uopće nisu rijetkost!


A da doista morate paziti kuda hodate, dovoljno govore i slike poput ove; vrlo strme i visoke stijene, sastavni su dio palagruškog arhipelaga...

- 23:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.11.2005., subota

Legenda o lopudskoj sirotici

Sv. Andrija je još mističniji i zbog toga što ima svoju legendu. No ona, iako jako podsjeća jednu ljubavnu priču iz grčkog mita o nesretno zaljubljenom paru Leandaru iz Abydosa i Heroji sa Sestoona na Helespontu (Dardaneli); ima svoju potvrdu u povijesnom dokumentu iz 1483. godine, koji se nalazi u dubrovačkom arhivu.
Priča je to o Mari, koja je živjela u Šunju, na obližnjem Lopudu, s trojicom braće, ribara, bez roditelja koji su davno umrli. Imala je prijateljicu Cvijetu, čiji je brat Niko za Maru bio zainteresiran, no ona na to nije marila, pa je čekao i nadao se. Svi su zajedno bili jako povezani, kao jedna velika obitelj.
Jedne noći braća su se zatekla na moru, a pojačao je maestral, pa su se Mara i Cvijeta jako zabrinule, no nisu mogle drugo doli čekati. U neki kasni sat, uz fijukanje vjetra čuli su ljudsko zapomaganje i s mišlju o braću iz kreveta izletjele s feralom u ruci ka brodici, pa su počele veslati prema zvuku dozivanja. U plićaku se nazirala sjena jedrenjaka, a kad su se približili, opazili su obamrlog mladog muškarca, kojeg su nemoćnog podigle i odvezle na sigurno. Vidjeli su da se radi o plemiću, a kasnije su saznale da je to Ivan, sin jednog od utjecajnijih vlastelina iz Dubrovnika. Mara ga je njegovala, do trenutka kad je bio spreman da ode kući, a on se pravio i bolesniji nego jest, jer mu se Mara svidjela. No, nakon nekog vremena, morao je kući, a stroga pravila obitelji nisu dopuštala da ostanu zajedno; on vlastelin i ona – obična seljanka. Njegov otac unatoč velikoj zahvalnosti što su mu spasili sina, i velikodušnoj nagradi za spasitelje, na takvo nešto nije mogao pristati.
Braća nisu za ovo znala, jer je takav slučaj i njima bilo nezamisliv, a u međuvremenu je zaprosio i Niko. Braća su oduševljeno pristala, no Mara se još uvijek izvlačila, pod izgovorom da mora skrbiti o braći.
Ivan je u to vrijeme na sve načine pokušavao nagovoriti oca da mu da blagoslov da bude s Marom i kako nije uspijevao, odlučio se ostaviti svjetovni život i otišao je u samostan na Sv. Andriju. O tome je pričao čitav grad, no on je makar na taj način mogao biti bliži Mari. Vijest je vremenom došla i do nje, pa je jednom iskoristila priliku dok su braća ribarila da odvesla do otočića. Kad je stigla, ugledala ga je i njihovoj sreći nije bilo kraja. Mara je dolazila sve češće, a kako je ljeto odmicalo, a dan bio kraći, trebali su smisliti način da se može snaći kuda da usmjeri brodicu. Braća su često koristila barku za ribanje, pa je Mara znala i plivati do Sv. Andrije. Tako su se dogovorili da Ivan zapali fenjer na stijeni i da je čeka, a ona će plivati prema signalu.
Kako se Marini odlasci s otoka nisu dugo mogli skrivati, za to je doznao i Niko koji ju je krišom pratio i u silnoj ljubomori nagovorio je njenu braću na pakleni plan. U jedan tmuran dan, Mara je po običaju plivala na Sv. Andriju, a oni su je promatrali, skrivajući se. Kad je pao mrak, zapalili su u barci vatru i udaljavali se prema pučini. Valovi su jačali, a ona je plivala prema signalu sve dalje i dalje, dok je umor i more nisu svladali…
Ivan ju je na obali čekao tu noć i tri slijedeća dana. Kad su je valovi izbacili na stijene, u svojoj tuzi odlučio se ostati u samostanu zauvijek…


- 14:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

24.10.2005., ponedjeljak

Povijest otočića i svjetionika Svetog Andrije

Prije svega da se ispričam što me duže nije bilo, no u zadnje vrijeme ne stignem sve, jer se pripremam za objavljivanje knjige i još nekih iznenađenja, vezanih uz svjetionike, no o tom - potom. Evo, sada, pogotovo kad zahladi, nastojat ću redovitije pisati i obnavljati svoja, te spominjati tuđa sjećanja na hrvatske svjetionike i ljude koji su tamo živjeli...



*********

Sveti Andrija - Otočić, koji je, kao i još neki manji otočići u Jadranu, dobio ime po Isusovom apostolu Svetom Andriji.. Naime, Sv. Andrija apostol, smatrao se nedostojnim da bude raspet kao i sam Isus, te je zamolio da njegov križ bude izgledom drugačiji. Križ u obliku slova X na kojem je razapet, zove se 'andrijin križ', a simbolom je poniznosti i mučenistva.



Sv. Andrija je smješten u arhipelagu dubrovačkih Elafita, od Dubrovnika udaljen 6 Nm, Koločepa 3 Nm, od Lopuda tek 2 Nm, a od Šipana 4 Nm. Dug je oko 400, a širok 80 m. Čitava obala mu je kamenita, kao i podmorje. Na njegovoj zapadnoj polovici raste borova šuma, pomiješana sa šarolikim mediteranskim raslinjem. Na drugoj strani otočića nema šume nego karakteristično grmoliko bilje, usred kamenjara, na kojem se gnijezde galebovi. Ovaj, južni dio otočića, upravo je zbog toga proglašen ornitološkim rezervatom, a osim galebova, tu ima dosta i lastavica, tako da je sasvim uobičajeno da jutro započinju galebi, a predvečerje lastavice. Osim ovih ptica, na klisurama jugozapadne strane otočića, gnijezde se i rijetki jastrebi, te sokoli. Blage padine na sjeveroistoku, naglo prestaju na vrhu otoka i kao mačem odsječen, strmo se spuštaju u more na suprotnoj strani, u morske dubine i preko 100 m.



Sa te strme strane može se ući u neke od špilja, čak dosta duboko, a mnoge nisu ni istražene. Ronioci znaju reći, da ih i u podmorju ima dosta, a po nekim njihovim pričanjima, Sv. Andrija kao da stoji "na tri noge"; tri masivna stupa koja ga vežu za dno…
Doista je poseban Sv. Andrija, kako svojom pojavom, tako i poviješću. Mnogo prije, nego li je na njemu sagrađen svjetionik, otočić nije bio pust. Na njemu su živjeli ljudi, čak njih dosta više nego u današnja vremena. Tu je bio benediktinski samostan s crkvom, o čijem se izgledu zna tek ponešto, jer se originalni nacrti danas čuvaju u britanskom muzeju.



