NA KAVI BEZ PREDSJEDNIKA

četvrtak, 15.09.2011.

POTOMAK INTELEKTUALNE OBITELJ ILITI SRANJE U BOJI



Više se ne sjećam trenutka kad je sve krenulo po zlu. Zapravo, sjećanje bi tu igralo sasvim sporednu ulogu – čini se nemogućim odrediti što je tu uzrok a što posljedica. Ne pamtim niti jutra prije ovih. Bez mučnine, izmišljanja aktivnosti koje bi mi zabavile (pretjeranu) sklonost depresiji i - ono najgore - samožaljenje. Valjda jedina gora stvar od toga da se udam za Srbina bila je nikad ne završiti fakultet, nikad ne postati dio intelektualne obitelji. Naravno, po nekim “njihovim“ kriterijima.

Dakle, ja sam samo potomak intelektualne obitelji. Nešto poput intelektualne amebe. Moja dužnost je primati telefonske pozive poput ovog:

- Kako si? Uplatila sam ti tristo kuna. Jel učiš? Dao dragi bog da to riješiš i svima nam navučeš konačno osmijeh na lice. ImeNekogGrada je vrlo malena sredina. Sve, baš sve se zna... Dolaziš ipak iz intelektualne obitelji i žalosno bi bilo da nazaduje na takav način...

Sad sam se već ispraksirala. Uspijevam se zahvaliti za novac, ispričati se od srca što ih sramotim, poklopiti slušalicu, pa tek onda zaplakati. Puno tiše nego prije.

Za kraj, dodala bih nešto. Savjetovati neću, jer tko sam ja da “intelektualiziram“? Budući da ste dio prekrasne intelektualne obitelji i do toga gorljivo držite, možda biste mogli poraditi na svojoj malograđanštini. Ja ionako više ne postojim. Možda to nekad već i primijetite.

15.09.2011. u 15:26 • 20 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.09.2011.

PA TI ONDA NEMOJ IGRAT' (BINGO)



Malo što me ovih dana veseli kao kad vidim nekog da drhtavim prstima premeće po žutim listićima. Kakav Pregorelić!?

Virtuozni pokret iz zgloba, nečujno cvjetanje šake i, na poslijetku, meki dodiri jagodica... Orgazmički smješak zaprima misterioznu dubinu s naznakama trijumfa.

(treniram svoj lirski dio)


Šalu na stranu - igranje Binga nije lak zadatak. Štoviše, dozlaboga mentalno izazovan, uzbudljiv, odgovoran, neizvjesan, ludo zabavan, pronicljiv, odgovoran, bezobrazno izazivački, iscrpljujuć, vizionarski, na putu ka ovisničkom, promućuran, taktičan i saddanenabrajam. Mislim, nije da puno razmišljam o tome. Nekoliko dana uoči izvlačenja uspavati me mogu samo Novi Fosili i pola kartice Praxitena. Odavno nemam televizor. Suvišno je prisjećati se razloga te tragedije. I bolno.

Najbolji su mi ovi pozeri iz Lutrije. Kao 6 od 44 ili 8 od 37. Pih! Jebote, odigraj nešto samo izvlačenjem lisića sa hrpe, odredi si cijelu sudbinu samo jednim pokretom. Nema tu statistike, matematike, čak niti koreografije.

Ili oni iz kladionice. Mo'š mislit'... Pa neće sigurno zabiti gol onaj što ne igra.

Količina moje samouvjerenosti odavno je prešla sve granice pristojnosti. Čak i konobar iz kafića, u kojem popijem kavu nakon uplate, ne sumnja u moju sretnu ruku. Ptice ovih dana seru isključivo na mene. Samo vi uplaćujte. Ja čekam 40 milja, a onda... Onda ostavite popis želja (to vam je onaj “wish list“, samo se pravim fina), jer ja ne znam što bih s tim.

04.09.2011. u 14:12 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.08.2011.

ZAGORSKI FADO

Bojanu




Jučer sam bio na koncertu, u dvorcu Franje Tahija, pjevala je (fadišta) Jelena Radan, fado. U nekim trenucima bila je doslovno u sjeni Petrice Kerempuha (kipa, naravno).
Kako je bilo? Prije par godina slušao sam u Tvornici Madredeus, trebalo mi je 15tak minuta da se naštimam na Jelenu. U sat i pol izvela je par iznimnih stvari. Uživao sam (zatvorenih očiju). Mislio sam na tebe i kako bi se ti uklopila u sve to. Pokorila bi ih. Zamišljao sam te kako dolaziš i, po definiciji modne ikone, plijeniš pažnju.

