svilska

Svjetlo iz hodnika reže mi stopalo. Stan je prazan i bijel: krevet, stol, žarulja. Jedva dovoljno za orijentaciju. U takvoj sobi možeš umrijeti bez otpora. Bijeli krevet i uvinuti predimenzionirani fetusi okrenuti jedno drugom licima. Tek lokvice iznošenog prethodnog dana raspoređene po podu.

U kupaoni kaplje voda. Bijeli smo i živi smo, čini se. Usklađujem nam disanje. Ako ne uspijem održati ritam, nestat će povezanost, jutro će se provući kroz uličnu maglu, krenuti kroz prozore i nagrizati nas.

Sporo ide. Pospremam se natrag u sebe, oprezno mu ližem rame na mjestu gdje je najoštrije. Slano je. Žedna sam. Pokrivam nas, do očiju. Da nema okus, tako bih grlila i brata. Ili dijete. Kad nitko ne gleda, nježnost možeš razlijevati koliko hoćeš. I vrč ide na vodu dok se ne razbije.

Odvežem pupkovinu, blago, tako da nas ne probudim. Još malo i počinje kiša, netko prolazi hodnikom, pred stanom u žardinjerama rastu minijaturni oleandri otporni na zimu. Ne poznajem ništa od toga. Svaki put kad se odvajam i navikavam na sebe samu, sudaram se s tuđim utočištima. Utočište.

Dugo se već nisam sjetila te riječi. Prije mi je zvučala sasvim drugačije. Efekt vremena, valjda. Iskrivi štošta. Prošlo vrijeme je loše namještena leća ribljeg oka na fotoaparatu kojim snimaju cirkus.

Samo da mi ne ukine boje, ljubav bi trebala biti sinestetična. Hrpa kičerajskog neba iznad oštro gorkog pastela, ljeti, u pet ujutro. Bez bridova.