Onako kao kad stojiš ispred one crte na pločniku na koju si pazio da ne staneš dok si bio klinac i pomisliš: „A, budaletine!“, a znaš, kao što znaš koliko je 2 + 2, da se ništa neće desiti ako staneš.
Mislim, crta na pločniku, strašna stvar. Samo jedna, za razliku od autističnog prebrojavanja cijele ulice (pa uskočiš u vlastiti strah i sitničavo praznovjerje i preskočiš je, kao da je vatreni obruč ili nešto još gore). Blento ziheraški, nema klopki, sve je to, ba, u tvojoj glavi. :) |