Prije svake stvari ispričala bi kratko o čemu se radi, neke stihove je pjevajući ubacila na hrvatskom. Nije me to smetalo, dapače. Bilo je zabavno kako je publika najburnije reagirala na najbrže i najglasnije stvari. Meni su to obično najdosadniji dijelovi koncerta, kad bi po definiciji trebalo nastupiti pljeskanje i cupkanje, iako dobro dođu. Na kraju: "Otpjevat ću vam jedan fado kao se to radi u Portugalu...", gase se pojačalo i svjetla a ona šeće među stolovima pjevajući. Predivno.

I kad su svi mislili da je to vrhunac, slijedi - kako bi to rekli - antiklimaks.


Predajući joj cvijeće, pa monografiju, dolazi na red lokalni vinar i ugostitelj (Jeleni se dopalo vino i "škropec" - iako, čini mi se, uopće nije skužila o čemu se radi) i kaže (predajući joj bocu vina) kako mu je izuzetno drago da je donijela u Zagorje ovaj prekrasni....... pago. Muk sekundu. I onda prolom smijeha. Vinar gleda, hvata čvršće mikrofon i ispravlja se, kaže fago. Urlik postaje još glasniji .

Nakon sveg tog bola: tristeza, murir, amor, ovo je bilo kao oslobađanje oblaka od teške i tamne kiše.

Ona pjeva bis, ali većina jedva suspreže smijeh.

Sljedeći tjedan lutnja i arapske udaraljke, što god to značilo.

11.08.2011. u 11:26 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.04.2010.

GLUPOŠĆU NA GLUPOST (Kerum vs Krizmanić)


Postalo je nemoguće pratiti sve budalaštine koje nam se svakodnevno, neumorno pojavljuju u raznoraznim uprizorenjima. Štoviše, nije niti preporučljivo. To nije samo pitanje mentalne higijene, već činjenice da bismo sate i sate protratili pokušavajući razumjeti neke od tih „briljantnih“ umnih sklopova. Uzalud.

Danas već postoje ljudi koji (manje ili više neposredno) pristojno zarađuju za kruh praćenjem takvih anomalija i to sve izvan, za to specijaliziranih, ustanova. Prvi mi na pamet padaju novinari. Bez obzira na sveprisutnu glupost, stava sam da je itekako poželjno javno ukazivati na riječi i dijela pojedinaca na pozicijama od društvenog značenja, posebice na one ideje koje su sve samo ne u korist istog tog društva. Naravno, uz novinare, u priču se uključuju i psiholozi, sociolozi, komunikolozi, pedagozi, demagozi, stomatolozi, ornitolozi, ... I Ante Tomić, ne zaboravimo. Glupost je neograničena – ima posla za sve!

Jedan od „zahvalnijih“ modela za proučavanje svakako jest gospodin Kerum, sudeći prema količini materijala za analizu. Svaki dodatni epitet poput „gradonačelnik“, „poduzetnik“ ,„političar“ suvišan je. Ipak je Kerum, zahvaljujući svojim istupima, postao institucija koja nadilazi bilo koje opisno ocjenjivanje. No, čini se kako strastveno komentirajući njegove doskočice, možete se auto-nokautirati. Toj tvrdnji na ruku ide i popratna reakcija poznate psihologinje Mirjane Krizmanić na Kerumov performans za trajanja splitskog Boat showa zabilježena u „Slobodnoj Dalmaciji“.

- Kerumu ne treba psiholog ili psihijatar, nego učitelj. On je izuzetno neobrazovan, bezobrazan i krajnje bahat. Tako se ponaša jer mu “može bit”, što kažemo mi Zagrepčani - smatra psihologinja Mirjana Krizmanić.

Amen, pa nastavlja u revijalnom tonu.

- Naš gradonačelnik Milan Bandić nije ništa bolji, on je mrvicu pristojniji, ali također je izuzetno bahat. To se ne liječi, nego se odgaja, ali sad je već kasno. Vi u Splitu, kao i mi u Zagrebu, moramo smijeniti gradonačelnike ili ih trpjeti. Problem je u malom odazivu na izbore. Krivci su oni koji ne izlaze na birališta. Ne treba Kerumu liječenje, nego onima koji su ga izabrali - napominje Krizmanić.

Prije nego što se osvrnem na spornu izjavu gospođe Krizmanić, želja mi je naglasiti da ju, poznavajući neke njene zdravorazumske stavove i osnove o onome što i kako radi, cijenim kao intelektualku, bez obzira što osobno smatram da je priručnik „Tkanje života“ jedan od većih blefova u novijoj hrvatskoj publicistici.

