svilska

srijeda, 19.12.2012.

pohano pile

Mali ga nije volio.

Teško je dokučiti što je tome zapravo bio uzrok. Možda trenutak preduge šutnje Starog pri upoznavanju, oprez i zatvorenost koje je već tada preozbiljan sedmogodišnjak pokazivao prema svemu što nije u njegovom svijetu bilo oduvijek, loše podudaranje horoskopskih znakova ili pak, negdje duboko u podsvjesti tog sitnog bića u izgradnji, činjenica da mu svaki drugi vikend taj ocvali, dežmekasti čovječuljak boje odstajalog šnicla noću (da prostite) jebe mater.

Istina je da Stari zapravo ni po čijim mjerilima nije bio pretjerano simpatičan lik. Jedan od onih koje ne primjetite ni kad se sudarite s njima. Ali, nije bio niti nesimpatičan. Onako, nit' – smrdi – nit' – miriše bezličan. Taj nedostatak bilo kakve inicijalne karakterizacije omogućio je i Malom da na njega zalijepi etiketu kakva mu je najbolje odgovarala. Nakon usiljenog pokušaja da ugodi majci smješkajući se i odgovarajući na pitanja na prvim nezgrapnim zajedničkim ručkovima, kad je Majka cvala nad mogućnošću idile novopečene obitelji, a Stari mu bio dovoljno nejasna figura da bi mu se to učinilo zaista moguće, bio je suzdržan i pristojan, kao što bi to bilo svako drugo pristojno odgojeno dijete. Službeno – „Bok“, „Dobar tek“, „Hvala“, „Doviđenja“. Čak je i povremeno duže zadržavanje i nekoliko prvih noćenja prihvatio kao prolaznu slučajnost (neznanje je blagoslov, možda će pomisliti o tome za dvadesetak godina).

Spoznaja o ozbiljnosti situacije dogodila se iznenada. U neki kasni noćni sat, Mali je, memljiv od sna, topao od kreveta, u šuškavoj plavoj pidžamici s poznatim mirisom maminog omekšivača krenuo piškiti. U dnevnom boravku je gorjela draga mu lampica s češkim kristalima i bacala prigušeno svjetlo na kauč. Televizor u kutu je tiho krčao i na programu je bio snijeg. A na kauču, njegovom kauču, pod njegovom kauč – dekom bubrilo je i napuhavalo se neko strano tijelo.
Da stvar bude gora, Stari je glasno hrkao.

Mali je zastao, upio u sebe groteskni prizor, popiškio se i vratio u krevet. Ali, od ujutro pa nadalje, stvari više nisu bile iste. Odlučio je: Stari mora otići.

Ne zna se kad je i u kojoj količini nevoljenje prešlo u mržnju. U prijezir, to sigurno.

U početku je to bio hladni rat. Ignoriranje ponekog pitanja. Uvaljivanje mami u krilo dok priča sa Starim.
Zatim su krenule subverzivne metode. Poput one da mu u čizmu sasuje šaku čičaka i još na to hračne. Ili slučajno sipne sol u kavu i napravi se blesav.

Živcirao ga je njegov puranski hod. Izraz lica kao da mu je u nosnice upravo udarilo nešto odurno. Kako ne osjećati odbojnost prema uvijek zgurenim ramenima i neprirodno izravnatom kralježnicom? Stari mu je polako i potajice počeo uzvraćati pritajenom antipatijom. Prijezir na prijezir. Bezuvjetno. Kao onog dana kad ga je Mali podmuklo, s leđa gađao ledenjačom. Toliko ju je uglancao da Starom na tom izlizanom kaputu nije ostavila ni bijelu fleku. Obojica su se pravila da nije bilo ništa, a sve je bilo jasno. Titrali su kružeći jedan oko drugog, svaki sa svojom tigrovskom aurom smješkajući se nonšalantno jedan drugom u brk, pazeći da meki trbuh ne ostane nepokriven.

Uzalud je Stari perfidno pokušavao kupiti povjerenje i dobiti bod bombonima iz džepa, najnovijim filmovima, izvrsnim oponašanjem sovinog huka i, jednom prilikom, pretplatom na National Geographic Junior.

Objektivno, Stari je pokazivao konjske živce. Paradoksalno, Malog je to još više razdraživalo. Posljedično, Mama je sva ustreptala balansirala između jednog i drugog, procijenivši da je Stari svetac jer u cijeloj toj situaciji nije kidnuo, a Mali treba još par brda ljubavi kako bi se sve izravnalo. Zaključno, stvar je išla na gore.

Prijelomni momenat odigrao se jedne nedjelje, nad pohanim piletom i špinatom.
Stari je glodao pileću kost. Tu i tamo zadovoljno zamljackao. Ruku na srce, tko od nas to nikada nije učinio? Kosti se glođu. Ne mljackamo na poslu i u restoranu. Kad smo doma, omakne se. Malog je smetalo to što se Starom omaklo da je doma.

„Ako ne prestaneš mljackati, zvat ću ti policiju.“
„?“ – zastane Stari s koščicom u ustima.
„Davore!“ – zacvrči Majka i spusti kruh na stol.

Izdržao je sve. Sitna podbadanja, cerenje i plaženje jezika, ignoriranje. Čičke, ledenjače, sol, crtanje brkova po slici u putovnici. Upornu nelagodu kad su prisiljeni biti u blizini. Prenemaganje brižne majke. Nedosatak seksa zbog zabrinutosti brižne majke. Beskrajne noćne razgovore o zabrinutosti. Zabrinutost općenito. Još malo psina u rangu žvakaće na fotelji i paste za zube na kvaki. Zabrinutost oko psina. Postojala je i zabrinutost da bi mu sutra mali manijak, moguće, zapalio bicikl na nožnim prstima.

Ali, ovo je prelilo čašu.

Ručak više – ne da! Ne da balavcu da mu pokvari vražje, jebeno, krvavo zasluženo pohano pile! Ovo je zadnje!
Trebalo mu je manje od deset minuta da spusti koščicu, upotrijebi salvetu, pokupi pohano pile i stavi ga u vrećicu, zaobiđe zapanjenu Majku, obuje cipele i izađe kroz vrata.

Mali je točno toliko dugo likovao, a onda je počela jedna druga priča.
- 20:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

