srijeda, 29.11.2017.
MAPIRANJE
Ne podnosim fotografije ljudi koji su mi važni. Što se mene tiče, one su samo dvodimenzionalni podsjetnik da tu osobu nećeš vidjeti tako skoro jer zašto bi promatrao sliku nekog tko će za pet minuta proći kroz vrata. Na kraju krajeva, ta zamrznuta grimasa krunski je dokaz nemogućnosti vlastite samodostatnosti, koliko god mi taj imidž iskreno pristajao.
Ljudi odlaze, kao i što dolaze, u prilično pravilnim plimnim valovima i s tim se nekako živi. Jedna od neugodnijih faza gubitka, a spektar je širok koliko i bolan, svakako je napad panike kad shvatiš da će neka osoba zapravo napustiti svijet kad stane ručni sat koji je nosila ili, još gori, kad pred spavanje više ne možeš prizvati njezine oči. To je razlog zašto sam, svjesna da se bliži krajnjem odredištu, godinama fotografirala svog djeda. Kako si umišljam da imam nekog smisla za ljude i fotografije u crno-bijelog tehnici, njegovi portreti činili su se respektabilnim sjenama tog divnog čovjeka. Nedugo nakon njegove smrti, istovremeno su, slijepo poštujući Murphyjev zakon, krepali i tvrdi i prijenosni disk na kojima su fotke bile pohranjene i tada smo si fotografija i ja rekle što si imamo za reći. Možda i doživotno. Za mene, slike koje danas objavljujem tek su kičasti vizualni podražaj kakav društvene mreže rado uzgajaju.
Ono što još uvijek mogu vrlo detaljno prizvati u sjećanjima su djedovi glatki završeci prstiju, a znala bih i vrlo detaljno mapirati krajolik njegovih plavičastih vena prošaranih hiperpigmentacijskim apstrakcijama na gornjoj strani dlana. Zašto uopće to spominjem? Kad se počnem ispričavati zašto vam neumjesno buljim u ruke, shvatit ćete da vas samo pokušavam lansirati u moju ograničenu vječnost.