|
Drago mi je da ih je vratilo. Doista, je. Iz onog najemocionalnijeg dijela mozga. Srca, čega li već. Uzbibali smo se i pustili poneku suzu, mi odrasli među hrpom patuljaka nasred maksimirske šume i usput im objašnjavali da je to lišće lipe koje im pada na glavu bjelogorično, listopadno i hrvatsko. Nikome od nas nije palo na pamet objašnjavati klincima što je ustvari vijest dana. Činilo se preintimno i preneprimjereno ubacivati borbenu povijest usred jesenje idile. Neka, izgradit će svoju povijest, a mi ćemo biti ono što su naši dede partizani ili domobrani bili nama, a mi se smijuljili kad su nam pričali.
Jedini drastičan pomak prema naprijed u hrvatskoj povijesti dogodio se Domovinskim ratom. Svaki igrač na svom mjestu tada odigrao je ulogu koju se moralo odigrati. Čak i oni koji su odigrali nuspojave. Zato je, čini mi se, kolektivna krivnja ili pravda prebačena na pojedince glupost koju može smisliti samo individualna svijest. Promatrano kroz kolektivno, sve što se time dobije je sindrom žrtvenje janjadi i stvaranje karzime nacionalnog Isusa svog doba. Kontraefekt. Pravda? Upitna.
Prestala sam aktivno pratiti politiku još u doba kleptokracije, kad je El Jefe razvio i asimptomatične turbulencije u moždanom tkivu. Kao što mi se to ponekad desi kod nekih stvari u životu, povremeno bi uključivanje zdrave seljačke logike u zonu sumraka večernjeg dnevnika izazivalo jak osjećaj apsurda i blage želučane tegobe, a nakon toga jak otpor, vjerojatno i zbog genetske predispozicije (majka mi bila aktivistica u HDZ-u, a otac apolitičan čisto radi bračnog bunta, i osnovno pitanje tijekom mog političkog puberteta, s uvidom u kleptokracijske povijesne zbiljnosti, bilo je jesam li ja onda, po obiteljskom stablu – politički idiot?). U zadnjoj fazi otpora sam isključila televizor na nekoliko godina, uz sporadična vraćanja sasvim nejasne motivacije, koja su me uvjerila da vukovi stranke mijenjaju, ali ćud nikada (upališ tv svake 3 godine i pomisliš: jebote, pa točno tu sam onda stala. I točno zato ugasila). Ali, krv nije voda, pa sam otpor prema lokalnoj političnosti usmjeravala na globalizacijska strujanja, foru „ja sam građanin svijeta“ s političkim opredjeljenjem „pingvin“, da bi se ukazalo da je svud igra ista, jači tlači, um caruje, snaga klade valja, a iza zavjesa uvijek neki skriveni sivoeminencijski igrač koji kad makne prstom, nečeg više ne treba biti. Obično se taj u svojoj krajnosti zove „novac“. Svijet je u kurcu i ima novčanik.
A onda sam počela stariti, betonirati se u potrebu za definiranjem i pojavilo se nešto što ne mogu nazvati nikako drugačije nego patriotizam. Emocija. Mislim da je i plemenita, jer se počela javljati zadnjih godina, npr. kad uz rivu čujem Vela Luku pa me dirne. Ili kad shvatim da se sva razmekšam kad navratim u rodni grad. Ili kad se divim staroj u tom što je izdržala pratiti politiku i dan danas ne odstupajući od svojih uvjerenja makar su joj svojedobno skoro razbila glavu (i starom što se tome do zadnje kapi krvi vjerno opirao). Ili kad se veselim što su ovi vani zbog svih onih kojima to puno znači. Čak i kad mi je ugodno i toplo u fotelji pred kompom. Jebiga, ustvari je zato svejedno jesam li Hrvat ili Pingvin, pretpostavljam da je osjećaj isti.
U globalističkim razmjerima, današnja oslobađajuća presuda ustvari je samo pravni presedan i dokaz politiziranosti institucija koje to nisu smjele biti. Upitnik nad pravdom kao i nad objektivnošću povijesnih činjenica. Na pojedinačnoj, ljudskoj, našoj – emocionalna zadovoljština. Mali komadić svemira i šaka mrava u njemu bila je zbog nečeg sretna. Reći će neki – ima Boga (pravde, humanosti). TV će reći da ima kruha i igara i na trenutak će se zaboraviti da je danas isto govno kao i jučer. Neka mi ne zamjeri manjina, ali većina vas koja nije bila direktno involvirana u Domovinski rat tada, sada pokazuje euforiju sličnu onoj kada hrvatska repka nadigra Madagaskar. Neka, i to je patriotizam. Dok nas ne pojede globalno zatopljenje, još dublja recesija, atomski s lijeva. Svejedno jesmo li Hrvati ili Pingvini. Možda nas sada veseli, ali kvocijent nacionalne sreće sutra će se vratiti na normalu. I dalje smo u kurcu. Ima tu apsurda. I ja sam i dalje politički idiot.
Ali, ako je patriotizam emocija, ispada da Hrvatsku moraš voljeti nesebično i onom posebnom ljubavlju, otprilike onako kako se voli retardirano dijete. Ono koje voliš najviše baš zato što je potrebno dobro se napregnuti za voljeti ga, pa na kraju ispadne da ga zbog toga voliš još i više (što ne umanjuje stupanj retardacije, jbg).
|