patriotizam, kleptokracija i globalno zatopljenje

Drago mi je da ih je vratilo. Doista, je. Iz onog najemocionalnijeg dijela mozga. Srca, čega li već. Uzbibali smo se i pustili poneku suzu, mi odrasli među hrpom patuljaka nasred maksimirske šume i usput im objašnjavali da je to lišće lipe koje im pada na glavu bjelogorično, listopadno i hrvatsko. Nikome od nas nije palo na pamet objašnjavati klincima što je ustvari vijest dana. Činilo se preintimno i preneprimjereno ubacivati borbenu povijest usred jesenje idile. Neka, izgradit će svoju povijest, a mi ćemo biti ono što su naši dede partizani ili domobrani bili nama, a mi se smijuljili kad su nam pričali.
Jedini drastičan pomak prema naprijed u hrvatskoj povijesti dogodio se Domovinskim ratom. Svaki igrač na svom mjestu tada odigrao je ulogu koju se moralo odigrati. Čak i oni koji su odigrali nuspojave. Zato je, čini mi se, kolektivna krivnja ili pravda prebačena na pojedince glupost koju može smisliti samo individualna svijest. Promatrano kroz kolektivno, sve što se time dobije je sindrom žrtvenje janjadi i stvaranje karzime nacionalnog Isusa svog doba. Kontraefekt. Pravda? Upitna.
Prestala sam aktivno pratiti politiku još u doba kleptokracije, kad je El Jefe razvio i asimptomatične turbulencije u moždanom tkivu. Kao što mi se to ponekad desi kod nekih stvari u životu, povremeno bi uključivanje zdrave seljačke logike u zonu sumraka večernjeg dnevnika izazivalo jak osjećaj apsurda i blage želučane tegobe, a nakon toga jak otpor, vjerojatno i zbog genetske predispozicije (majka mi bila aktivistica u HDZ-u, a otac apolitičan čisto radi bračnog bunta, i osnovno pitanje tijekom mog političkog puberteta, s uvidom u kleptokracijske povijesne zbiljnosti, bilo je jesam li ja onda, po obiteljskom stablu – politički idiot?). U zadnjoj fazi otpora sam isključila televizor na nekoliko godina, uz sporadična vraćanja sasvim nejasne motivacije, koja su me uvjerila da vukovi stranke mijenjaju, ali ćud nikada (upališ tv svake 3 godine i pomisliš: jebote, pa točno tu sam onda stala. I točno zato ugasila). Ali, krv nije voda, pa sam otpor prema lokalnoj političnosti usmjeravala na globalizacijska strujanja, foru „ja sam građanin svijeta“ s političkim opredjeljenjem „pingvin“, da bi se ukazalo da je svud igra ista, jači tlači, um caruje, snaga klade valja, a iza zavjesa uvijek neki skriveni sivoeminencijski igrač koji kad makne prstom, nečeg više ne treba biti. Obično se taj u svojoj krajnosti zove „novac“. Svijet je u kurcu i ima novčanik.
A onda sam počela stariti, betonirati se u potrebu za definiranjem i pojavilo se nešto što ne mogu nazvati nikako drugačije nego patriotizam. Emocija. Mislim da je i plemenita, jer se počela javljati zadnjih godina, npr. kad uz rivu čujem Vela Luku pa me dirne. Ili kad shvatim da se sva razmekšam kad navratim u rodni grad. Ili kad se divim staroj u tom što je izdržala pratiti politiku i dan danas ne odstupajući od svojih uvjerenja makar su joj svojedobno skoro razbila glavu (i starom što se tome do zadnje kapi krvi vjerno opirao). Ili kad se veselim što su ovi vani zbog svih onih kojima to puno znači. Čak i kad mi je ugodno i toplo u fotelji pred kompom. Jebiga, ustvari je zato svejedno jesam li Hrvat ili Pingvin, pretpostavljam da je osjećaj isti.
U globalističkim razmjerima, današnja oslobađajuća presuda ustvari je samo pravni presedan i dokaz politiziranosti institucija koje to nisu smjele biti. Upitnik nad pravdom kao i nad objektivnošću povijesnih činjenica. Na pojedinačnoj, ljudskoj, našoj – emocionalna zadovoljština. Mali komadić svemira i šaka mrava u njemu bila je zbog nečeg sretna. Reći će neki – ima Boga (pravde, humanosti). TV će reći da ima kruha i igara i na trenutak će se zaboraviti da je danas isto govno kao i jučer. Neka mi ne zamjeri manjina, ali većina vas koja nije bila direktno involvirana u Domovinski rat tada, sada pokazuje euforiju sličnu onoj kada hrvatska repka nadigra Madagaskar. Neka, i to je patriotizam. Dok nas ne pojede globalno zatopljenje, još dublja recesija, atomski s lijeva. Svejedno jesmo li Hrvati ili Pingvini. Možda nas sada veseli, ali kvocijent nacionalne sreće sutra će se vratiti na normalu. I dalje smo u kurcu. Ima tu apsurda. I ja sam i dalje politički idiot.
Ali, ako je patriotizam emocija, ispada da Hrvatsku moraš voljeti nesebično i onom posebnom ljubavlju, otprilike onako kako se voli retardirano dijete. Ono koje voliš najviše baš zato što je potrebno dobro se napregnuti za voljeti ga, pa na kraju ispadne da ga zbog toga voliš još i više (što ne umanjuje stupanj retardacije, jbg).
- 20:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

menta zeleno

Dječaci su nosili šal od svile.
Tada, kad su mali gradovi izgledali veći. Sada su kao dječja igrališta, inkubatori sa žutim brojlerima koji spavaju i žutim lampama noću nad ulicama, karavanama koje laju i psima koji prolaze.
Prerasla sam ih i trenutak kad sam to shvatila bio je prilično tužan. Uvijek sam prilično tužna kada nešto prerastam. Kao i kad nešto prerasta mene. Volim ujednačenost, izgleda. Ipak sam domaćica s vezenom pregačom, duboko u duši. Lokalpatriot.
Prilično.
Čak i kad kamenjem razbijam prozore i nogom razvalim vrata.
Jednom ću jako voljeti svoj vrt s paradajzima, posjećivati ga noću. Imat ću i sjenicu pod ogromnom brezom i mjesec iznad i lovce snova koji zveckaju kad zapuše kroz krošnju. I krijesnice. Cijelu srebrnastu scenografiju obješenu svodoliko. Bit ću jebena Jane Eyre, samo nježnija.
Kladim se da će biti tako.
No, uglavnom.
Dječaci.
Sad izgledaju smiješno slatkasto, mali prinčevi s Marsa. Vijore.
Da nisam večeras napola stara, pomalo umorna i nimalo dijete, možda bih i pjevala s njima.
- 20:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

obilazak slastičarne u šest-u-jedan tomova

PRVA PRIČA

U prvoj priči sam cijelu večer čekala kad će se otvoriti vrata i dogoditi nešto stvarno posebno. Nisu, o, gle iznenađenja.

DRUGA PRIČA

Noge su mi klecale i tresle se kao Bambiju na ledu i nije mi se dalo ponavljati "to su tvoje noge, umiri ih, stani!", jer mogu isto tako zamišljati da one ustvari plešu, a krhkost je ostala u onoj drugoj priči. Al jebote, pa nisam ja neka balerina.

TREĆA PRIČA

U trećoj priči nogom mogu čak i razvaliti vrata. Zbilja, nekad narastem toliko da mogu razvaliti vrata i progutati neboder. Ne zajebavam se. Cijeli. I prozore. A znaš da je neboder nešto ogromno. Samo malo zapinje u grlu, ali prođe.

ČETVRTA PRIČA

Četvrta priča je ono kako je stvarno bilo, ali to mi ionako nitko ne bi vjerovao. Ta je iz kompleta priča o taksistima, ovaj je rekao da svira činele, žicao cigaru i pitao zašto sam pokisla, u nedjelju u 5 ujutro (dan je najavio dolazak nešto kasnije, i da, naziralo se da će biti umjereno sivkast, onako, samteni kaput mog starog, lagano rebrast). Ovo je prvi kojeg sam htjela zagrliti (taksista, ne dan. dan se samo nazirao, kuiš), ali sam se sjetila da to baš i ne bi bilo normalno. Vozili smo se sve do pete priče, koja počinje navečer.

PETA PRIČA

je priča o smijehu. Tu stalno pričam ispočetka i nikako da je završim. Ide nešto kao: Smijeh je gadna navika. S vremenom, za one dovoljno okorjele, počne supstituirati sve druge načine za izražavanje osjećaja. Efikasan egzekutor koji ubija relativiziranjem: tugu ubiješ smijanjem. Nervozu sasjeckaš hihotom. Ljutnju satreš cerekom. Očaj rastopiš smijuljenjem. Strah razbiješ grohotom. Čak i radost kataliziraš rastežući usta u grimase i neartikuliranim titranjem glasnicama, pa brže prolazi.
E pa, smijala sam se dok me trbuh nije zabolio.

