svilska

Ajmo igrat telefona.

Trebaju nam dvije čaše od jogurta, rupa kroz njih i špaga. Ne košta ništa.
Ti budi Glas1, a ja ću biti Glas2. Samo, pazi sad. Nema pričanja. U tom je trik, treba pronaći zvuk.

Ako stavim svoju čašu na prozor, a ti svoju na uho, možeš čuti kišu kako ga napada. Ne uho, prozor.
Uopće ne zvuči kao kiša, više kao susjedi kad vješaju slike u pola jedanaest navečer.
Ček malo, pustit ću ti susjede, zid lijevo, radi im televizor. Kužiš? Taj šum koji se uvijek čuje, to je prazno u čaši. Na to se navikneš. Mislim, prazno. Prazno je bezveze riječ. Iako nekad, ako pažljivo slušaš, dobro zvuči. I prazno i riječi se toliko istroše da ih zaboraviš čuti.
Dobro, zamisli da slušaš more kroz one grbave školjke, ako ti je tako bolje.

Evo, slušaj sad. Moraš pogoditi što je.

Ne, ne kuckam po stolu. Ma, samo slušaj. Nije teško.
Nisu kamenčići u prozor, bokte, otkud mi. Nešto veće.
E, bravo. Tiktakanje sata. Dobro ti ide.

Slušaj još.
Upaljač. Skoro sam si zapalila kosu.

Ajde, sad ti.
Hm. Nadroksani zmaj? Ok, nije. Rušiš ormarić s cipelama? Nije. A jebote. Ajd, reci.
Vodokotlić?! Grozno zvuči.

Ajde još jednom. Ček, na drugo uho, to mi je bolje.
Znam!
Ona gumena igračka koja pišti, bila je pod stolom.
Ha!

E, ček, imam ja jedan. Ustvari je lako. Polako i slušaj.
Ne pričaj!
Nije ona grozna muzika iz auta, jebise. Daj, ozbiljno. Uho na čašu i umiri se.
Jednostavno je. Najjednostavnije od svega.
Ne, ne postoji ništa jednostavnije.


Samo dišem.