U samostan su dolazili mahom po kazni Dubrovačke Republike. Tako je i dubrovački opat i pjesnik iz 16. stoljeća, Mavro Vetranović Čavčić, najveći dio svog života proveo upravo ovdje kao redovnik pustinjak, te je tu stvorio svoja najveća ostvarenja, pišući o tamošnjoj flori, fauni i moru; odabravši pritom za pokoru "špilje, hridine i gomile, kuda gmižu gušterice…" - kako je znao reći.





Izgon na Sv. Andriju u Dubrovačkoj Republici smatrao se jednim od dvije najteže kazne (najteža kazna je bila doživotno zazidavanje okrivljenog u Kneževom dvoru, gdje mu se kroz mali otvor davala hrana). Na Sv. Andriji je tada u svojstvu priora boravio benediktinski opat i cijenjeni povjesničar Mavro Orbini. No, jedini, za kojeg se zna da je uspio pobjeći s otoka, bio je Držićev sudrug u Uroti, Frano Lukarević – Burina, koji se jedrenjakom prebacio u Napulj, gdje umire, a da mu Republika nije oprostila.



Nažalost, od samostana iz toga vremena do danas nema puno tragova; tu je tek bunar i djelić kule, te manji ostaci zidova, od kojih je u 19. stoljeću građena lanterna.

*****

Osim priče, postoji i jedna doista zanimljiva, pomalo tužna i romantična, a po nekima i istinita legenda o Sv. Andriji, no o njoj slijedeći put.

- 23:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

29.09.2005., četvrtak

Doviđenja...

...do neke druge prilike... Dugo je bilo 13 godina čekati da se opet sretnemo. Nadam se da neću još toliko da dođem opet, ma zapravo znam to. Sad sam mirniji, slikao sam svaku siku, kamen, pa bar svakog drugog galeba. Drugi put ću imat zaduženje obić i južnu, odsječenu puntu, te jugozapadnu strmu stranu. Da mi je još provest jedno jugo tu i slikati ga, da mi je vratit se u 80-te s najboljom posadom obitelji Gašpar, Čapalija i Garber... Ne znam... prekratko je samo jedan dan; ali opet, mnogi nemaju ni to da im se snovi ostvare! Ja sam zato sritan čovik; vratio sam se na svoju lanternu. Svoju, jer unatoč legendama koje ovaj otok priča (podijelit ću ih s Vama u jednoj od skorih priča), svak tko ostane ovdje, uspije doživjeti dovoljno toga za napisati roman. Nikada nisam razmišljao o tome da ću jednog dana ja raditi upravo to - pisati!





Zahvaljujem se svojoj obitelji, koja je sa mnom prolazila trenutke mojega djetinjstva i iz koje sam crpio svu svoju podršku; majci, ocu, sestri... Hvala prijateljima i svima onima koji su mi u određenom trenutku života bili oslonac, pokrovitelj ili inspiracija...
Ja idem dalje; zahvaljujući Svetom Andriji, shvatio sam da ima još svjetionika na Jadranu koji čekaju da ispričaju svoju priču, no opet, Andrija je poseban i jedinstven; njemu ću se uvijek rado vratiti...
Ovo ljeto obišao sam ga isključivo s ciljem da zabilježim, dokumentiram i da ostane zauvijek u mojoj memoriji sve ono što je nosilo vrijeme mog djetinjstva. Iako mi je bilo teško, imao sam privilegiju; iako materijalno nikad dobrostojeći, u duhu sam bio milijunaš...










Jedno je pitanje, koje me mučilo od trenutka kad sam zadnji put otišao sa Sv. Andrije, a nije ono "Hoću li se vratiti", jer sam znao da hoću, samo ne i kad; a to je: Što je to što čovjeka vuče na ovu hrid, ovaj maleni otočić i da li je ovo mjesto jednako lipo onda kao i sad? Odgovor sam dobio zapravo ovo jutro, kad sam se uputio prema kopnu i natrag kući, pun dojmova;
Koliko god neko misto na svitu bilo lipo, koliko god ti se duša na njemu odmara, ono je bez ljudi koji zajedno s njim duhom žive, samo običan kamen na kamenu...












Poseban pozdrav mojoj majci Anici, ocu Ivanu, sestri Marijani; Vladi i Anđelini Čapalija, te djeci - Miroslavu i Nataši; Mariu i Elizabeti Garber, te djeci Romanu i malom Segoru (nije više mali) , koji je u svojim prvim danima života, baš kao Nataša i moja sestra došao na Svetog Andriju...

Nakon ove posade, još svega par godina Sv. Andrija je imao obiteljske živote; tad je nastupilo vrijeme kad su svjetioničari postali suvišni, a samo jedan je bio potreban da čuva lanternu. Ovo je posljednja posada koja se i danas čuje i komunicira kao jedna velika obitelj...
U spomen na sve bivše svjetioničare sa Sv. Andrije i njihove obitelji; u spomen na njihove priče koje su možda nikad neispričane, posvećujem ove stranice, slike, misli i sjećanja...

- 15:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

24.09.2005., subota

Zora...

Nje se sićam iz onih dana kad bi tribali ić u Dubrovnik zbog nabave ili odlaska doktoru i slično... Bilo kako bilo, oduvik je zora na Sv. Andriji bila drugačija. Najprije zbog boja, a onda zvukova tisuća galebova koji su u to doba dana nemoguće živi, pa i mirisa mora i divljeg bilja, sve zavisno o dobu godine... Evo, sada ćete nažalost samo slikom prošetat kroz zoru Sv. Andrije, koja prekratko traje da se bi se prepustila slučaju... Možda Vam pomogne i glazba koja će svirati u pozadini...

























- 19:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.09.2005., petak

Interview sa svjetioničarem

Kad sam završio s večernjim fotografiranjem, gospođa Mara me zvala na večeru, koju smo proveli razmjenjujući iskustva na svjetionicima.


Nediljko i Mara Zloić, i sin im Ivan

- Kad ste odlučili otići na svjetionik?
- Ma tija san ja otići još 1976. godine, ali mi nisu dali, jer je uvjet bio da je čovjek oženjen. Tada sam poslao brata na lanternu i on je prvo otišao na Blitvenicu.
- Brata ste poslali?
- Da, on je već bio oženjen; za njega nije bilo problema.
- A kad je došao vaš red?
- Mi smo se vjenčali 1978. i godinu nakon toga idemo na Glavat. Tamo smo bili 9 godina i 7 mjeseci. Mislim da smo bili jedini koji su izdržali toliko na Glavatu.
- Osim Glavata i Andrije, jeste bili još igdje?
- Bio sam na po jednoj zamjeni, na Palagruži, Strugi, Sestricama i Sušcu. Nakon toga Sv. Andrija sve do danas - 11 godina.
- Onda se Vi možete smatrati starim morskim vukom.
- Pa i jesam, mogu ti reć. Ja i ćaća smo ti danas među najstarijim svjetioničarima. A i nema nas puno.
- Da, čuo sam – tridesetak ukupno.