ŠESTA PRIČA

bi trebala govoriti o cvjetastom šliferu kojeg sam jako željela obući. Umjesto nje, prognoza kaže da će sutra biti potpuno nov dan. Trebala bih i ja otputovati nekamo.
- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

gladni milan

Iz dana u dan bivalo je sve radikalnije.
Počelo je s čokoladom, pa s izbacivanjem čvaraka iz frižidera, zatim kruha, svih ugljikohidrata, nakon toga svih proteina, a i vitamini su postali suvišni. Dijeta se pretvorila u apstinenciju, koja je postepeno zahvatila sva područja.
Stezao je remen na sve. Na žene, prijatelje, rodbinu, ljude. Susjedovog psa koji mu je bio simpatičan. Slatkoću štenaca iz pp mašinerije. Droge, alkohol, cigarete, muziku, filmove. Ringišpile, mesnice, utakmice, automobile. Na seks se nije smjelo ni pomisliti, u slučaju da mu se omaklo, stezao je i zatezalo. Čačkanje uha. Grickanje noktiju. Ma, nije se usudio ni prdnuti. Čak i kada bi mu došlo da se nasmije, stiskao bi usta u nešto kiselo, tako jako da su mu nakon tog odricanja pomalo počeli ispadati zubi.
Odrekao se čak i sebe.
Činilo mu se da postaje lagan. I postajao je. Da ga je netko snimao kamerom i kasnije ubrzao snimak, točno bi se moglo vidjeti kako isparava.
Sve dok mu nije ostalo samo lijevo oko.
Nakon točno sedam godina, oko se prošetalo pored Hađiđijeve pekare.
I željno trepnulo.
- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

bešmisve ak ovo nije be_cho, ce

„Šta je rekla ova na radiju? Koliko?“
„Minus stopedeset“
„Ne zajebavaj, žurim.“
Kizo zna da sam nekad nelogična jer lovim detalje po zidovima, i u petnaest do osam, kad žurim, on opet pita: „Toplo?“
„Ne, minus stopedeset.“, odgovaram. On mi mrtvo hladno ulijeva toplo mlijeko u kavu kao da je sedam i petnaest, ali mu opraštam jer se jesen vani smrznula kao ona deva što je u onom vicu jako žurila. A mora da je minus stopedeset, jer su mi prsti od sinoć ledeni štapići i ruke su mi skroz nezgrapne, pa moram držati kavu onako kako se drži šalica od čaja u reklamama i nos nad njom, jer se, kažu, tako zagrije i duša. Mislim, tako kaže tip u bijeloj reklami, ali me ništa ne košta isprobavati.
Šesto sekundi očajavanja duše košta kašnjenje na posao, i to podrazumijeva brzinu, ali jutros sigurno svi kasne, tako izgleda dan. Sepia žut. U takvom nitko ne žuri, samo žene postaju tužne i brzo stare, kao Kubanke pod lišćem duhana (a nikad im se ne vide požutjela bedra).
U osam krenem na posao i Kizo kaže: „Osam“, uvalim mu novčanicu od deset jer mora popraviti trojku gore i točno tad, što mora da je bio neki znak, baš sve zamiriši po malinama, a ne vjerujem da je to bio samo parfem postarije gospođe u sivom. I tako sam cijelo vrijeme do posla mislila o tom kako se onaj smije i od toga bude toplo, i o korelaciji "onoštoseneizgovaraanijeprosto" – topli prsti: kad me jednom netko bude baš zbilja opet "onoštoseneizgovaraanijeprosto", onda mi prsti sigurno ne budu tako "kodasamumroihladansamiukočenvećdesetdana" hladni kao jutros. Makar je glupo razmišljati o tome, jer to uopće nema veze.
I onda još malo o tom da moram kupiti novi kišobran, mogla bih i naranče, a ako me ulove kako kasnim, slijegnut ću ramenima i reći: „Bemti ključ.“
- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

šesnaesterac

„Jesi?“
„Jesam.“
„Gdje je?“
„U kuhinji, ispod stola. Za radijator sam je, hehe.“
„Za radijator? Šta nisi mogao nešto novo smislit?“
„Ajd, ne seri opet i idi vidi jel bude dobro. Stalno kvocaš, ja ovo, ja ono.“
„Je, da je bilo dobro, do ovog ne bismo ni došli.“
(Ona izuje cipele, zalupi vrata i sagne se da pogleda pod kuhinjski stol. Pod stolom je vezana gola žena s krpom u ustima.)
„I kažeš, ona se prva javila?“
„Pa pogledaj je. Sva se ufurala. Ne misliš valjda da sam ja?“
„Naravno, gdje bi ti.“
(Ona se sagne pod stol pogledati još jednom. Gro – plan: oči gole žene, kolutaju.)
„Jesi morao baš tu krpu? Te sam iskuhala.“
(On oponaša njezin govor kreštavim glasom, mimika ruke vjerno opisuje kokodakanje.)
„Rekla sam ti, rekla sam ti, rekla sam ti..“ „Ajde počni više, slobodna je do 2.“
„Pa otkud da počnem?“
„Otkud da ja znam? Ti si žensko, valjda znaš što žene vole. Ajde, ko u filmovima. Mislim da joj trebaš draškat bradavice.“
(Ona se zavlači pod stol. Tišina. On pozorno čeka. Nakon par minuta, ona izlazi, ljuta.)
„Ima bolje sise od mene.“
„Normalno da ima, hahaaa. Oće to kod ovih mlađih.“
(Ona ga ošine pogledom, ali se skulira. Duboko udahne.)
„Aj daj mi pivu, pa ćemo onda.“
„Aj.“
(On joj vadi pivu iz frižidera i stavlja na stol.)
„Da damo i njoj malo? Možda je žedna.“
(On entuzijastično posegne za flašom, ali flaša se prevrne i piva sa stola iscuri u pravcu gole žene. Začuje se prigušeno stenjanje. Ona popizdi.)
„Koji si ti idiot. Eno je, sva je mokra.“
(On, beznadno, za sebe.)
„Da je malo obrišem?“
„Prste k sebi. Ti si rekao samo gledat.“
„Pa mislio sam gledat derbi Manchester – Chelsea, al ti si rekla da može i ovo...“
„Oćeš da nam spasim vezu ili ne? Aj, makni taj stol, glavu ću si razbit na to.“
(On pokorno miče stol. Gola žena malo mrdne i zatrepće.)
„Zgodna je. Jebemtixxxxxxx! Šta nije bilo drugih?“
„A, hah. A je, zgodna je...“
„Šta si zinuo? Ja ti više nisam?“
„Jesi.“
„Lažeš. Ovo si namjerno!“
„Ne seri, nego idemo to riješit, tekma još traje.“
„Neću. Ti si idiot. Znao si da je zgodna.“
„Koja si ti kokoš.“
„Kretenu!“
„Gusko!“
„Oćeš da je sad odvežem i ispričam joj kakav si?“
„A da zavežeš?“
„A da se središ pred gostima?“
(Svađa traje još 15 minuta, i onda se u 2 minute pomire seksom, piju pivu i gledaju utakmicu. Gola žena pod krpom do 4 ujutro mrmlja safe word, dok se on ne probudi pišat i oslobodi je, na što ona pokupi odjeću, krvnički im nešto opsuje spominjući muriju i izađe da se ne vrati nikad, pa ni onda. Jutro, naravno, nagovješćuje uobičajeno sunčan dan.)
- 20:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

