svilska

„Šta je rekla ova na radiju? Koliko?“
„Minus stopedeset“
„Ne zajebavaj, žurim.“
Kizo zna da sam nekad nelogična jer lovim detalje po zidovima, i u petnaest do osam, kad žurim, on opet pita: „Toplo?“
„Ne, minus stopedeset.“, odgovaram. On mi mrtvo hladno ulijeva toplo mlijeko u kavu kao da je sedam i petnaest, ali mu opraštam jer se jesen vani smrznula kao ona deva što je u onom vicu jako žurila. A mora da je minus stopedeset, jer su mi prsti od sinoć ledeni štapići i ruke su mi skroz nezgrapne, pa moram držati kavu onako kako se drži šalica od čaja u reklamama i nos nad njom, jer se, kažu, tako zagrije i duša. Mislim, tako kaže tip u bijeloj reklami, ali me ništa ne košta isprobavati.
Šesto sekundi očajavanja duše košta kašnjenje na posao, i to podrazumijeva brzinu, ali jutros sigurno svi kasne, tako izgleda dan. Sepia žut. U takvom nitko ne žuri, samo žene postaju tužne i brzo stare, kao Kubanke pod lišćem duhana (a nikad im se ne vide požutjela bedra).
U osam krenem na posao i Kizo kaže: „Osam“, uvalim mu novčanicu od deset jer mora popraviti trojku gore i točno tad, što mora da je bio neki znak, baš sve zamiriši po malinama, a ne vjerujem da je to bio samo parfem postarije gospođe u sivom. I tako sam cijelo vrijeme do posla mislila o tom kako se onaj smije i od toga bude toplo, i o korelaciji "onoštoseneizgovaraanijeprosto" – topli prsti: kad me jednom netko bude baš zbilja opet "onoštoseneizgovaraanijeprosto", onda mi prsti sigurno ne budu tako "kodasamumroihladansamiukočenvećdesetdana" hladni kao jutros. Makar je glupo razmišljati o tome, jer to uopće nema veze.
I onda još malo o tom da moram kupiti novi kišobran, mogla bih i naranče, a ako me ulove kako kasnim, slijegnut ću ramenima i reći: „Bemti ključ.“