- Bit će, a i nije više svjetioničarski posao toliko naporan kao prije. Jedan je svjetioničar na lanterni, nisu potrebna dežurstva.
- A što ako se glavno svjetlo ugasi?
- Ima alarm, koji me probudi, a automatski se prebacuje na pomoćno svjetlo, tako da straha od toga da lanterna ne radi, uopće nema! Sve je na solarnu energiju i potpuno je automatizirano.
- A nekad se navijao uteg i kako se taj spuštao, mehanizam je vrtio kristale koji su odašiljali svjetlo. Ni utega više nema.
- Zato jer se sve vrti na struju i tu čovjek gotovo da i nije potreban. Ajmo reći da smo mi tu danas zapravo domari, jer se brinemo o uređenju zgrade i čuvamo je, a ako nešto sa svitlom zapne, odmah reagiramo.
- Na što se grijete zimi?
- Ne grijem se, kad zahladi, stavim još koji sloj deka.
- A inače?
- Pa, brat ima peć na drva, ali meni je prevruće pa radije gledam TV ispod deke. Pogledaj, hvatam sve naše televizije, talijanske pa i crnogorske čak! Talijan je ugradio i satelitsku; jednu je stavio za sebe a jednu je dao i nama, ali je ne gledamo jer puno troši struje, a nju i vodu treba štedit.
- Znači, nije vam dosadno kad ste zimi sami, a ima li kakvih zanimljivih posjeta? Naime ljudi ovdje ne bi smjeli dolaziti bez najave.
- E, da. Ima od toga par dana, na rivu se iskrcao jedan mlađi par. I djevojka se uplašila kad je vidila znak "Zabranjen pristup". Siđem ja doli i pitam ih odakle su došli. Kažu mi s Mljeta, jer tamo imaju 3 male očeve vikendice, stare preko 30 godina. Da dugo gledaju Sv. Andriju i uvijek su se pitali kako je tamo. Da ih malo smirim, kažem im da mogu malo razgledati ako žele. Dok smo tako pričali, pitam momka čime se bavi. On mi odgovara da se bavi sportom. I dalje mi nešto sumnjivo u glavi i komentiram da mi na nekog sliči, ma čini mi se čak na Ivicu Kostelića. On se tad nasmijao i rekao "Da, ja sam Ivica".
- I Ivica je s planine sišao na Sv. Andriju?
- Da i znaš šta je zanimljivo? Može dosta dugo i duboko roniti na dah. Pa i do 30 m.
- Šta su ti sportaši. A vidim da su se i na Andriji počeli raditi sportski tereni, doduše ne oni za golf, ali… – nasmijali smo se obojica – …šta je ono doli u vrtlima?
- Ma Talijan je odlučio napraviti zog za balote. Nabavio je daske i njima ogradio malo, zatim neke stare škure i eto terena.
- Pa tko igra?
- Mi protiv njih! – Opet smijeh – Ivan je napravio mali semafor tako da znamo ko vodi.
- I tko je bolji?
- A kako kad, ali u principu, mi smo bolji.


Zog za balote (oni koji ne znaju šta je to; da prevedem - teren za igranje boća) ;)))

- Vidim svuda oko mene Hajduk; Vi ste i strastveni navijač?
- Ja bez Hajduka nigdi ne idem, a kad sam doma, obavezno idem na utakmice.
- A Vi ste iz Podrujnice, kod Metkovića – zapravo ste od Štimčeva rodnog kraja. Nije Vam problem nabavit ulaznice?
- Nije, ali digod nabavim priko njega, a digod priko Marija Garbera. E, i on je bio na Andriji, ali prije mene.
- Znam, to je bilo u moje vrijeme ovdje. Tada smo svi sadili povrće u vrtlima; ima li toga danas?
- Kako ne, sadimo pomidore, blitvu, kupus, krumpire. Nema toga puno, ali bar ne tribamo kupovat.
- Vidim da i lavandu sadite, odakle ideja za to?
- Opet Talijan. Ali lavanda ne uspijeva na cilom otoku, zbog posolice. Beremo mi i kapare, a on je donija sa sobom čak i etikete za teglu kapara, na kojima piše: "Kapar, otok Sv. Andija".



Nakon ovoga sam pomislio kako bi Sv. Andrija uskoro mogao postati brand. Znam kako su životi svjetioničara prepuni neobičnih, čudnih, tragičnih ili veselih događaja, pa sam Maru i Nedjeljka odlučio pitati za neke od njih.
- Ispričajte mi, koji vam je bio možda jedan od najtežih događaja na lanterni?
Mara mi odgovara:
- Jednom nam brod nije došao na Glavat 50 dana. Bilo je veliko nevrijeme i nije bilo šanse da se ikako maknemo s otoka. Nigdje!
- Strašno, a što ste jeli? Ipak, na Andriji ima zelenila, malo vrtla, trave bar, a nije valjda da ste tamo kamen cucali, to je ipak gol otok?
- Ne, racionalno smo trošili baš zadnje zalihe hrane. Pametni svjetioničari osiguraju dovoljno zaliha i za takve situacije. No, ipak je bilo najgore onima šta puše i piju kavu, ma ludi su bili – smijeh.
- Pa što su konzumirali?
- Ma imala sam nešto kakaa, pa su to pili umisto kave, a tražili su opuške po kući i pušili.


Nediljkov hobi na zidu; minijaturna mreža za dekoraciju, a iznad nje ponosna momčad Hajduka...

- Može sad kakva čudna i smiješna priča?
- Pa čudna se isto odvila na Glavatu kad upravitelj nikome nije dao ić u WC, s obrazloženjem da se to može učinit bilo di oko otočića. To je bilo sve dok se jedan mlađi svjetioničar nije ohrabrio pomokrit, pa ga je ignorirao. Kasnije je sve bilo dobro.
- Ima li nešto zanimljivo sa Sv. Andrije?
- Ima; neki dan je pala velika kiša. Takve nije bilo dugo, a zamisli kad je otok koji je čitav šupalj bio jedno veliko jezero. E, a kako uzgajamo kokoši, imamo i par pilića. Jedan se nažalost ugušio, jer je upao u vodu, a drugoga sam uspjela oživjeti.
- Kako?
- Pa puhala sam mu u kljun i ostavila ga malo na suncu da se osuši – oživio je!


Gospođa Mara s kokošima; tako smo ih i mi nekad uzgajali...