rupe

Godina je 2102. Prohibicija je alkohola, droga i javnog iskazivanja osjećaja.
Kazna je 2000 ISK-a, ali novac već odavno ne postoji. A tko ne plati, sadi mandragoru pod drvetom.
Nitko nije pio, nitko se nije drogirao, ali mnogi su pucali pa se njihali. Sve dok se kroz pješčane zidove pustih zemalja nije pronio tihi glas da postoje Rupe.
Jedva primjetno, ali sigurno, počele su migracije. Navodno, najviše prema granicama Novog Svijeta. Zanimljivost je da su vjerovali da je Novi Svijet bio sasvim ravan, a Rupe locirane na rubu. Kao papiri koji se ulažu u fascikl. Ili oni iz bilježnice gdje se piše rukom.
Dolazili su odasvud, uglavnom noću, umorni, tihi, sami. Dolazili su i oni uplašeni, tužni, razočarani. Nervozni i ljuti. Bilo je i nekoliko sretnih, ali te je jeka iz Rupa uvijek slala dalje, preko granice. Vjerojatno da ostale hihotanje ne prokaže surovom instrumentariju vlasti, pa se kolateralno ispod hihotanja otkriju i druge devijacije.
Legenda kaže, Rupama su svi redom šaptali. Takav je bio običaj.
Smiješan narod, kao da su Rupe stvarno imale uši.
Uglavnom, Novi Svijet je potrajao sve dok netko jako mudar nije naletio na rupu u zakonu i dosjetio se da Rupe zamijeni kartonskim kutijama. To je pomaknulo neke granice, porušilo poredak, zaokružilo sliku Svijeta i učinilo postojanje Rupa suvišnim. Uspostavljen je novi sustav i Novi Novi Svijet.
Nažalost, iako su se u njega polagale velike nade, ni taj baš nije bio dugovječan. Zabrane su ostale iste, ljudi su se vrtili u krug, a kartonske kutije su se pokazale promočivima na žuč, sol i vodu.
Iduću eru nazivamo „Doba mandragore“.
- 20:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ulje, voda

Svjetlo iz hodnika reže mi stopalo. Stan je prazan i bijel: krevet, stol, žarulja. Jedva dovoljno za orijentaciju. U takvoj sobi možeš umrijeti bez otpora. Bijeli krevet i uvinuti predimenzionirani fetusi okrenuti jedno drugom licima. Tek lokvice iznošenog prethodnog dana raspoređene po podu.

U kupaoni kaplje voda. Bijeli smo i živi smo, čini se. Usklađujem nam disanje. Ako ne uspijem održati ritam, nestat će povezanost, jutro će se provući kroz uličnu maglu, krenuti kroz prozore i nagrizati nas.

Sporo ide. Pospremam se natrag u sebe, oprezno mu ližem rame na mjestu gdje je najoštrije. Slano je. Žedna sam. Pokrivam nas, do očiju. Da nema okus, tako bih grlila i brata. Ili dijete. Kad nitko ne gleda, nježnost možeš razlijevati koliko hoćeš. I vrč ide na vodu dok se ne razbije.

Odvežem pupkovinu, blago, tako da nas ne probudim. Još malo i počinje kiša, netko prolazi hodnikom, pred stanom u žardinjerama rastu minijaturni oleandri otporni na zimu. Ne poznajem ništa od toga. Svaki put kad se odvajam i navikavam na sebe samu, sudaram se s tuđim utočištima. Utočište.

Dugo se već nisam sjetila te riječi. Prije mi je zvučala sasvim drugačije. Efekt vremena, valjda. Iskrivi štošta. Prošlo vrijeme je loše namještena leća ribljeg oka na fotoaparatu kojim snimaju cirkus.

Samo da mi ne ukine boje, ljubav bi trebala biti sinestetična. Hrpa kičerajskog neba iznad oštro gorkog pastela, ljeti, u pet ujutro. Bez bridova.
- 20:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

funambulistika

Riječi su voda, kliznu nam u uši, kroz prste, na pod, odbiju se od zida. Razigravaju neurone, tlače amigdalu, stisnu želudac, igraju fliper, ping pong, skrivača. One su ruke i tijelo, nož, zrak, magnetizirani polovi, oblak, igračke, mine, mi, ne – mi, mir, rime, ime, svemir, višak, sve, ništa i ostalo.

Volim riječi, u svoj njihovoj površnosti, složenosti, dosljednosti, mahnitosti, suvišnosti, dovoljnosti i nedostatku.

Zapravo, nedostatak riječi posebno volim.

Ako šutim i ništa se ne promijeni, čini se,
možemo hodati i bez žice.

hodač
- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

federico nije pospremio sobu

„Ništa novo. Jesam, naravno.“

Odguliš razgovor do kraja. Usput jedeš, tako se štedi vrijeme, nema veze što je nepristojno. I to ide pod račun vremenima. Odsutno primjetiš da ti se mlijeko koje piješ iz tetrapaka razmrljalo po majici. Kapa niz lakat.

„Stari prijatelju, o, stari prijatelju, jezik ti je odlakavio.“* Pa odmantraš pozdrav. Čut ćemo se. Kao da smo se stvarno čuli. Čut ćem ose i pčele, govorio je D. kad bi se rastajali. Nikad nije imao smisla za humor. D., s velim rukama i kasetama Haustora, on i nasmiješeno ljetno poslijepodne pred bijelim vratima. Jedini koji je volio i tvoju mamu, iako ona njega nije. Možda se D. smiješi pred vratima i dan danas.

Nema ništa novo. Danas.

Istina, tu je tih par sitnijih zajeba, smijuljiš se šutirajući tetrapak koji je pao obijesno do kante za smeće. Samoća je lijepa kao bakljada na tribini, zapjeva obijest. Sitniji zajebi su slonovi u kafani, i piju, piju, piju. Pa tko ih ne bi volio. Slonovi u kafani bolji su nego slonovi u staklani, iako su i dalje slonovi.

Briješ. Naravno da si dobro.

Piješ mlijeko iz tetrapaka jer ti se ustvari ne da. Većina toga ti se ne da, pa puštaš da ti klizi niz lakat. Onda ambalažu od tog što ti se ne da šutneš veselo u kantu za smeće. Frajerski ti se ne da. Kao.

Nišaniš disocijaciju na winampu. Frajerski. Haustor. Nišanjenje se odvija tako da iskliketaš nasumice po folderu. Zatvorenih očiju. Malo iznenađenja, ali zapravo je ignorance is bliss. Link.
Otvoriš oči.

Zapravo, jebeš se u haustoru s triestsedam. Zajebeš se jer se praviš da nemaš triestsedam. Igraš se tinejđerke jer je tad zadnji put postojala lakoća. A onda ujutro fol jedeš mizle i gnječiš kamaru naranči koje ulijevaš u sebe, za integraciju. Obično ne popravi stvar, kvar je dublje unutra, korodirano tkivo ne reagira na vitamine.

Zajebi. Kupi obični selotejp.

Ili, ajde, umiri se, barem izaberi krevet.

Liježeš u krevet.

Treba prestati pušiti.

Lorcina soba sigurno je bila plava.

Vešmašina poskakuje ritmično, ta dam ta dam ta dam.

Pored rodne kuće prolazili su vlakovi.

Moguće, zbog zvuka sanjaš ratne bubnjeve.

Ma, Jamajka, bejbe.
- 20:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

limeta, zapravo

„Čekaš limun.“ -znao bi reći stari kad bi me ulovio kako piljim u prazno. Tada još nisam imala definicije praznina. Dijelilo ih se samo na male, srednje i velike.
Kasnije sam se zaigrala davanjem imena.