Budući da nisam sklona podcjenjivati čitatelje, preskočit ću objašnjavanje pojma „demokracija“, njeno uspostavljanje, provođenje i posljedice. Međutim, govoriti o bahatosti na način na koji to gospođa Krizmanić čini, nije li prvoklasna bahatost? Bahatost na kvadrat?

Naime, sigurna sam da od 60% građana koji su taj dan izašli na izbore za novog gradonačelnika grada na Marjanu i glasali za Željka (izuzmemo li sve Kerumove rođake, susjede i ljubavnice), barem 90% njih je prema medicinskim kriterijima sasvim ubrojivo i glasali su za njega iz nekog svog vlastitog interesa, kao i oni drugi, koji su glasali za njegovog oponenta. Istinabog, vlastiti interesi počesto su vrlo čudne „biljke“, no ipak su osnovni kriterij u nekom odabiru, ne budimo licemjerni. Građani su ionako izašli na izbore gdje se biralo žele li da ih, na njihov račun, mulja netko sa diplomom ili bez nje. Kod nas se svatko tko je iole „čist“ ušao u politiku s vremenom uhvatio one „Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin“.
Sudeći prema reakciji Mirjane Krizmanić, nadam se da „kerumovština“ nije zarazna ili barem neizlječiva.

12.04.2010. u 16:50 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 24.03.2010.

JEDAN OD GLUPLJIH DANA U GODINI (AKO NE I NAJGLUPLJI!)



Zapalim cigaretu svaki put kad počnem brojiti one dane u godini, koje je zapravo trebalo prespavati, preskočiti, zaobići u širokom luku ili barem istrugati iz memorije. Pretjerivanje u „zlim“ ugljikohidratima ili u „Max Mari“ sasvim su legalne metode za bijeg, osim ako poslije toga nemate prokletu grižnju savjesti kao u mom slučaju, pa počnete u sebi marljivo „uzgajati“ svoj alter ego čangrizave babe.

Najviše „volem“ one dane koji se, k tome, periodično kreću jednogodišnjom frekvencijom počevši od Božića. Tome valjda pribrojiti pet dana (pokušaja) priprema za predstojeće „duhovne i ine izazove“, kao i mjesec (do dva) oporavka od istih. Ili recimo – moj rođendan! Što je već prošla godina dana?! Grrrrrr...

Naravno, od glupih uvijek postoje gluplji. I to ne samo u vašoj radnoj okolini! Kad bolje porazmislim, moj „favorit“ definitivno postaje rođendan Onog Sa Kojim Više Nisam U Kontaktu Iz Za Sad Neutvrđenih Razloga. To se odnosi na sve u kutiji „Bivši“: susjedi, najmodavci, frizeri, prijatelji (vulgaris i oni „morski“), prijatelji od prijatelja i, posebno, Bivši Bivši. Razlog prekida: prozaičan, kao i uvijek. Preglasno im centrifugira veš-mašina, onoj glupači je odrezao „simetričnije“ šiške nego meni.

Ili, Nikad mi se više nije javio (a čežnja je poprimila njegovu siluetu).

Ono iritantno cupkanje prstima, koreografija a la doktor Baltazar, smišljanje „prave“ čestitke koja se redovito pretvori u pravu grešku, udubljena tipka „delete“.

I, što sad?! Napisati mu „Jebi se do nagodinu“ ili mu jednostavno servirati intiman susret na Youtubeu sa Lily Allen u izvedbi podjednako prigodnog pjesmuljka? I onda onaj najmizerniji dio: ni hvala, ni odjebi. Stoga, hvala bogu na blogu.

Eh... Što bi bilo kad bi bilo? Možda u predvečerje pozvoni nenajavljena gošća iz udaljenog grada sa nekom smiješnom tortom, u najljepšoj haljini u gradu, jer „Dragi, za mene nema svečanijeg dana od tvog rođendana“. Chanelov "Mademoiselle" na lijevom zapešću (i negdje u kosi).

Eh...

***

(iz meni vrlo dragog filma, umjesto čestitke)

U najjezivijoj noći godine
Mene plaši samo jedna pomisao:
Da smo se mogli nikad ne sresti.

***

Večeras krećem na Yogu. Kakva bi to bila žena kad ne bih mogla napraviti špagu?!

24.03.2010. u 09:55 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Komentari da/ne?

Free Web Counter

hit Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se