- Šjor Nedjeljko, di ste "ispratili" Jugoslaviju?
- Bio sam na Korčulanskim Sestricama i zadnji sam skinuo zastavu i prvi stavio Hrvatsku.
- To je i moj otac napravio ovdje, na Sv. Andriji, ali ga nikad nisam pitao gdje je završila. Gdje ste vi zastavu ostavili?
- Izradija sam jedan kašun s križem i napisao: "Ovdje počiva zastava JNA 1941.-1990." Zakopa sam je kraj vrata, provjeri jel' još tamo, kad budeš iša, ako hoćeš.
- Otac mi je pričao da vas svjetioničare nisu htjeli mobilizirati u vojsku.
- Istina! Tija sam kad je najžešče bilo branit Čepikuće, ali umjesto toga dobio sam premještaj. Došlo je naređenje iz PLOVPUT-a; niko ne smi s lanterne u rat, jer je ona od strateške važnosti za državu.
- I vi danas, iako ste tu stali na braniku Domovine, braneći teritorijalno more, nemate status branitelja?
- Ne.
- Kad sam odlazio sa Sv. Andrije, tu je bila vojska i radar za nadgledanje dubrovačkog akvatorija. Kad je vojska otišla odavde?
- Otišli su 1994., a radara već godinu prije nije bilo.
- Jesu pucali po Vama u ratu?
- Po meni ne, ali se sjećam da su mi pričali kako jesu po svjetioničarima Vukoviću i Čapaliji, koji su bili ovdje, na Sv. Andriji. Bježali su prid topovima, a Čapalija se navodno uhvatio Vukoviću za nogavicu – smije se – šalim se, nije to bilo lako. Pa i kad ti je otac bija tu, plotuni su letili svuda uokolo.
- Rat je hvala Bogu sad iza nas. Od tad se dosta toga promijenilo. Prvenstveno način na koji se pali svjetlo lanterne. Kad ste zadnji put imali pravu ulogu svjetioničara; tj. kad ste posljednji put upalili feral?
- E, to je bilo još 1993. i to na Struzi, ako misliš na petrulje. Do 1997. se još svitlo gasilo na struju, a od tada do danas sve je automatsko.


Prije nego li je sve automatizirano, ove posude su preko sto godina služile za paljenje ferala. Nediljko ih je spasio od bezobzirnog bacanja ili "uzimanja za uspomenu", kako se kome prohtjelo, tako da je u njegovoj kući i svojevrstan muzej Sv. Andrije... Nediljko, legendo, svaka ti čast!


Danas je sve na solarno...

- Do maloprije smo stalno spominjali Talijana. Ali nisam Vas pitao kako se sporazumijevate; zna li on hrvatski, vi talijanski, ili možda engleski ?
- Ništa od toga! Kad zatriba, ima jedna prevoditeljica Tanja iz Orašca. Nju nazovemo kad nešto zaškripi. A ako se radi o nekoj sitnici, onda Talijan i supruga imaju nekakav riječnik pa nam pokažu na što misle. A uče pomalo.





Vrijeme je polako odmicalo, a tribalo je i ić na spavanje. Ja sam se planirao ustati vrlo rano, u cik zore, da fotografiram još jedan fenomen na svjetioniku; izlazak Sunca na Sv. Andriji, buđenje galebova i udahnem taj jutarnji zrak...






- 18:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

02.09.2005., petak

Najlipši zalazak Sunca

Jednom je Sir Alfred J. Hitchcock izjavio da je u Zadru doživio jedan od najljepših zalazaka sunca. Ja se ne bi složio. Čovjek nije bio na Andriji. Ovaj zalazak Sunca je uistinu jedinstven, zavisno o godišnjem dobu, svaki zalazak je specifičan. U sredini je otok Mljet, udaljen 12 Nm, pa kad se poklopi da Sunce zalazi u njegovoj blizini, to je tek nešto, i zvuk jata lastavica, koji jednostavno čovjeka umiruje. A zora? Zora ima svoje karakteristične boje – nema ništa ljepše nego ustati se ujutro na Sv. Andriji i vidjeti što sve može lom svjetlosti…

Napokon da ovjekovječim ono što mi je u glavi stajalo cili život, jer malo tko da će inače virovat da je na Sv. Andriji ovo sve zaista ovako. Konačno, čekao sam i dočekao - isplatilo se. Ovaj put bez previše priče, podilit ću tu lipotu i s Vama; nadam se da će Vam se svidjeti i da ćete uživati kao i ja, što sam bio tamo i ove snimke fotografirao, jer znam da često slika govori tisuću jezika...


Mljet, kad ga vidite sa Sv. Andrije...


Još dok niste sigurni za koji će obzor zaći...


Kroz prozor hodnika, di sam nekad s roditeljima živio,
a sada živi Talijan - pitate se jesmo li bili svjesni di živimo,
ja odgovaram - jesmo, cilo vrime!



Koliko puta sam s ćaćom ovaj prizor gleda iz ferala...


Ovo sam se pitao, hoću li uhvatit; kao lampa na zidu - Sunce kao da hoće još malo ostati s nama...


Bez riječi


Konačno, zalazak za rubove elafitskog otočja na zapadu...


Bez riječi


Iako je zašlo Sunce, ovdje nije kraj...


...jer osim raznih boja, koje se u sumrak izmjenjuju velikom brzinom...


...i lastavica, koje započinju i najavljuju tipično ljetnje predvečerje,...


...na lanterni sad započinje drugačija borba...


...ona od svjetlosti protiv tame...


...koju započinje čovjek (danas bez imalo romantike stroj), paljenjem ferala; točno u sumrak...


...i tako, otkad postoji, uz povremenu pomoć mjeseca, zajedno razbijaju tamu, da pomorci budu sigurni, kuda trebaju ići... ;)

- 16:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

29.08.2005., ponedjeljak

Povratak u djetinjstvo; Sv. Andrija - 13 godina poslije…

Dio 3.

Najradije bi ostao i divio se; cjepidlačio o tome šta se prominilo, a šta je isto; no, nije bilo vrimena. S torbom u ruci, krenuo sam uzbrdo, za Nedjeljkom i Božom. Čovječe, ovaj puteljak i zelenilo okolo; pa uređeno je – prorijeđeno doduše, ali vrlo uredno… No, zaboravio sam koliko je zapravo dobar ovaj uspon. Imao sam 4-5 godina kad sam se znao zainatiti i sjesti nasrid skala pa ne ići dalje, ako me roditelji ne ponesu, jer sam se, jadan, umorio. No, sad, s 26, pomislio sam da se neću zapuvat do vrha, no prevario sam se. Disao sam sve brže i jedva dolazio do zraka.


Uspon po poznatim skalama


Kao da je sve posloženo na svoje misto

Ispred kuće, pričekala nas je Nedjeljkova žena, Mara, pozdravila i ponudila pićem. No nema do hladne vode, iz bunara ispod kuće, koju sam ispumpaš. Tako da sam čitavo vrijeme, pio samo tu vodu i ništa više.
Malo smo ćakulali o nekim prošlim vremenima, pa razmjenjivali iskustva.
Pitam ga kako im je samima na otoku; jer, nekad su dva svjetioničara radila, a treći je bio doma, pa kad bi ovaj došao, slijedeći bi išao kući i tako u krug.
Dobro, kaže Nedjeljko, nitko nam ne pravi probleme. Ljeti dođe Talijan, koji je iznajmio gornji kat zgrade, ali on više nije tu, nego jest. I kada dođe, tu je obično pred večer.
Pitam ga kada će on doći?
- Evo, baš sam doznao da dolazi slijedeću subotu. Trebat će malo skaline pomesti i kuću prozračiti, mada kad dođu on i žena, i sami su jako pedantni.
- A recite mi, šjor Nedjeljko, je li Talijan uređivao zelenilo na čitavom otoku?
- Talijan je doveo vrtlare iz Dubrovnika koji su otočić 7 dana uređivali, da bi dobio današnji izgled. Nakon toga mi samo održavamo urednost, ponekad se ispila ako je koja grana trula ili se s kosilicom uredi trava ili grm.
- A tko je radio puteve? Sad ih vidim po čitavom otočiću.
- Putove smo mi radili; betonirali stepenice i skupljali kamenčiće u suhozidine pokraj puta, a ostale samo učinili prohodnima.
- Pa moram priznati da je puno drugačije nego je bilo kad sam zadnji put bio ovdje. Moram priznat da je vrlo uredno! Je li to Talijan misli dugo ostat na Andriji?
- On s obitelji dođe ljeti, a iznajmio ga je na 10 godina, još 2002. i brine se o kući i otočiću kao da je njegovo vlastito. Možda, ako mu dopuste, ostane i dok je živ. A kako i ne bi kad je izabrao najlipšu lanternu.