Čini se da mi je cijeli taj biznis dosadio. Ispraznile mi se praznine.
Konstipiran mi ambis.

A možda sam stvarno odrasla.
Napokon.
- 20:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

faun

Umirim dan.
Kugličast, koturav, bježao je preko stola, pod krevet, niz stepenice, zapetljao paučinu u uglovima. Smiješan neki dan, nesličan.
Skoro da se sjećam kako je bilo biti dijete.
- 20:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kako sastaviti muškarca

„važno je biti svoj“
kaže baka u kariranoj kuhinji
na gramofonu pucketa ploča
i kamin
i jesen
i crne kesteni

„a što ako nisam?“
šuškam u uglu
(ja sam list pod tronošcem)
„iz njih da sastavim sebe?“

a što, ako?
što, ako?
što?
ako?

jednom je oko ramena ostala ruka
na onom drugom, objesila sam oči
treći je pjevao i izvukao uši
neki su išli na želudac,
neki na jetru,
jedan je dobio bubreg,
preko nekih sam prelijepila jezik,
onom tamo, podmetnula sam leđa,
najjači su nastanili maternicu,
najhrabriji srce,
a u neke se zarilo zube
(za te više ne znam gdje su).

nestale mi i gaće na štapu.

„i što bi sad? čarobni štapić?“
baka zagrohota nad štednjakom,
suton je
i svijet se okreće upornošću pravednika.
- 20:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

skočimiš

Onako kao kad stojiš ispred one crte na pločniku na koju si pazio da ne staneš dok si bio klinac i pomisliš: „A, budaletine!“, a znaš, kao što znaš koliko je 2 + 2, da se ništa neće desiti ako staneš.
Mislim, crta na pločniku, strašna stvar.
Samo jedna, za razliku od autističnog prebrojavanja cijele ulice (pa uskočiš u vlastiti strah i sitničavo praznovjerje i preskočiš je, kao da je vatreni obruč ili nešto još gore).
Blento ziheraški, nema klopki, sve je to, ba, u tvojoj glavi. :)
- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

otorinolaringologija

Ajmo igrat telefona.

Trebaju nam dvije čaše od jogurta, rupa kroz njih i špaga. Ne košta ništa.
Ti budi Glas1, a ja ću biti Glas2. Samo, pazi sad. Nema pričanja. U tom je trik, treba pronaći zvuk.

Ako stavim svoju čašu na prozor, a ti svoju na uho, možeš čuti kišu kako ga napada. Ne uho, prozor.
Uopće ne zvuči kao kiša, više kao susjedi kad vješaju slike u pola jedanaest navečer.
Ček malo, pustit ću ti susjede, zid lijevo, radi im televizor. Kužiš? Taj šum koji se uvijek čuje, to je prazno u čaši. Na to se navikneš. Mislim, prazno. Prazno je bezveze riječ. Iako nekad, ako pažljivo slušaš, dobro zvuči. I prazno i riječi se toliko istroše da ih zaboraviš čuti.
Dobro, zamisli da slušaš more kroz one grbave školjke, ako ti je tako bolje.

Evo, slušaj sad. Moraš pogoditi što je.

Ne, ne kuckam po stolu. Ma, samo slušaj. Nije teško.
Nisu kamenčići u prozor, bokte, otkud mi. Nešto veće.
E, bravo. Tiktakanje sata. Dobro ti ide.

Slušaj još.
Upaljač. Skoro sam si zapalila kosu.

Ajde, sad ti.
Hm. Nadroksani zmaj? Ok, nije. Rušiš ormarić s cipelama? Nije. A jebote. Ajd, reci.
Vodokotlić?! Grozno zvuči.

Ajde još jednom. Ček, na drugo uho, to mi je bolje.
Znam!
Ona gumena igračka koja pišti, bila je pod stolom.
Ha!

E, ček, imam ja jedan. Ustvari je lako. Polako i slušaj.
Ne pričaj!
Nije ona grozna muzika iz auta, jebise. Daj, ozbiljno. Uho na čašu i umiri se.
Jednostavno je. Najjednostavnije od svega.
Ne, ne postoji ništa jednostavnije.


Samo dišem.
- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

krog

„O!“
Ne gledam ga, ali mu zamišljam usne kako prave O. Okruglo. Olfaktivno O.
Votka s limunom.
Toplo O mi oblizuje uho: „Dug-o te nisam vidi-o, pa rek-o-h...“
„O!“ – kažem ja.
Jeka – ka. Neću mu valjda reći da mu slušam oove.
Kružimo, naoko.
- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

klackalica

...GORE

Pogledam ga uvis. Ima bar tri metra, majkemi. Kad nije ljut ima skoro dva, ali sad se napuhao na tri i ohoho. Pa sagnem glavu, baš onako kao što to čine krivci.
Tišina škljocne zubima, negdje taman pored moje žile kucavice.
Nožnim prstima na parketu ocrtavam mali krug. Onaj prvoškolski, grbavi. Tim načinim uzemljenje za nervozu, koja otklizi kroz pore u beton pa niz susjedin strop do dva kata ispod. Tamo žive narkići. Neka im, oni su navikli.
„Daj pogledaj u mene kad ti pričam. Gdje sad zujiš?“
„Znaš da su se narkići od ispod pred dva dana potukli, bila je i murija?“ – prebacim na hinjeno.
„Mislio sam da raspravljamo o nečem.“ Dignem pogled do njegove brade. Pod lusterom je.
„Morala sam ti to sad reći. Da ne zaboravim.“
„Izbjegavaš.“
Skrećem desno do zida u sliku nekog futurističkog pejsaža. Sunce je naslikano ljubičasto.
Izbjegavam.
„A gle. Moglo bi postati još i gore?“ – mrmljam sebi u bradu u razini njegovog meniskusa.
Osjećam da se naginje nad mene, ali nemam volje pogledati do kud dopire.
„Imaš nešto u kosi.“ kaže Regoč.
Otpliće. Prilično nježno za nekog tko zauzima cijelu sobu. Možda ipak pretjerujem.
„Uvijek može gore.“ –pa se spusti do mog uha, a sjena koja mu je bila skliznula niz balkon i razlila se po kvartu povuče se s dvije susjedne zgrade koje je prekrivala i zaustavi tik do nas.

DOLJE...

Ležali smo tamo dolje u travi i žvakali slamke (motreć brke skakavcima). Sunce je silazilo i osim toga nije se dešavalo baš ništa.
Da smo pogledali niže od plavog iznad, vidjeli bi kako su nam stopala zagrebala u ocrtani rub polja pšenice. Da smo bili vizionari, rekli bismo da je u nizinama godina plodna za uzgoj kruha.
Nismo rekli ništa. Dobre volje, tamo dolje, šutjeli smo i žvakali slamke.

...GORE

Noću, kad ne mogu zaspati, na stropu se ocrtava svjetlost iz farova automobila koji prolaze ulicom. Danju su na stropu grbice i paučina.
Uglavnom se zateknem kako gledam u strop kad previše razmišljam. Često uopće ne primjetim što ima gore, ali se desi da pomislim prolazi li upravo netko poznat ulicom. Tada najčešće, onako usput, znam primjetiti da sam sama.
Ne znam što je gore: misliti, a ne vidjeti, ili vidjeti, a ne misliti.

DOLJE...

