svilska

Iz dana u dan bivalo je sve radikalnije.
Počelo je s čokoladom, pa s izbacivanjem čvaraka iz frižidera, zatim kruha, svih ugljikohidrata, nakon toga svih proteina, a i vitamini su postali suvišni. Dijeta se pretvorila u apstinenciju, koja je postepeno zahvatila sva područja.
Stezao je remen na sve. Na žene, prijatelje, rodbinu, ljude. Susjedovog psa koji mu je bio simpatičan. Slatkoću štenaca iz pp mašinerije. Droge, alkohol, cigarete, muziku, filmove. Ringišpile, mesnice, utakmice, automobile. Na seks se nije smjelo ni pomisliti, u slučaju da mu se omaklo, stezao je i zatezalo. Čačkanje uha. Grickanje noktiju. Ma, nije se usudio ni prdnuti. Čak i kada bi mu došlo da se nasmije, stiskao bi usta u nešto kiselo, tako jako da su mu nakon tog odricanja pomalo počeli ispadati zubi.
Odrekao se čak i sebe.
Činilo mu se da postaje lagan. I postajao je. Da ga je netko snimao kamerom i kasnije ubrzao snimak, točno bi se moglo vidjeti kako isparava.
Sve dok mu nije ostalo samo lijevo oko.
Nakon točno sedam godina, oko se prošetalo pored Hađiđijeve pekare.
I željno trepnulo.