Iako djeluje doista umjetno i ne sliči više na divljinu kao nekad...


...mora se priznati; Talijan je naložio da se u 7 dana napravi, što mnogi nisu bili u stanju desetljećima...


...i nije sad bitno da li ovo sad više sliči na kakav botanički vrt ili tek svjetionik o kojem netko jako vodi računa - činjenica je da sve skupa izgleda vrlo uredno i oku lijepo!


Pogled kroz divlje masline, za koje nisam ni znao da na Andriji postoje u tolikom broju...

U priči i ugodnom društvu, čovjek bi najradije ostao ovdje dugo, ali razuman strah od poslijepodnevnog maestrala, dovodi do odluke da se dr. Ćurčija pozdravi s nama i uputi se čamcem put Orašca. Ja sam odlučio ostati; do sutra u jutro kad je Nedjeljku smjena. Umjesto njega dolazi njegov brat Stipan s obitelji. Dan sam proveo fotografirajući, ali i istraživajući.


Južna punta otoka, di je stanište tisuća galebova i ornitološki rezervat; tamo, kao da ste na Galapagosu...

Tako sam Nedjeljka pitao što je sa starim dnevnicima i dokumentima koje su svjetioničari vodili; jesu još živi? Znam da su ponegdje i bačeni, no imao sam načuti da ih je on ovdje spasio.
- Je, kad se kuća preuređivala, ja sam sve ovo složio i odnio u šufit, evo, pogledaj, pa ako nađeš šta zanimljivo, bit će mi drago.
Ja sam bio oduševljen time i nisam tražio dugo, a pronašao sam jedan iz još davne 1922. godine, gdje se opisuju događaji i obaveze svjetioničara u to vrijeme. Znam i pisao sam već o tome kako su se ti dnevnici nepromišljeno usput uništavali; no na ovoj je lanterni, izgleda, prevladala pamet svjetioničara, za što je malo tko do sada i znao! On je najveći dio toga brižno spremio i sačuvao od uništenja, ali biti će potrebno to kvalitetnije i stručnije sačuvati, pohraniti ih u kakav arhiv, gdje se do toga lako može i doći. Baš nedavno, telefonom me nazvala gđa Silvana Tokić, direktorica PLOVPUT-a, s kojom sam odmah našao zajednički jezik i složili smo se oko nekih bitnih stvari; poraditi na očuvanju kulturno-povijesne baštine - hrvatskih svjetionika i građe, koja svjedoči o njihovoj kronologiji i omogućiti stručnjacima da konačno ostave svima dostupne dosad mistične i nedostupne podatke o tome kako se tu nekad živjelo…


Dokumenti, koje vrijedi sačuvati od propadanja

Iako sam pročitao i dokumentirao par spisa, nažalost sada nisam imao vremena za istraživanje, već sam otišao u kulu da vidim ono zbog čega sam ovaj put ostao noćiti – zalazak sunca…


Ispred kuće se pruža jedan drugačiji pogled na Dubrovnik, od onog na koji je većina ljudi u svijetu već navikla; ovo je pogled s mora; ovo je pogled sa Sv. Andrije...

- 12:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.08.2005., ponedjeljak

Povratak u djetinjstvo; Sv. Andrija - 13 godina poslije…

Dio 2.

Taj dan, kao i cilo ovo lito, bio je prepun meteoroloških prevrata; izmjenila su se barem tri vjetra i kiša sa suncem. Na večer se nekako razbistrilo, ali je za sutra najavljivalo kišu – to mi se nije ni najmanje sviđalo. Otišli smo kod Bože, u Mokošicu i tu sam proveo noć, a s prozora sam vidio veličanstven koji prizor; Most "Dubrovnik", kraj njega golemi cruiser, veličine otoka, a u pozadini Sv. Andrija… Izgledalo je pred večer sve smireno i baš kao da se tad treba uputiti dalje, no čekali smo jutro…


Pogled iz Mokošice; pitanje je, hoću li napokon uspjeti u naumu...

Nisam baš mogao dugo spavati; mislio sam samo na to hoće li sve u jutro biti u redu. Negdje oko 6:00 se budim i kroz prozor vidim kišu i jak vjetar; mislim u sebi – gotovo je… Odoh spavat, pa šta bude. Probudio sam se oko 8:30 i gle čuda – Sunce, totalno vedro nebo, a vitra, ma ni malo! Marendali smo, no nekako smo se požurivali jer litnji maestral počinje već iza 11, 12 sati. Oko 10:30 već smo bili Pod Orašcem i sa čamcem smo lagano krenuli prema naprijed. Samo nam je bilo bitno što će biti iza Koločepskih vrata. Činilo se – bonaca! Odavno nisam ovuda prolazio; a Sv. Andrija je bio sve bliži. Zovem svjetioničara, Nediljka Zloića i pitam ga kakva je situacija; odgovara mi da je super, da možemo.


Ovako to izgleda kad je mirno more, a vedro nebo; na otvorenom smo moru i sve se čini u najboljem redu...

Yes! Pomislio sam, sve je ok, no stao nam motor… Nasrid mora! Srećom, bilo je do svjećice i goriva, pa smo brzo zamjenuli rezervar i krenuli dalje, no imali smo i vesla za svaki slučaj…


S desne strane imamo pogled na prekrasnu uvalu Šunj, na otoku Lopudu...


Još malo Lopuda i u daljini Mljet...

Napokon, koju stotinu metara od lanterne, počeo sam fotografirati svaki detalj, onako s mora – s lijeva na desno, dio po dio. Ispred rive, u malom čamcu od 3 metra; istom onom, u kojem sam ja s ćaćom digod išao na ribe, sada Nediljko, sa svojim 16-godišnjim sinom, Ivanom vadi mreže.
- Dobar dan, šjor Nediljko! Ima li šta?
- Pa konačno više da se i vidimo! A slabo, ali bit će nešto već za obid!


Nediljko i sin Ivan

Dok su oni tako vadili mriže, ja i dr. Božo Ćurčija, smo nastojali privezat i usidrit brod, pošto je to vrlo važno, na rivi, koja je izložena otvorenom moru. Na vrh dizalice stoji galeb; kao izvidnica, promatra ko to dolazi.