Stvar je takva da ne pripada nigdje.
Ni u kafić, ni u sobu, ni na ulicu. Ali, stvari ne mogu visjeti u zraku, treba ih nekud smjestiti.
Prelazimo na dječje igralište. Prazno i tiho i pošljunčano kao plaža.
Sjedam na spušteni dio klackalice, bez utega s druge strane, i sjedim tako dolje i razvežem i gestikuliram divlje, dirigent sam na O Fortuna i noć je i šljunak škripi pod nogama i ja pričam i pričam dok on sjedi na svom zidiću i dok pričam, šuti i gle, osmijeh, zbilja, osmijeh neki, otkud, a ja o usponima i padovima sjedeći tako u podnožju klackalice, sva u filmu, down & under...
Pa ušutim. I zbilja, smije se. Šuti. Šutim. Spustim ruke. Glazba utihne. Klackalica miruje.
„Šta?“
„Kad tako sjediš, vide ti se gaćice.“
Brzo silazim s klackalice i povlačim haljinu prema dolje.
I onda još pet minuta nakon toga razmišljam je li to bilo dobro ili loše.
Guska.
- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

tvornički dnevnik

M. Š., krovopokrivač, na današnji je dan pred 42 godine i nešto mjeseci ugledao svjetlo dana. Učinilo mu se blago ružičasto, pa je napuštajući in uterus način života glasno zaplakao, već tada u nesrazmjeru s poretkom stvari (htijući da je plavo), ujedno odajući prijezir prema prema njemu galopirajućim mediokritetima, dok mu je obraze tog ranog dana s prvim udahom zarumenjela lagana anarhoidnost.

Umjesto da shvate njegov prvi bljesak genijalnosti, oprali ga pod pipom i umotali u ručnik koji već, eto, više od četiri desetljeća čuva u ormaru.

I dan danas se tog dana sjeća sa sjetom. Kaže, u međuvremenu mu neki tamo otkinuli ljudsku komponentu, spakirali u kartonsku kutiju i poslali ženi poštom.

A da se rodio samo malo ranije, mogao je postat Džingis Kan.
- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

paris - kansas, dorothy

Preko puta dvorišta, kroz vruć ljetni dan, niz izraubani prljavi asfalt prazne ulice, protrčala je Lejlina mama.

Lejla je bila djevojčica s kraja ulice, mali mršavi pas bespolnog izgleda i velikih očiju. Bezbojna. Igrale smo se s njom iz sažaljenja. Možda od straha da ne nestane potpuno i mi budemo odgovorne za to. Lejla je bila sjena svoje majke, a ta žena, koja je bila do tada Lejlina majka, u tom trenutku trčala je niz ulicu, bosonoga, u donjem rublju, duge smeđe kose koja u podivljalim suludim repovima lamata za velikim i teškim bijelim tijelom, nadrealno smještena u užeglo i pusto ljetno poslijepodne jedne sporedne ulice, kad su i fauni utihnuli.
Sjedila sam na stablu jabuke i pravila se nevidljiva. Dječje osmatračnice tada nisu mogle imati biblijsku simboliku.

Da nije bilo jednako zapanjene Andreje pored mene, možda u tu sliku ne bih vjerovala ni danas. Niti bih je prepoznavala svaki put kad bi se odnekud pojavile putene renesansne metrese obješene na zidove. Divlja tamna kosa i bijelo, meko tijelo. Ali uvijek u slici nedostaje žutog od ljetnog sunca i zelenog od krošnje na kojoj sam sjedila i ona zapanjena tišina kroz koju je protrčala. Ništa jezivo tada nije bilo u tome. Dapače, bila je lijepa. Strah od te slike nastao je tek kasnije.

Nismo nikom ispričale. Možda zbog Lejle, koja nam se otada činila još sjenastija. Ili zato što je slika bila na neki način poremećena i neprilična. Ili samo zato što smo je već tada osjećale kao tajnu.

***

E, a proteklo je puno vode od onda.
Kažem to namjerno tako da zvučim staro, jer sad vrlo malo sličim na onu djevojčicu. Samo kad me se gleda pravo u oči, a ja suzbijem nepovjerenje.

Bilo je situacija kad sam je gotovo odala.
Zatajila sam je. Kao i onda kad sam bila derle. Ne znam zašto se ljutim na sebe kad o tom mislim.

I onda kad sam sjedila preko puta onog koji je odlazio.
Promatrala mu ruke (baš u neskladu) i bljedunjavu crvenkastu kapljicu soka koju je razmazivao po stolu. Ništa strašno. Jedan prekid i suhe, grube, hrapave ruke koje raspisuju vlažnost na tamnoj površini stola, umjesto po meni. Kružno, nesvjesno. Onako kako se vole aureole bradavica, samo na krivom mjestu i u krivo vrijeme, mislila sam. Tekućina je izgledala kao sukrvica nakon ugriza u živo meso, moje, i gotovo da sam mogla osjetiti zube umjesto riječi negdje na svom ramenu, uz vrat, ljepljivi jezik niz grudi do hladnog, znojnog trbuha (onakvog kakav imaju zmije kad ih se ulovi i podigne u zrak, mislila sam), bilo je nemoguće vruće i željela sam toliko da je bol bila stvarna. No, ja sam samo mislila, i tada sam pomislila i na nju, koliko je morala biti hrabra i koliko luda tako trčati, a ja samo šutim. I mislim.

Pa onda, na primjer, poslije toga, ono ljeto nakon što je stari umro.
Onda kad su gorjeli borovi uz obalu, a ja sam i opet mislila kako je svejedno i čudila se čemu panika, smiješno, ustvari zgarišta stvaraju novu zemlju, moglo bi biti još i bolje. A sestra mi je rekla da se priberem jer se može poludjeti ako stalno idem u krug i to mi je bilo još smješnije i besmislenije, jer ona priča o meni dok gore borovi, a ja sam na zgarište tako i tako već navikla.
Htjela sam joj ispričati to o ovoj trčećoj da vidi kako ima i gorih stanja od mojeg i njezinog, ali nije mi se učinila dovoljno bliska i onda je došla tuga, vrijeme se kroz sve razvuklo kao dalijevski rastopljeni satovi, pa smo sve kao odrasli ljudi preboljeli, i opet nisam učinila ništa.

Jednom sam je se sjetila dok sam ležala u krevetu pored toplog tijela koje sam, bar sam tako tada mislila, sasvim voljela i uspoređivala koliko su nam velika stopala. I ta stopala su me podsjetila na njezina bosa i mogućnost da se moja zateknu onako u dodiru s asfaltom. Htjela sam upitati tijelo pored sebe budu li, ali bilo je umorno i mirno u zaspalosti, pa sam pomislila kako trebam više spavati noću, a manje misliti o glupostima i ni tada nisam rekla ništa. A kasnije sam to tijelo prestala voljeti i mislila sam, bilo bi glupo tako raditi dramu ni iz čega, kad gotovo da me nije boljelo. Sebično, možda sam mogla podijeliti.

A jednom tu priču čak nisam željela ponoviti niti sebi. Onda kad sam sjedila na podu i razvrstavala odjeću koju su djeca prerasla, a još je mirisala po njima. Pa sam razmišljala koga još volim osim njih, na onaj drugačiji način. I nisam se mogla sjetiti nikog, osim što sam se sjećala ljubavi kao zadaće iz matematike koju nisam napisala još tamo u srednjoj školi, i zbog koje još uvijek u snu markiram sa sata, jer znam da je to nešto što nisam odradila do kraja, neriješen zadatak koji se ponavlja sporadično, a ja još tražim pravo rješenje. I što ako me ono sve manje zanima, i brine me još samo nezavršenost, dok ga puštam da stoji, znak jednakosti u jednadžbi s dvije nepoznanice. I negdje duboko u sebi sam se gadno uplašila da neću nikad.

