svilska

ne, nije to što vam se čini. uopće nije to.
nije on!
to je ormar. stup neki. kamion mi ušo u salon.
tko kaže da krevet nije sivo brdo sa dva uha,
da ne može biti da se na tom pere, pegla il' kuha,
možda je slika, fototapeta, avion, rajngla, raketa,
možda je netko bio pa zaboravio nešto,
evo, dokazujem da nije slon i to vrlo vješto:
slon nema takvu... surlu. nema je uopće.
slonovi nemaju surle, oni su ono što rokće.
ni noge slon nema. velike. teške.
hm. sve što vidite, to su vam greške.
slonovi lete, nije mogao do ovdje pješke.
nije slon, nije. vjeverica, puž ili prase, ma noge od zmije.

al' što god da je, možda bolje da se ne vidi.
sakrit ga treba, čim prije, sigurno se stidi.
ugurat u frižider, pod parket, u rupu,
prefarbat bojom, montirat pod klupu,
pokrit maramicom, tabletićem nekim,
učinit ga prozirnim, malim i mekim
brzo, brže, sad ću, samo što nisam, evo:
skrivam ga, guram, utiskujem i desno i lijevo,
al, majkumu, stalno viri, a čini se da bi i pjev'o.
sakrijem mu nogu, ostanu još tri,
spakiram uši, al surla ne spi,
u rajnglu, frižider, pod parket, bilo kud
pa nije normalno, taj slon je lud
gdje god se okrenem, on je posvud
i ovdje i ondje i bilo kud...

i nikako da ne bude da ga nema.
a što ako je do mene?