Geleb na vrhu dizalice

Gledam nabrzinu je li se šta promijenilo. Teško je to ocijenit; evo, vidim, stavili su skaline za izlazit iz mora; kontam kako to nisu stavili dok smo mi bili tamo, ali za gospodu iz Italije sav komfor – neka… Dizalica neuredna – nije odavno piturana; crna boja se miša s temeljnom crvenom, ima dosta grafita, na kojima je Nediljko ostavljao svoje inicijale, no sve ostalo, čini se skoro pa isto – možda malo drugačije, no isto!

Dizalica na rivi

Predao sam im stvari, a ja sam ostao u čamcu zategnut konop na sidru. Nisan se htio na klasičan iskrcat, već iz mora. Ubacio sam se u biserno čisto more i otplivao tih par metara do rive, di sam se iskrcao konačno – nakon 13 godina! Ovaj trenutak se jednostavno riječima ne može opisati; možda kao kad vidite nekog dragog, koga niste vidjeli toliko dugo…


Kristalno čisto more i riva; da li se što promijenilo?

- 18:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.08.2005., srijeda

Povratak u djetinjstvo; Sv. Andrija - 13 godina poslije…

Dio 1.

Još tu večer, kad sam posljednji put bacio pogled prema Mljetu, u zalazak sunca, znao sam da je to – to. The end, završetak mojeg djetinjstva, dramom započeti trenuci odrastanja, napuštanje otočića, kojeg sam znao napamet… Sutra, u to jesenje ratno poslijepodne, 1992. godine, kad sam s jednom suzom u oku pratio stradavanje prekrasnog Dubrovnika, (u kojeg se nije moglo doći a da možda putem ne izgubite glavu), a drugom odlazak sa Sv. Andrije, utjehu sam našao u obećanju – vratit ću se!
I tako, nakon 13 godina izbivanja, konačno sam uspio dogovoriti svoj odlazak i boravak na lanterni od 24 sata. Još jednom htio sam vidjeti suton i zoru. Htio sam obići čitav otočić, vidjeti što se promijenilo, razgovarati sa svjetioničarom koji je sad tu. Htio sam dobiti odgovor na pitanja; Zašto me vuče da dođem ponovno i zašto ovaj otočić sanjam više od ijedne žene u mom životu? Zašto sve ljude koje poznajem ponekad nesvjesno svrstajem na jedino dobro poznato mjesto na svijetu? Da li je još uvijek ovaj otočić Raj i da li on sam bez ljudi ima dušu? Da li se što promijenilo i hoću li pronaći išta isto kao što sam i ostavio; mijenjaju li se samo ljudi ili i mjesta?


Ovako, između čempresa, čini se tako blizu, a opet je nekako daleko...

Da bi došao na lanternu, iako sam tamo odrastao i poznajem ga napamet; iako mi otac još uvijek radi kao svjetioničar, potrebno mi je bilo nazvati firmu PLOVPUT, te Plovno Područje Dubrovnik, gdje sam objasnio šefu P.P.-a gosp. Tončiju Kordiću, zašto idem tamo i što mi zapravo treba. Njegovom velikom ljubaznošču, dobio sam dopuštenje da odem, vidim, slikam i zapamtim, te pišem o Sv. Andriji.
U noći 24. srpnja 2005. godine, krenuo sam na put iz Šibenika. Pratilo me nevrijeme, a ni prognoza nije bila baš najbolja. Cijelu noć sam se vozio i nisam baš mogao spavati. Smjenjivanje kiše i oblaka čitav put su činile neizvjesnijim, a pitanje je bilo i hoću li uopće uspjeti u naumu.
Oko 8:00 u jutro, iskrcao sam se u mjestu Orašac, 10-ak km prije Dubrovnika, odakle se pruža prekrasan pogled na grad, svjetionik Grebeni, a ispred mene je bio Koločep i Lopud, a u sredini Sv. Andrija. Između čempresa mi se činio nadomak ruke, kao i svaki put kad svratim u Orašac, kod babe i dide, (roditelja moje majke, koji tu žive). Ovaj put nisam znao šta da osjećam; da li sreću ili strah – sve zavisi od toga šta će se dogodit.


Toga dana vrijeme nije baš bilo naklonjeno; valovi su na otvorenom moru bivali sve veći, avjetar je pojačavao...

Zovem svog rođaka, dr. Božu Ćurčiju, s kojim sam već prije dogovorio prijevoz čamcem do Sv. Andrije. Naime, namjeravao sam otići tamo čamcem, a vratiti se službenim brodom PLOVPUT-a, koji će dovesti zamjenu svjetioničaru. No problem je što ti nemaš tamo di zavezat čamac i ostavit ga, jer će ga more sigurno razbiti, tako da sam morao ići s nekim, tko će se nakon što me odveze, morati vratiti.
Božo poznaje Nedjeljka Zloića, svjetioničara na Sv. Andriji, pa mu je i on već jednom obećao doći tamo u posjet, tako da je ovo bila idealna prilika za to. Dogovorili smo se pokušati negdje oko 10:00, s malom Istrankom bez kabine. Krenuli smo možda koju minutu kasnije s rive, koju mještani zovu "Pod Orašcem". Već na samom početku nije bilo dobro. Jutarnju buru zamijenuo je maestral, pa je na kraju bilo svega i svačega.
Odlučili smo pokušati do vrata, između Koločepa i Lopuda, odakle je otvoreno more, pa ćemo znati tamo bolje. U međuvremenu zovem Zloića i pitam ga kakvo je stanje na Sv. Andriji. Objašnjava mi kako more polijeva rivu, a to je znak da se tamo nažalost ne može pristati…


Iako puni entuzijazma; nije bilo smisla stavljati dvije glave u torbu. Dr. Božo na kormilu provjerava da li je s pentom sve u redu...

Razočarani, ali svjesni opasnosti, koja nam prijeti od većih valova na otvorenom moru s ovom malom barkom, nismo se htjeli kockati. Nismo mogli nego se vratiti natrag i svoju sreću možda okušati sutra, no vremenska prognoza nam nije bila naklonjena… Možda je samo za nadati se da će prognostičari, kao mnogo puta ovoga ljeta, pogriješiti u svojoj procjeni…


Šta preostaje na kraju, nego samo gledati?

- 17:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

05.08.2005., petak

U čast i slavu...


...svima onima zbog kojih sada slobodno dišem, zbog čije žrtve pišem sada stranicu po stranicu priča o hrvatskim svjetionicima na slobodnom Jadranu... Danas se sjećamo svih Vas, prijatelji, poznanici, znani i neznani, kojima smo do groba zahvalni! Svima koji niste s nama, neka Vam je vječni spokoj i mir, a svima koji su preživjeli od srca čestitam Dan Pobjede i Oslobođenja, te Dan Domovinske Zahvalnosti!

Hvala Vam, Vašu ćemo žrtvu znati poštovati...



Cijenjeni prijatelji i svi ostali čitatelji ovih stranica, evo, vratio sam se s podužeg izbivanja. Imam brdo toga za ispričati, pa ću krenuti redom, čim posložim prve retke. Čitamo se i vidimo već za dan-dva... Dotad, evo par prigodnih fotografija u čast današnjem blagdanu...