Zato sam si prešutjela, jer je bilo dobro tako sigurno ne osjećati ništa. Postojala je mogućnost da joj pozavidim.

Ma, ustvari samo hoću reći da zbilja znam zašto je trčala.
Onaj dan prije nego sam sišla sa stabla jabuke i počela previše misliti.
- 20:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ljubav

„Ljubav je zakurac.“ konstatira Franjo pijan ko majka. I pljune mi u zdjelicu s kikirikijem. Baš ono, pljune. Kao kad žvačeš duhan. Seljačina.
Pravila sam se da ne vidim i stavila kuhati knedle sa šljivama. Nemam običaj prestati nekog voljeti zato što mi je pijan zapljuvao kikiriki ili kad usred noći pokaže da je papak. Znam ga milijun godina i ko brat mi je. Malo blesav, ali brat. Samo, sad mi opako tare živce.
„Da ti zovem taksi?“
„Jel bi išao k tebi da hoću doma?“
„Došao si jer te cura spucala, jer sam ti blizu i jer si u kurcu. Mogao si pozvonit i kat ispod.“
„Ajd sad i ti malo budi kuja.“
Zakolutam očima, ali prešutim. Voda je zakuhala. Franjo jede kikiriki, to me raspoloži jer kurca ne kuži da se upravo kažnjava za seljačiju. Reći ću mu sutra.
„Di ti je frajer?“
„Ah. Drugi put. Sad tebe saniramo.“
„Opet se frčeš s nekim samo da ne spavaš sama. Šta je, ševio bi, al ne zove?“
„Odjebi. Nije to.“
Pogledam na sat, tri i dvajst. Knedle isplivavaju na površinu. Raskuhane, blijede. Tu i tamo u kipućoj vodi zavrti se šljiva, podsjeti me na ono kad je stari kuhao janjeću glavu, pa su iz vode virile oči.
„Jebote, knedle izgledaju ko leševi.“ nacerim se. Koji film.
„A.“ prigušeno, u rukav.
Pogledam ga. Umirio se. Slegnuo na stol. Ćelava glava mu se bjelasa pod slabim svjetlom iz kuhinje, cigareta dogorijeva sa strane. Mršav, krakat, izgleda kao onaj lutak na napuhavanje koji onako vijori na koncertima, samo ispuhan. Inače me podsjeća na stećak.
„Jel ti zlo?“
„Je.“
„Jako?“ zabrinem se hoće li stići do wc-a.
„Jako. Od svega.“ I ne zbljuje se, ali se rasplače. Ko beba. Četiri banke u dupetu, a plače ko kad klinci izgube igračku. Samo pijanije. Jebemti, postajem prestara za ovo. Što sad? Da ga zagrlim?
Zagrlim ga. Budala, sav se objesio na mene. Slini mi u majicu i jeca. Zaboravim da je papak i tapšem ga majčinski. Skoro je četiri ujutro, stojim s tanjurom mrtvih knedli u rukama i tješim ogromno alkoholizirano dojenče koje je upravo izgubilo vjeru u ljubav (dok opet ne poševi neku triput za redom i pomisli da je to vrh svijeta), hladno mi je za noge, ujutro radim, nemam love za režije i S. me nije nazvao već tri dana. Nakon što smo se ševili.
I tako zatulimo dvoglasno u bezrezervnom samosažaljenju. Jebena patetika.
Onda smo još malo slinili, bili najjadniji na svijetu i gutali hladne knedle. Ustvari nam je bilo skroz dobro, jer smo se oboje osjećali na onaj način šugavo kako se znalo osjećati u pubertetu. Mogla bih se zakleti da nas je čist pomladilo.
„Znaš, ljubav je zakurac.“ kažem Franji. Vani sviće.
Izgleda puno normalnije, rastrijeznio se. Sve izgleda normalnije, onako, kao grad poslije kiše.
- 20:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

jitterbug

U uglu je drveni sat s crvotočinama koje podsjećaju na vrijeme.
Kvocijent sreće netaknut, iz zajebancije se smanjujem i rastem, smijeh pretvara gong sata u metronom.
Nevažno je što su cvrčci pojeli maslinike i sakrili se u urne na prozorskoj dasci.
- 20:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

vrijeme nam se samo čini

Danas je, kaže burke i misaono prokopa nos tamo negdje u daljini.
S petog kata ljudi izgledaju mali. Svi osim žene u zelenoj haljini koja izgleda kao lubenica, dok ne odšeta u sjenu.
Kladim se da je bila jedno od one djece za koje se ziher znalo da rade neku svinjariju čim su tihi.
- 20:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

bratac Jaglenac i sestrica Rutvica

Točno tamo negdje pred Straško planinom. To je ono brdo na A1, koje izvire iz ledine i strši uvis kao uho čarobnjaka postavljeno okomito. Sluša nas dok prolazimo.
Jednom, popet ću se tamo i vikati iz sve snage.
On je proučavao ledinu, a ja uho. Nisam mu rekla da je to Čarobnjačko uho. Spooky mountain bilo je dovoljno. A ionako se njemu samo pišalo.
Znala sam da će nakon toga nešto krenuti po krivom. Svakom tko ponešto zna o krhkosti ravnoteže dobrih i loših stvari koje se događaju, to je moralo biti jasno.
Napravio je prekršaj.
***
Nisam mu trebala toliko piliti o tome, istina.
Nitko normalan ne želi se posvađati u Sv. Roku. No opet, postoji li pravo vrijeme za istinu?
Nije dobro prihvatio ni činjenicu da skrnavljenje pišanjem ide uz karakter egocentričnog manijaka. Nije li dokaz da je egocentrični manijak zato što vozi pola autoputa lijevom stranom? I to što je o onoj koja mu je, jer joj se naguzio i blinkao, pokazala srednji prst i odtrubila natrag, rekao „glupa pička“, a činila se kao sasvim kulturna gospođa. Istina, to je bilo već kad smo počeli raspravljati o njegovom karakteru, ali svejedno. Tko ima pravo biti tako razdražljiv?
Uostalom, oduvijek je bio egocentrični manijak.
Izbaciti me tako nasred Sv. Roka. Stopirala sam tek na izlazu.
Pa što ako sam mu to sve rekla? On je pišao pod Uhom, jebemmu. To možeš samo ako nisi normalan i pojma nemaš o finim vibracijama.
***
Kunem se, jednog dana, izbušit ću mu gume na biciklu.
- 20:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kriza tridesetih

zapalim cigaretu.
mjesec je nalik na lorcinu naranču. predmnijevam. osjećam ga u zraku. visi mi nad glavom, ljulja se.
al moš me pištoljem tjerat, sad se ne budem ustala ić vidjet.
u tišini upijam bijelo iz monitora, mrak mi gmiže uz nogu.
i onda, prišulja mi se zvuk. odnekud pored pleksusa, zaokruži nad uhom, uvuče se.
ne poznajemo se.
pa opet, jače, otvorenije, zagrebe. i nestane u tišini. ritmično, kao što dišem.
po treći put zaškripi nad bubnjićima, kao teške dveri pradavnih dvora.

i tada ga prepoznam.

jebemmumater, morala bum prestat pušit.
- 20:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

oprezno prelijećući krovove

učinilo nam se da je previsoko da bi se vidjeli detalji.
A onda smo gledali ptice kako svijaju gnijezda. U korovu tek kupljene parcele.
Nisu ni slutile kako ne vjerujemo u to, nimalo.
I da jesu, bilo bi ih baš briga. Bile su u pravu.