- 23:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.07.2005., utorak

Moja litnja avantura s lanternama - VIR

Na Viru su ljudi bili čitavo jedno stoljeće, čak i nešto više. Ljudi i njihovi životi. Svjetioničari i njihove obitelji. Onda je sve prestalo. 90.tih godina prošloga stoljeća suvremena tehnologija smanjuje potrebe za svjetioničarima i Vir se lagano napušta. Svjetlo se pali točno u sumrak i tako svaku noć, potpuno automatski, a baterije se danju pune sunčevom energijom.



Nedavno sam s prijateljima odlučio posjetiti svjetionik na Viru, nadajući se kako ću možda tamo ipak nekog zateći, pa barem domara ili nekog tko već čuva lanternu. Divlje i pregusto naseljen otok, s gomilom problema, koji proizlaze iz toga (savjetovali su nam da i pitku vodu nosimo sa sobom), nije odavao dojam da se čovjek negdje na njemu može jednostavno izgubiti i stopiti s prirodnim mirom, za kojeg neki kažu da se tamo može pronaći. No prošli smo naselje i skrenuli, putokazima označenom cestom, koja je na jednom mjestu potpuno nestala, a zamijenio je poljski put, koji je nakon par stotina metara prešao u pravu safari skakutavu vožnju, odakle smo propješačili nekih 1 do 2 km, da bi došli do lanterne.



Vidjeli smo vrh kule, kako se izdiže iz guste borove šume i nije bilo teško pronaći put do tamo. No doista, razočarali smo se što se tamo sve dalo vidjeti… Gomila smeća, okoliš zarastao travom i jedino lijepo što smo mogli vidjeti bile su Njemice i Čehinje, koje se u blizini lanterne nisu sramile sunčati i kupati u toplesu ili bez njega…



Svjetionik izbliza žalostan, u daljini ponosan i kao da netko na njemu još živi. Na prozorima zatvorene škure, a na jednome je stara masivna drvena škura čak i otpala. Na tom se prozoru vidjela i požutjela, nekad bijela zavjesa, iza koje kao da se krije kakav duh prošlih života, koji su disali zajedno s ovom lanternom.



Oko lanterne vrt (pa bar je nekad to bio), u njemu gusta trava i drača, koja je prekrila sav okoliš, tako da se u neke dijelove ne možeš ni zavući. Bunar s vodom davno je zapečaćen, a jedan zanimljiv bor, zatvorio je svoje krošnje prema tlu, te nam je time omogućio odličan hlad, gdje smo prostrli svoje ležaljke za noć koja slijedi.



Točno na vrijeme upalilo se svjetlo, a ja sam pola sata čekao trenutak da uhvatim pravu fotografiju. Istina je da se ovako spektakularan zalazak Sunca isplatilo čekati. Žao mi je samo što nije bilo nikog unutra, pa da mogu ući u kulu i fotografirati. Ovako, otok Vir je iako prenapučen i poprilično neuredan zbog neplanske gradnje i broja ljudi koji tamo ljeti žive, ipak nečime bogat – ima svoju oazu, koja makar noću ostaje mirna. Nakon 20.30 u okolini lanterne osim mene, Damira i Igora, dobrih poznavatelja prirodnih ljepota Jadrana, na lanterni nije bilo nikoga.



Na jednoj punti zapalili smo malu logorsku vatru; onako kako su to nekad davno radili naši preci, da bi upozorili brodove na opasnost. Tu večer smo se vratili iskonu gledajući s jedne strane modernu lanternu kako svijetli sama, dok u kući ljudi nema; a s druge strane mi, ljudi, palimo vatru na prastari način, na isturenom rtu i spavamo u prirodi, na majci Zemlji…



U jutro smo i na svojim kostima osjetili pravo značenje riječi Punta dura ili Puntadura (=Tvrda Punta). Otišavši, ostavili smo lanternu za sobom do neke druge prilike, a nas su zamijenili neki drugi ljudi, a njih nije malo. Uistinu, ni ovaj otok nije više što je nekad bio; u svakoj se uvali netko nađe. Mi idemo dalje, možda otkriti neku novu lanternu, neku gdje ćemo otkriti taj zaboravljeni iskonski mir...






- 14:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.07.2005., ponedjeljak

Moja litnja avantura s lanternama - SVJETIONIK BLITVENICA

Je, istina je da dugo nisam ništa napisa, ali ima sam dobrih razloga… Nije me bilo doma, pošto sam ovo lito odlučio posvetiti upravo lanternama. I to doslovno! Tako da ću između pisanja o svom životu na lanterni ubacivati i svježe događaje, koje sam nazvao litnjom avanturom, jer liti će se događati, a ka i svaka avantura, bit će kvalitetna, kratko će trajati, ali i s puno uspomena kad se završi…



Ove lastavice su doslovno probudile staru uspomenu na neizostavnu simbiozu zalazaka sunca na Sv. Andriji i njihovog kruženja, kao i jutarnja buđenja s galebovima...

Svoj đir sam nedavno započeo na lanterni na Viru, no o tome drugi put, jer jutros sam bio na svjetioniku Blitvenica, koji je 18 nautičkih milja udaljen od Šibenika, a kako je to pučinski svjetionik, itekako me podsjetio na dane djetinjstva.


Pristali smo na ove strašnim zimskim jugom tučene oštre stijene...

Nisam imao previše vrimena, pa sam odlučio svo ono dragocjeno posvetiti fotografiranju. Danas je išla smjena svjetioničara; samo je jedan tamo – jedan čovik i jedan pas, a zamjenio ga drugi čovik i drugi pas. Sami. Misec i više dana – ovaj je danas zaprašio doma, svojoj obitelji, put Splita, nakon 35 dana samoće. Dok smo stizali, svježi svjetioničar mi je pokazivao bilježnicu, u kojoj je vodio svoj dnevnik, dok je tukao duge samačke dane; On i Malena su taj dan kuvali ručak, On i Malena su onaj drugi dan pituravali grilje, On i Malena su se veselili dolasku broda; On i Malena – njegova desetogodišnja vesela kujica mješanka, bez koje bi Mu život tamo bija potpuno nezamisliv… Moj Bože, u trenu mi se vratila energija, a sjećanja su navrnula ka luda i jedva sam čeka doć doma i ispritiskat tipkovnicu ne bili iscidija iz sebe i najsitnije dilove svojih flash-backova.


Ovaj pogled sam skoro zaboravio! Zapravo sam ga umjetno održavao u sjećanju pomoću tuđih slika, tako sam tuđe uspomene spajao sa svojima. Napokon pogled iz kule...

13 godina! 13 dugih godina, ja uopće nisam bio na pučinskoj lanterni, a ovo lito sam se odlučio obići ih šta više i ukrast uspomene sa sobom i konačno napravit ono šta sam se zakleo sa svojih 13 godina, kad sam u zalazak sunca zadnji puta napuštao Sv. Andriju, sa šakom borovih iglica u ruci, uzetih s tog otočića i suzama u očima, jer sam znao da se neću tako lako tamo vratit… Ma ta lanterna mi se zavukla pod kožu više od ijedne žene u mojem životu, više od ijedne voljene osobe, jer kako objasnit iznenadne snove i događaje s totalno svježim ljudima, a na starom i samo meni poznatom mistu? Ako Bog da, ić ću i tamo još malo i slikat ću svaki kamen i svako galebovo jaje…

Upalili smo motor moćnog PLOVPUT-ova glisera i umisto donedavno za 2 ipo sata, na Blitvenicu smo stigli za nešto više od po ure! Toliko brzo da su mi se fotografije same stvarale, a mnoge su od brzine ostale i mutne, no ipak, dobro sam se pripremio – ima ih dovoljno puno.


Velika HVALA !!! Iznimno susretljivim djelatnicima PLOVPUT-a, Plovnog područja Šibenik i posadi ovoga sjajnog broda!

More je bilo modro i lagano namreškano od laganog burina, a pretrpano brodicama, kako ribarskim, tako i jahtama i jedrilicama – nije pusto kao nekad. Približavajući se toj čvrstoj i britkoj hridi, u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje; isto ono koje odzvanja ditetu kad otvara rođendanski paket – šta li me tamo čeka; ma koliko je zapravo drukčije od Sv. Andrije ili Sv. Ivana na Pučini, kojeg se tek malo sićam?
Iskrcali smo se na južnoj strani hridi, kojoj je jugo razbilo svaki pokušaj čovika da načini rivu, pa smo se s broda penjali na stinu. Zaokupljen slikavanjem, nisam ni primjetio da triba dat ruku (=pomoći) ljudima da prinesu stvari uzbrdo. Nekako sam zgrabio dvi putne torbe svjetioničara na dolasku, zakoračio na kopno i stiska ruku čoviku, koji je brod čekao više od miseca… sam… on i pas…
Nismo dugo bili, zapravo možda uru-dvi, ali u to vrime sam barem dvaput obišao otočić i tri puta se popeo u kulu. Sa zadovoljnim smješkom na licu, kao da sam bio dio gomile kad su se na nju bacali novci i kao da sam upravo ja skupio najviše para, mahnuo sam svjetioničaru kojeg čeka slijedeći mjesec… Pomorcu kažete "Mirno ti more", a lanternistu: "Ostaj dobro" i "Čuvaj se"…


Do nekog slijedećeg puta tebi, tvom čoviku i psu želim mirno more i mirne snove...

- 17:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #

24.06.2005., petak

27 - Struja i voda

Mnogi su pitali kako se na lanterni rješava problem struje, vode i sl… Ispod zgrade je iskopana cisterna, u kojoj je bila voda. Kišnica, slivala se niz oluke, uz kutove zgrade, pa se cidila kroz nekoliko vrsta sita. Na sredini dugog i velikog hodnika u prizemlju, nalazila se ručna pumpa; jedna od onih koje su danas već pomalo zaboravljene, a nažalost i na svjetionicima, jer su se u kuhinje uvele špine pod pritiskom, pa da eto bogati turisti dožive pravi robinzonski turizam, jer tko će nosat kantu vode kroz pola hodnika, pa kičmu bi polomili, jadni…
Karakterističan je bio zvuk te pumpe, na koju bi obisili kantu, dok bi se punila. Pumpa bi klopotala, a tonovi su se povisivali, kako je razina vode u kanti rasla. Na kraju bi nosili kantu do kuhinje, WC-a ili ako je bilo lito, u dvorištu bi napunili plastičnu kadu vodom, koja bi se tako vrlo brzo ugrijala…Vode za piće je bilo dovoljno, ali je ipak tribalo pazit na njenu potrošnju, da ne preraste granice dozvoljenog.
Struja… e, to je već bila jedna druga priča. Struju smo dobivali priko agregata. Ispod kuće je bila jedna mala betonska prostorija, u kojoj je bio smješten agregat. On se palio na večer i radio je oko dva sata. Jednostavno je bilo tako, svaku večer od 19.00 do 21.00 radio je agregat i bio je sasvim normalna zvučna kulisa uz ljetni sumrak… Sva aparatura na struju, morala je imati opciju na 12 i 220V, jer je i napon bio različit u vrijeme kad je radio i kada nije radio agregat za struju. Tako je bilo i s televizijom i radiom i svime što ide na struju. No velikih potrošača nismo smjeli imati. A zimi? Pa, grijali smo se na drva, suhih borova je uvijek bilo dovoljno…
Agregati su radili na naftu. A bačve s naftom su svjetioničari sami morali dovoziti malim brodom, kojeg su dizalicom dizali na rivu, da se ne razbije, kad se ne koristi. Jednom prilikom otac je do Sv. Andrije dovezao 8 bačava nafte i petrulja (=petrolej, koji se koristi u svjetlu ferala), težine svake bačve preko 200 kg, iako je brodica registrirana tek za 7-8 ljudi: Samo Božjom providnošću se ništa nije desilo, jer je poslužilo dobro vrijeme. Tek nekoliko cm je dijelilo rub brodice od površine mora. A na lanterni su samo dva svjetioničara te iste pune bačve dizalicom dizali na rivu i kotrljali u magazine, di su ih skladištili… Danas mi prolazi glavom, di je bila pamet onima koji su im to nalagali da rade?
Bilo je gušt nekad pumpat vodu iz gustirne (=bunar) i pit vodu koju sam doneseš, a i slušat lagano brujanje agregata, prije večeri, kad je jedina zabava bila ta crno-bila televizija, jer mi se nismo smatrali robinzonima, već ljudima, koji tu žive, dok ostali dođu i odu, a njima je već tad televizije bila puna kapa, a danas…


Struja se dobivala odavde...


A voda iz sličnih pumpi ovima ode...

Robinzonski turizam? Hm… dobra ideja za zaradit pare, zaista, pa i obnavljati svjetionike… ali način na koji se to radilo… Svjetionik, spomenik kulture, građen u 19. stoljeću… danas umisto namještaja, pa općenito interijera iz tog vrimena ima špine od rosfraja i suvremene sudopere u kuhinjama (bivših svjetioničara), umjesto starih kamenih sudopera, u koje su se donosile te kante s vodom… umisto sviće na petrulje na zidu, te eventualno struja ajde čisto povremeno, za hiću ako zatriba, na lanterni je i satelitska antena, te komoditet, kakvog imaju turisti i na kopnu u osrednje opremljenom apartmanu… Čemu naziv onda "robinzonski"? Čemu??? Ja da odem na planinu, ne bi nosio DVD sa sobom.


Nekad je to izgledalo ovako...


...a ovako danas... razlikuje li se na prvi pogled od najobičnijeg apartmana na kopnu?

- 17:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2006  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Cjelokupni tekst i fotografije s oznakom © zaštićeni su. Sukladno Zakonu o autorskim pravima zabranjeno je korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Copyright © 2004./2005. Jurica Gašpar



Izvori za fotografije koje nisu autorove, ukoliko nisu navedeni izrijekom ili posredno - linkom, potječu s nekih od web stranica, navedenih linkom na naslovnoj stranici "Hrvatski svjetionici", a koji upućuju na postojeće i već objavljene fotografije svjetionika.



Ukoliko poželite nešto napisati, obratite mi se na
















































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se