Problem je bio u našem nevjerovanju.

Istina, ubrzo su na mjesto utopijskog korova stigle miješalice i ilegalci, našu lirsku arbitražu zamijenila je epska betonaža i cijela slika stopila se s budućom slikom zgrade istovjetne onoj preko puta.
I mi smo sišli odozgora, pozdravili se drugarski i s letom i međusobno, pa nastavili pješice.
Semper fi, malo morgen.

Ali, to bi nam bilo skroz neobjašnjivo kad bismo bili ptice.
- 20:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

staccato za veneru u ćošku

pa doklizi do mene onakav katatonično poguren kroz polumrak kao avet, zaokrene mi prošlost naopačke dok se ne isprevrne cijela po sadašnjosti (pravo iz utrobe) i kaže: šišmišu, jebote sinhronicitet, mislio sam te zvat.

rajt.

ljuljamo se dvije godine stariji dok u tramvaju jašemo u noć, on, ja i komadina pleksija između, skup s nelagodom šutnje koja vibrira negdje u razini nosa pa se spusti vodopadno u sjećanje pa pravo do pleksusa i brzo izmigolji u škripanje šina pod nama.

pripito mu promatram naizgled pijanističke prste, negdje u perspektivi još uvijek stopive s mojom kožom, a on umjesto da je u međuvremenu postao nešto, zaboravlja na moj vrat i ljubi me u obraz kao da se nikad nismo onako ni poznavali i silazi u zapruđu, a iza njega ostane skroz prazno,
kao da nikad ničeg nije ni bilo.
- 20:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

svijet jebu neispoštovani rokovi za tuge

U mojoj ulici živjela je Estera, učiteljica. Židovka, lijepa žena, gotovo prozirna. Čekala je muža koji se nikada nije vraćao. Duboko je vjerovala u to što čini i držala se dostojanstveno dok jednom nije, možda u nedostatku daljnje vjere, prodala kuću i otišla čekati drugdje. Možda se zasitila ljudi koji su čekali zajedno s njom. Kad god smo je upitali kako je, usne bi joj se raširile u stisnuti osmjeh, poljubičastile.
Oči joj se nikad nisu smijale.

Čudno je da mi Estera sve češće pada na pamet. Sada sam negdje njezinih godina. Ljubavnici mi postaju sijedi. Sigurna sam da Estera nije imala ljubavnika. Jer, mislim si, ona je čekala. Ja imam dojam da se ipak krećem. Ukoliko je čak povremeno imanje ljubavnika dokaz kretanja. Dokaz ičeg, uopće. No, recimo da je to neka kategorija. Na relaciji čekanja – ne čekanja.

Budem nekakva zamorena u zadnje vrijeme, nevoljko spajam misli. Štajaznam, takvo je vrijeme vani. U praznine koje ostanu između ponekad se svašta uvlači: strah me pogleda u ogledalo. Što ako na sebi ugledam isti onaj ljubičasti, Esterin osmijeh?

Pa negiram: kretanje ljubavnika odvija se iz mog kreveta, preko oblačenja odjeće s poda do poljupca u čelo dok naizgled spavam. Spavanje je obična metaforika. Označava isključenost iz stvarnog svijeta, gdje se kretanje nastavlja silazno niz stepenice tihim udaljavajućim kloparanjem u noć. Svaki u svoje vrijeme, naravno. Sa svojim rokom trajanja. Zvuk silaženja niz stepenice evocira kotrljanje sizifovog kamena nizbrdo i najavljuje odlazak po još. Sizifovska rezignacija prema nekim drugim, novim koracima. Koraci gore i koraci dolje. Imam osjetljive uši. Dolasci, odlasci, silasci, uzlasci. I možda ih i nije neko mnoštvo, ali s odmakom, svaki korača jednako onom drugom i nalikuju si kao jaje jajetu.

Eto, točno takva bi to slika bila, kad nimalo ne bih bila Estera.

A onda uslijedi negacija pokušaja negacije: pravila sam se da spavam, ali sve sam ih čula. Skupi se tog s godinama. Kad, kao, nikog ne čekaš. Svaki put kad slušam silazak niz stepenice, postajem sigurna da mi je osmijeh ljubičast i da će skrivati čekanje. Kao i da je svaki „silazak niz“ po zadnji put bolio. Esteru je krhao jedan udarac, trajno. Neki od nas primaju ih na rate. Ne žalim se, uzimam ih kao neizbježne nuspojave.

Ali lažem ako kažem da ne boli. Boli. Kad se kotrljaš zajedno sa zvukom odlazaka, ne možeš očekivati izaći neokrznut. Primaš udarce. Udarac u trbuh, u udove, glavu, pleksus, onaj koji te samo okrzne i onaj koji ti skrši ljušturu dok ne ostaneš gol, krhak i sluzav sam pred sobom. Udarci iz svih kategorija. Pa iza toga, čim dođemo k sebi, integracija sastavnih dijelova natrag u sebe. Nije to uvijek loše. Nekad bude skrpano i bolje nego prije.
Nekad smo švicarski sir.

Svi smo mi divni i sjebani, kaže jedan. U redu je to, sasvim.

Popnem se nekako uvijek gore. Dopužem i na sve četiri, ali ajde. Jedino, ne znam vikati s planine. Već u trenutku kad bi se zvuk trebao vraćati, nadam se da nitko nije čuo. I podsmjehujem se, sama sebi. Sebilicemjer.
I sad protupitanje, retoričko: pa dobro, je li to ono što produžava rok unedogled?
I poništavam li to kada priznam?

(A i mislim si, rokova za tugu nismo se držali zbog sujete. Pa onda, tko nam kriv za Esterin osmijeh, tako nam i treba).
- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

spejsšatl

Imam, to jedro.
Na tačkama. S tim idem na more.
Na more se ide kad hoćeš da ti bude lijepo i kad ti je doma dost svega.
Jedro je od plahti. Plahte su kupljene u konzumu, i jedno vrijeme je na njima spavala susjeda, pa njezina kćer, pa njezin pas, i onda ih je dala meni za jedrilicu, al to isto nije bitno.

U tačkama još ima zaostalog betona od zadnjeg dizanja deke.
Kuću nikad nismo sagradili do kraja, al nebitno je, bilo ju je zabavno raditi. Sad nitko više neće živjeti tamo zato što je svima zabavnije graditi nove kuće. No, nisam to htjela reći.

Uglavnom, jedro. Ne vjeruju mi da to može ploviti.
Bar, ne izgleda plovno. Plovno je ono što se opire potonuću, jel.

Nekad ne vjerujem ni ja. Ali, onda se ni ne trudim.
Ostanem doma i gledam CSI. Iako, i to su isto nevjerojatne stvari.Na šta god prešaltaš, čuda. Di god se okreneš, stalno nešto u što ne možeš vjerovat.

E, ali tačkojedrilica. Sklatasta je. Ne slatkasta. Sklatasta. To je riječ koja označuje nešto za čim se ne okreću po cesti zato što je lijepo, nego zato što takvo nešt nikad prije nisu vidjeli. I djeca mi se smiju kad krenem s njom. Upiru prstom i zovu mame da vide šta teta ima.
Al niš ne kuže.

Možda ta stvar plovi čist zato da bude kontra uvjerenju da ne može. Iz dišpeta.
Oni selfhelp pederi bi rekli da je zato što vjerujem u to. Kurac.
Ja mislim da je to samo zato što me nitko do sad nije stvarno uvjerio u suprotno.

(a i kad gledam iz daljine, malo mi izgleda ko spejsšatl :)
- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se